Everything Everything uvijek su rado otkrivali kako su njihovi umjetnički uzori članovi grupe Radiohead. Uostalom, ime grupe dolazi iz jedne od njihovih pjesama. A zvuk je takav da je Observer njihovu teću ploču ‘Get to Heaven’ nazvao albumom koji donosi nešto poput ‘Radioheada na koji možeš plesati’. Treba li onda biti iznenađen što njihov umjetnički rakurs pogađa kombinaciju eksperimenta tipa ‘Ivory Tower’ i umjetničkog popa pjesme ‘Desire’?

Ovoga puta su se članovi manchesterskog kvarteta, svojedobno nominirani za prestižnu Mercury Music Prize, odlučili na albumu ‘A Fever Dream’ progovoriti i o posve osobnim stvarima. U razgovoru za The Independent istaknuli su kako je to sasvim očekivano jer ‘ne možeš uvijek govoriti o velikim stvarima, ponekad je potrebno govoriti o onome što ti je blisko’. Dakako, u doba Twittera teško je biti isključen iz svakodnevice problema, sukoba i nasilja diljem svijeta, reći će pjevač Jonathan Higgs. A to je posebice teško umjetnicima koji, poput članova grupe Everything Everything, imaju što za ispričati o medijima, tehnologiji, politici ili svjetskim događajima.

Ipak, album ‘A Fever Dream’ je, napisat će mazin Q ‘najljudskija ploča grupe do sada’. Everything Everything su – s jasnim dodirima harmonija i glazbenih rješenja kakve, primjerice, imaju Muse ili TV on the Radio – jedan od onih primjera koji pokazuju kako postoje bendovi koji donose nešto drugačije na svjetsku glazbenu scenu. A njihova ploča ‘A Fever Dream’ to će potvrditi na prvo slušanje. I donijeti sa sobom, napisat će AllMusic, ‘zahtjevan album, ispunjen emocionalnim i zvučnim kontrastima’. Ali istovremeno i ‘pouzdano zarazan’ materijal, album namijenjen kontinuiranom preslušavanju.

Iznenađenja su uvijek moguća kada je u pitanju londonski drum’n’base duo Chase & Status. Tako je i s novim albumom ‘Tribe’ koji vas može zbuniti poput njihove karijere: cijenjeni su underground izvođač koji ostvaruje uspješne suradnje sperjanicama popa kao što su Rihanna ili Rita Ora. Britanski Guardian time se, uostalom, poigrao u recentnom prikazu ove ploče napisavši kako Saul Milton i Will Kennard nikako da odluče žele li biti traženi u klubovima ili uspješni na listama popularnosti.

Četvrti album u karijeri donosi toliki nered poslaganih glazbenih žanrova – od drum’n’bassa, dubstepa, big beata i soundsystema preko reggaea, ska, grimea i hip hopa do popa – da je teško snaći se. Ili, zapravo, uživati u kompletnom glazbenom djelu. Ploča ‘Tribe’ tako se čini kao raznorodno pleme čji članovi su – u sedamdesetak minuta, okarakterizirat će Evening Standard, ‘manjka originalnosti’ – i Emeli Sande i Craig David i Shy FX i Kano i Slaves i, primjerice, Novelist. S jasnim zazivanjem buke kakvu godinama stvara grupa Prodigy u temama poput ‘NRG’ ili ‘Control’. I prizivanjem velike radijske rotacije u pjesmi ‘Love Me More’.

‘Ovo je za mene album iscjeljenja’, izjavila je Ke$ha u razgovoru za američki javni radijski servis NPR i dodala kako se u slučaju ploče ‘Rainbow’ radi o iscjeljenju od mnogih stvari iz vlastite prošlosti. ‘Pokušavam se vratiti djetinjastoj sebi’, podvukla je, ‘naivnoj, najčistijoj verziji sebe koju mogu naći – sebe najotvorenija duha i najmanje iznurenom svime što mi se događalo.’ A to što se događalo – jer u svijetu slavnih (i ne samo u njemu), zbivaju se nepravde raznih vrsta – očitovalo se, recimo, u četverogodišnjoj priči koja se povlači po sudovima Kalifornije i New Yorka. U pitanju je parnica u kojoj je Ke$ha tražila svoj izlaz iz managerskog ugovora s Dr. Lukeom, pritom ga optuživši za seksualno i svaku vrstu emotivnog uznemiravanja.

I zato se s nestrpljenjem čekalo čuti što će se naći na kolekciji pjesama zvijezde koja, dakle, ima što za reći.

