Billboard danas objašnjava kako ‘na prste jedne ruke možete nabrojati umjetnike koji tako suvereno upravljaju sličnim tipom legitimne intrige kao što je to činila 17-godišnja glazbenica vodeći priču do objavljivanja prvoga albuma’.

 

Nakon BillieManije i ‘Eilish Day’-ja stiže nam ‘Billie Year of 2019’. Sumnjate li? Pričekajte, pa ćete pričati. Generacijama koje dolaze nakon Generacije Z.

 

Da! Posve je sigurno kako ćemo ovu godinu pamtiti po Billie Eilish. Bilo je to posve jasno još od najave izlaska njezina debija – pa i mjesecima ranije – ali ovoga trenutka je to posve bjelodano. Jer, hype koji prati objavu ploče ‘When We All Fall Asleeep, Where Do We Go?’ jednostavno je takav da se vrlo lako možemo uživjeti u rečenicu kojom je Dave Grohl – za potrebe poslovne konferencije magazina Variety – Billie stavio u kontekst  povijesti popularne kulture. ‘Ovakva povezanost Billie s njezinom publikom’, istaknuo je, ‘ista je stvar kakva se zbivala s Nirvanom’.

 

 

Billboard danas, poigravajući se s naslovom superpopularnog filmskog djela, ističe: ‘Pop zvijezda je rođena’. I objašnjava kako ‘na prste jedne ruke možete nabrojati umjetnike koji tako suvereno upravljaju sličnim tipom legitimne intrige kao što je to činila 17-godišnja glazbenica vodeći priču do objavljivanja prvoga albuma’. Glasilo američke industrije, pritom, konstatira kako se radi ‘o takvom uzbuđenju kojega je nemoguće umjetno proizvesti i za kojega bi mnogi izvođači dali sve, bez obzira na žanr glazbe kojom se bave’. A, znate, kada ovakvu konstataciju tako suvereno iznese medijski autoritet glazbenog poslovanja, tada sve dobiva dodatnu težinu. No, Billboard u dijeljenju komplimenata ni izbliza nije jedini.

Čini se kako se self-made umjetnici dive mnogi i na mnogim stranama. A imaju i zašto. Jer, Billie Eilish je idolom cijele jedne generacije postala gotovo pa samostalno i to na mnoštvu polja vlastitoga umjetničkog identiteta. Vizualna estetika, odjevni image, trikovi kojima komunicira s javnošću, režija spotova, stihovi, glazba i vrijeme izlaska u javnost posve su njezini. I posve u skladu s godinama i objesnošću koje one nose. Ali su i vrlo jasno posloženi. Konceptualno. Upravo onako, kako i zvuči album ‘When We All Fall Asleep, Where We Do Go?’. Zar?

 

 

Naslov ploče postavlja pitanje koje nas sve zanima – kojim svijetovima pripadamo za odlaska na spavanje – a početak ‘!!!!!!!’ donosi rečenice opće radosti zbog dolaska albuma. U pjesmama se, jednako tako, nalaze sve one teme i varijacije zvukova kakve bismo očekivali od pomaknutoga, prljavoga i na-trenutke-šašavoga, a opet vrludavoga smjera pop glazbe. Indie pop glazbe? ‘Sa svim svojim trenucima distorzije i stava – ublaženoga čistom ljubavlju – i nepristojnim i emocionalnim pjesmama o noćnim užasima i sanjarenjima, ovaj album nudi osjećaj rock ‘n’ roll ploče.’ Tako piše Variety. Uz dodatak kako bi to bilo tako čak i kada na njemu ne bi bilo ama baš ništa slično rock glazbi.

Pa ima li? Na sve strane. Aranžmanski, vokalno, tematski i produkcijski, ploča donosi osjećaj pripadnosti rock miljeu. Možda zbog emo atmosfere i elemenata strašnoga i ozbiljnoga koji se nameću putem pjesama poput ‘You Should See Me in a Crown’ ili ‘All the Good Girls Go to Hell’. Ili stoga što će vas atmosfera ponekad  – recimo, u stvari ‘Listen Before I Go’ – vrlo jasno podsjetiti na kombinaciju rukopisa koje su nam donijele Lorde, Lana Del Rey ili Halsey. A to, znate, sa sobom ponekad nosi onu kombinaciju daška ugode s neugodnim. Ili izazovnim na više razina. The New York Times će to jasno opisati kombinacijom mnogih žanrovskih razina koji prate generaciju digitalnoga identiteta – od EDM-a preko bedroom popa do SoundCloud rapa. Uz jasan stav kako će takav pristup glazbenom stvaranju, Billie Eilish omogućiti da posve redefinira značenje teenagerskoga popa. Možemo li to očekivati? Sudeći po nedavnu istraživanju o Generaciji Z u kojemu je njujorški dnevnik otkrio drugačiju vrstu svjesnosti, interesa, samostalnosti i odnosa prema seksualnom identitetu, takvo što je sasvim izvjesna stvar. Bez obzira na romantične trenutke kakve povijest svijeta i umjetnosti vrlo lako prepoznaje u temi ‘I Love You’ ili dosjetki ‘I Wish You Were Gay’.