A izrečeno na trećemu albumu u karijeri Ke$he, tog  simbola borbe za umjetničku i svaku vrstu slobode duha u svijetu glazbene inudstrije, stane u niz različitih impresija. I emotivnih trenutaka.

Jer, četrnaest pjesama zaokruženog koncepta donose puni glazbeni doživljaj. I nadu. Pa optimizam, težnju za srećom i – iznenađenje.

To iznenađenje tiče se raznovrsnosti izričaja umjetnice koja se, prema vlastitom iskazu, inspirirala svojim istinskim uzorima među kojima su Iggy Pop, T. Rex, Dolly Parton, The Beatles, The Rolling Stones, The Beach Boys, James Brown i Sweet. Povratak kalifornijske kantautorice na glazbenu scenu donio nam je, napisat će Rolling Stone, ‘izvrstan album na kojemu je Ke$ha vlastitu dramu kanalizirala u najbolju glazbu svoje karijere: ona se kreće od honky-tonk zvukova koje voli do zaraznih plesnih ritmova koje je snimala u svojoj karijeri’.

Od uvodne ‘Bastards’ do završne ‘Spaceships’ ovdje se, podvlači New York Times, pronalazi ‘paleta emocija i otkriva snaga njezina glasa – instrumenta koji na taj način nismo mogli doživjeti u njezinim dosadašnjim pop pjesmama’.

Ke$ha je na ploči ‘Rainbow’ ponudila himnu za sve ljude koji nemaju svoju sigurnost. Istovremeno je i ostvarila svoje višegodišnje profesionalne želje. Poput odsanjane suradnje s Dolly Parton u country klasiku ‘Old Flames (Can’t Hold a Candle to You)’ s pričom kako ljubavna povijest ne mora opteretiti novu vezu dvoje ljudi. Ili dohvata funk utjecaja i soul višeglasja u zajedničkoj suradnji s bendom The Dap-Kings.

Dočekali smo i suradnju s alternativnim rock sastavom Eagles of Death Metal putem teme ‘Let ‘Em Talk’ u kojoj se dotiče snage koju valja imati da biste išli svojim putem bez obzira na jal i zlobu ljudi koji vas katkada okružuju.

‘Plakala sam svakoga dana na rehabilitaciji’, izjavila je Ke$ha, ‘i molila da mi se dopusti druženje s klavijaturom barem sat vremena dnevno. I u tih sat vremena sam skladala i pisala, svirala i proživljavala sve one ružne stvari koje su mi se događale.’ A te emocije i ti stavovi mogu se razaznati u svakoj od četrnaest kompozicija. Bilo da se radi o učenju kako krenuti ispočetka (‘Learn to Let Go’), isticanju snage ženske prirode (‘Woman’), country odgovoru na mušku dominaciju (‘Hunt You Down’) ili pronalaženju emotivne utjehe.

I zbog svega toga – ‘Rainbow’ nije običan album.

On je život kao takav, on je suočavanje i borba, on je raznovrsnost i ustrajnost, snaga i buđenje.

‘Čini mi se da sam nespremna na ovakav svijet, odviše empatična i isuviše krhka’, reći će Ke$ha opisujući svoju ‘Spaceship’ i dovodeći je u vezu s potragom za srodnim dušama u svijetu Trumpovskog seksizma, bulinga, gadova koji vrebaju iza svakog ugla i izgubljenosti u odnosima s ljudima.

I zato je ‘Rainbow’ – s naslovnom pjesmom koja je ‘poput pisma samoj sebi i obećanja kako će stvari biti bolje’ – album u kojemu nalazimo vedrinu i utjehu. Onu utjehu da će nam biti bolje ako si dopustimo da nam bude bolje. I biti vedrije ako si dopsutimo trenutke za sebe i pronađemo ono zagubljeno dječje u samima sebi.

Jer, reći će junakinja naše priče, ‘kada frendovima govorim kako ne volim nasilništvo i kako ljubaznost nije precijenjena, oni se smiju govoreći kako sam poput petogodišnjeg djeteta. A nije tako, lijepo je biti prijazan.’

Ili, igrom engleskih riječi: ‘It’s nice to be nice.’

Čitatelji portala hotnewhiphop.com su, redom, oduševljeni. ‘Jedan od najboljih albuma ove godine’. ‘Donosi svestranost’. ‘Produkcija i semplovi su prekrasni’. ‘Gdje se skrivao svo ovo vrijeme’? ‘Stvaran je i životan, kao kad repaju Meek Mill ili 50 Cent’. I te rečenice dovoljno opisuju koliko je ’12’ – debi album u karijeri A$AP Twelvyyja – značajan. I potreban današnjoj hip hop sceni.

Album koji će donijeti ‘najbolji njujorški rap kakav se nije čuo godinama’ nastajao je dugo, a najavljivan je još od 2014. godine kada je osnivač grupe A$AP Mob – tada još živi prodcent A$AP Yams – najavio ovu ploču. ‘Album govori o svakodnevnoj borbi, autentičan je i prljav. On je New York kakav jest’, istaknuo je A$AP Twelvyy u razgovoru za Complex i dodao kako album ’12’ zvuči ‘kao grad iz kojega dolazim’.

Hip hop istočne obale na ploči ’12’ sadržan je u četrnaest pjesama i skitova koje, uz člana kolektiva A$AP Mob, izvode i njegovi gosti. Tu su, među ostalim, A$AP Rocky, A$AP Nast, A$AP Ant, A$AP Ferg, Joey Bada$$, Telana i Fredro Starr. Album je najavljen pjesmama ‘Stripped’, ‘Yea Yea Yea (Maps)’, ‘Periodi Table’ i ‘Diamonds’. Na njima, jednako kao i u ostatku materijala, nalazimo – piše magazin Vibe – ‘duhovitog spisatelja stihova koji, pridržavajući se vlastita oružja i vlastita morala, donosi jedinstveni mix uličnog repa s pogledima čovjeka koji je već proputovao svijetom’.

A ti pogledi ‘ekstatičnog repera’ čiji rad je stvaran desetak godina su ispunjeni uspomenama i čekanjima, usponima i prijateljstvima, sessionima i ustrajnošću. S porukom svijetu i fanovima kako je važno ustrajati u onome što radite, u onome što je doista važno. ‘Može potrajati deset ili petnaest godine’, reći će A$AP Twelvyy u razgovoru za magazin XXL, ‘ali nikada ne treba odustajati. Jer, nikada nije idealno doba za ono što činite i uvijek ono jest.’ I da! ‘Još uvijek imate blues glazbenike, rock i soul. I heavy metal bendove koji rade lude turneje. Pa tako imate i’, podvući će njujorški umjetnik, ‘hip-hop koji se sluša u Sjedinjenim Državama i voli u Evropi.’

I zato je s nama ’12’, taj prvi rad A$AP Twelvyyja, ploča koju ćete slušati i voljeti. U New Yorku ili u Evropi, svejedno.

Daljine koje vas vuku da im se pridružite u svoj svojoj ekspresiji. Tako zvuči ono što se može naći na albumu ’50 000 000 Elvis Fans Can’t Be Wrong’ koji je,  prije tri godine, objavljen na audio kazeti da bi sada bio dostupan na sve moguće načine i na svim platformama koje poželite. I te dvije činjenice – naslov albuma i njezin originalni format na kojemu se pojavio – definiraju pogled i zvuk onoga što nam donosi Caroline Says.

Iza imena Caroline Says krije se kantautorica sanjivog izričaja pravoga imena Caroline Sallee. Nakon završenog studija u Austinu, Caroline je odlučila svoju ušteđevinu uložiti u vlastiti put s juga na zapad Sjedinjenih Država i refleksije s toga životnog putovanja čine njezin prvi album u karijeri. Ispunjen, napisat će Pitchfork, motivima iz leksikona pop glazbe on donosi  ‘materijal  koji pokazuje kako katarza dolazi s pogledom na krajolik koji se mijenja’.

U slučaju Caroline Says, on nas vodi zvuku i motivima kakve su njegovali Brian Wilson, Lou Reed ili izvođači sakupljeni na kazetnom izdanju britanskog tjednika NME pod nazivom ‘C86′. Radi se o kompilaciji na kojoj je 1986. godine javnosti predstavljen rad tada perspektivnih novih izvođača s nezavisnih etiketa. Među imenima su se našli, primjerice, Primal Scream, Mighty Mighty ili The Wedding Present. ’50 000 000 Elvis Fans Can’t Be Wrong’ svoj naziv duguje neslužbenom imenu devetog albuma u karijeri Kralja, kompilacijskoj ploči iz 1959. godine. No to, dakako, ne znači kako će se na njemu naći zvuk Elvisa Presleyja premda će nježnosti, bossa nove i topline biti napretek.

Ploča koju potpisuje Caroline Says u svojih pola sata trajanja donosi folk izričaj, sanjivi pop, swinging jazz i tihe balade uz klavir. I introspekciju koju otkrivamo već u uvodnoj ‘Winter Is Cold’. A ona – ta nakana propitivanja vlastitih smjerova i dnevnika sjete – ostaje s nama do završne ‘Lost Feelings’. S jasnom porukom kako povijest možemo ostaviti iza sebe, ali će nas emotivni odsjaji onoga što se zbivalo uvijek pratiti u stopu.