 

 

U cijeloj toj pozitivnoj gunguli oko albuma ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’, postoje – međutim – dvije stvari koje posebno impresioniraju. Prva je ta kako je Billie Eilish odlučila gotovo sve imati u potpunosti pod svojom kontrolom: od pisanja pjesama i vizuala pa do, ako baš hoćete, društvenih mreža. ‘Mogla bih biti poput drugih’, ispričat će, ‘da mi netko osmisli odjeću, netko videospotove, pa i smjerove kamo ću ići. Pa da ja nemam ništa s time i da mi sugeriraju što ću reći ili postati na Instagramu.’ A tako, kad bolje razmislimo, i jest uobičajeno u industriji zabave. Mick Jagger je svojedobno javno zijao da što će mu Twitter kad tamo nitko ništa sam ne objavljuje. ‘Okej, osim Donalda Trumpa’, reći ćete. I biti blizu općem uvjerenju.

Druga stvar na koju valja svrnuti pozornost je ta kako se radi o obiteljskom projektu u kojemu su – pogledajte potpise podno kompletnoga materijala – sudjelovali samo Billie i njezin brat Finneas. I to toliko blisko i intenzivno da će Julie Adenuga u programu globalnog radija Beats 1 naglasiti kako je ovo, jednako tako, i Finneasov debi album. Jer, brat i sestra se na nizu mjesta pojavljuju zajedno. Od radijskoga razgovora sa Zaneom Loweom u Parizu do zajedničkoga sudjelovanja u radijskome showu ‘Groupies Have Feelings Too’. A, kad smo već kod toga, za slušanja toga podcasta možete primijetiti istančani glazbeni ukus brata i sestre. I otkriti poneke skrivene ljepote koje popularna glazba danas nudi.

 

 

Dakle? Billie Eilish i njezina vizija popularne umjetnosti može vam se, na trenutke, učiniti jezovitom. Ali i inovativnom, prije svega.  Ploča ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’ vrvi detaljima koji će se – s radošću i znatiželjom – otkrivati i zapažati. Poput stava o tome kako je Xanax bespotreban za kreativno liječenje tjeskobe, namjernog isticanja distorzije kompletnog zvuka ili zatvaranja ploče trima pjesama povezanih naslova ‘Listen Before I Go’, ‘I Love You’ i ‘Goodbye’. Tome valja pridodati i činjenicu kako završne riječi albuma sadrže direktnu referencu na prvu pjesmu ‘Bad Guy’. Magazin Clash će ploču okarakterizirati ‘hrabrim i nepredvidivim debijem koji zahvaća nade, strahove i ranjivosti cijele jedne generacije’. I to na način na koji istinska pop zvijezda do sada nije činila. ‘Ona nije nevina, ni uljudna, ni koketna, ni vesela, ni slatka’, podvlači The New York Times, ‘umjesto toga, ona je mrzovoljna, depresivna, opterećena smrću, lukava, analitička i spremna na sukob. I sve to bez podizanja glasa.’ Pa i onda kada u pjesmi ‘8’ – kojoj je, pogađate, pripalao osmo mjesto na albumu – zvuči umilno. Jer ipak je to sasvim osobna ploča.

 

‘Ovakva povezanost Billie s njezinom publikom je ista stvar kakva se zbivala s Nirvanom’, rekao je Dave Grohl.

 

‘A Billie Eilish ima toliko vještine i toliko ideja da je lako zamisliti’, ističe Billboard, ‘kako će tijekom slijedećeg desetljeća napisati remek-djelo. Do tada, imamo ovaj album kao dokument sadašnjeg trenutka u kojemu pop čarobnica isprobava nove stilove i istražuje dubine svojih talenata.’ Sa zaključkom: ‘To je trenutak u kojemu vrijedi uživati.’ Jer, ovakvi čudaci, koji će od dana izlaska albuma prvijenca napraviti pravi mali ‘Eilish Day’ u milijunima domova svojih obožavatelja, zaista su rijetki. Posebno oni po kojima će se pamtiti cijela glazbena godina.

Jer, nakon BillieManije i ‘Eilish Day’-ja stiže nam ‘Billie Year of 2019’. Sumnjate li? Pričekajte, pa ćete pričati. Generacijama koje dolaze nakon Generacije Z.

(Goran Komerički)