Kome treba ovako staromodan album, pitanje je koje biste si mogli postaviti za susreta s novom kolekcijom Randyja Newmana na vašem streaming servisu. Jer, ploča ‘Dark Matter’ zvuči kao susret orkestracija i narativnih interpretacija koje dolaze iz prve polovine dvadesetoga stoljeća. S početkom koji – u osam minuta teme ‘The Great Debate’ – donosi mini mjuzikl na album suvremene popularne glazbe.

Za današnje vrijeme posve netipična, ploča ‘Dark Matter’ glazbenog superheroja niza generacija  donosi zvuk pjesama koje nisu stvorene biti pozadinom vašeg svakodnevnog života.

One traže vašu punu pažnju.

‘I to je pravi problem’, reći će kantautor u razgovoru za Pitchfork, dodajući kako je kao umjetnik loše posložen za takve prilike: ‘Kada danas napišete ljubavnu pjesmu, ljudi znaju što mogu očekivati. Ne moraju slušati. No, ja želim da se, slušajući moje stvari, ljudi opuste. Ne mogu učiniti ništa što biste mogli slušati zvačući čokoladicu i ispijajući Colu. Jednostavno ne mogu raditi pozadinsku glazbu.’

Pa, kako se onda možete opustiti uz stvaralaštvo Randja Newmana? Uz album ‘Dark Matter’, primjerice?

Slušajući ga s punom pažnjom. Koncentrirano uživajući u naraciji, satiri, kozerstvu i dovitljivosti onoga što najveći cinik među kantautorima donosi na jedno mjesto. Sa svim slojevima značenja koje otkrivamo u raspravi između vjernika i ateista uvodne ‘The Great Debate’. Ili oslikavanju čovjeka koji bi – premda je bogat i utjecajan – želio biti Tom Cruise politike u temi ‘Putin’. S podsjećanjem na veliku svjetsku krizu oko Zaljeva svinja šezdesetih u pjesmi ‘Brothers’. I li kompoziciji ‘Wandering Boy’ koja na način moderne klasike progovara o brizi oca za otuđenog sina.

‘Album ‘Dark Matter’ je slojevita, gusta stvar, ali istovremeno i zanimljiv prikaz pop teatra’, piše The A.V. Club u recentnom prikazu dvanaeste kolekcije novih ostvarenja Randyja Newmana, prvoj objavljenoj nakon punih devet godina.’ Ona donosi iznimno bogatstvo detalja’, ističe Los Angeles Times. ‘Razotkriva oholost i govori o pametnim ljudima’, podvlači magazin Paste.  ‘Tijek priče je filmičan’, opisuje Uncut.

Dakle?

Ploča je to koja donosi ono što čini suštinu višestruko nagrađivanog skladatelja filmske glazbe i člana Kuće slavnih rock’n’rolla i Kuće slavnih spisatelja glazbe: njega samog. Nepatvorenog i posve osebujnog sudionika glazbene scene. Čovjeka zaslužnog za cinizam mnogih koji su se hranili njegovom gimnastikom riječi.

I zato nam je – u doba kada jednim klikom dolazimo do desetina milijuna pjesama na jednome mjestu – potreban ovakav staromodan i neizrecivo bogat album suvremene popularne glazbe. I zato ćemo i u doba generacije Z moći, putem ploče ‘Dark Matter’, s uživanjem otkrivati glazbene priče iz različitih naratorskih kuteva.

Jer, to je Randy Newman.

Sentimentalan i intiman. Kompleksan i zahtjevan. Ironičan i elegantan.

I sve to u istom trenutku.

‘Chicago je u mojim mislima kao što je Georgia bila kod Raya Charlesa’, izgovorit će Vic Mensa u uvodnoj stvari ‘Say I Didn’t’ sa svojega debija ‘The Autobiography’. I time – u vlastitoj himni dosadašnje karijere – naznačiti smjerove kojima obiluje ploča nove perjanice Jay-Z-jeve etikete ‘Roc Nation’. Vic Mensa među svoje glazbene uzore – uz opća mjesta kao što su Jay-Z, Kanye West, A Tribe called Quest i Timbaland – stavlja izvođače poput Jimija Hendrixa ili Princea odnosno grupa AC/DC, Gorillaz i Nirvana.

Eklekticizam djela koje se karakterizira hip hop albumom potvrđuju gosti kao što su Weezer, Syd, The-Dream, Pharrell Williams, Saul Williams, Ty Dolla $ign i Pusha T. A jasni tragovi soula, R&B-ja i repa srednjega zapada, podvučeni snagom stava, ljutnjom, strašću i govorom američkog asfalta, pokazuju kako je današnja urbana glazbena scena otvorenija no ikada. Ta otvorenost očituje se i u, navodi Allmusic, korištenju  potrošenih rock refrena koji, međutim, ne umanjuju činjenicu da se ovdje radi o ‘izvanrednom albumu prvijencu’. A može li biti drugačije negoli izvanredno kada glazbenu i izvršnu produkciju potpisuje No ID?

Rolling Stone izrazito emotivnim trenutkom albuma ističe pjesmu ‘Heaven on Earth’ u kojoj Vic Mensa u stilu Eminema piše pismo prijatelju kojega više nema među nama. I donosi novelistički obrat kada na kraju stvari repa uživljavajući se u lik njegova ubojice, nastojeći  razumjeti njegov strah i krivnju.  Istovremeno, zanimljivo je kako je streaming premijeru albuma ‘The Autobiography’ imao američki javni radijski servis NPR.

I dok The Guardian spominje nedovoljnu prepoznatljivost njegova glasa koji priziva druge identitete američkog urbanog miljea – lakonsko divljenje Big Seana, razgovornu muzikalnost J. Colea i Commona i jazzy vokaliziranje Drakea – mi ćemo vas pozvati da konzultirate rad sljedbenika Drakeovih komercijalnih postulata. I otvorite stranice albuma ‘The Autobiography’ u nastojanju upoznavanja s naslijeđem koje sa sobom donosi Vic Mensa.

‘Novi album JAY-Z-ja donosi njegovu ispriku Beyonce’, pisalo je u jednome od naših tweetova prošloga petka. I nismo bili jedini koji smo to učinili putem Twittera. Izlazak ploče jednoga od najprodavanijih izvođača suvremene popularne glazbe u povijesti – prema službenim podacima, hip hop boznismen prodao je više od 100 milijuna albuma širom svijeta – izazvao je najveći interes na društvenim mrežama još od prošlogodišnje ploče njegove supruge.

I to nisu jedine poveznice koje vežu ‘Lemonade’ i ‘4:44’. Ima ih podosta.

Billboard ih je, recimo, pronašao  u uvodnoj ‘Kill Jay Z’ s referencom na skandal iz lifta u kojemu je svojedobno sudjelovala Solange Knowles. I naslovnoj temi ‘4:44’ koja je direktan odgovor na Beyoncein singl ‘Sorry’. Jednako kao i u temi ‘Family Feud’ u kojoj gospođa Knowles-Carter i sudjeluje.

I zato se prvi studijski rad JAY-Z-ja u četiri godine i prvi album koji je snimio surađajući sa samo jednim producentom – čikaškom supercijenjenom glavom No I.D.-jem – doima kao ispovjedno djelo ispunjeno životnošću, suočavanjem s greškama iz prošlosti, familijarnom situacijom, međugeneracijskim sukobima u hip-hopu,  Kanye Westom, svojim statusom i promjenama kroz koje prolazi ili će proći. Britanski The Telegraph će reći kako se radio o ‘jednom od najzrelijih albuma u povijesti’, a Rolling Stone podvući kako je ova ‘oda privatnom partnerstvu i obitelji primjer kako ranjivost može stvoriti istinski izvrsnu umjetnost’.

Naziv albuma je također osoban. Pjesma ‘4:44’ je svoje ime dobila, jer je napisana odmah pop reperovu buđenju, u 4:44 ujutro.  Za ovu stvar je JAY-Z u interviewu za medijskog partnera, radijsku platformu iHeartRadio, rekao kako je ‘snažna pjesma’ i, citiramo, ‘jedna od najboljih koje sam napisao’. Producent No I.D. je, tražeći inspiraciju za rad s JAY-Z-jem, preslušavao njegov ‘Blueprint’, jednako kao i radove Marvina Gayea, Ushera i Kanye Westa. Na taj način je pokušavao, kako je istakao, izbjeći greške koje je radio na svojim ranijim produkcijama. I tek tada je pristao sudjelovati u ploči koju su, svojim gostovanjem, obogatili Frank Ocean, Damian Marley, Beyonce, Kim Burrell, The-Dream, kći Blue Ivy i reperova majka Gloria Carter. Od semplova i pjesama koje su korištene vrijedi izdvojiti radove koje rukopisom i izvedbom potpisuju Stevie Wonder, Donny Hathaway, Nina Simone i Randy Newman.

‘Preslušao sam album ‘4:44′ dobrih petnaest puta otkada je objavljena’, napisao je na Twitteru Shea Serrano, autor djela ‘The Rap Year Book’, ‘i mogu s punim uvjerenjem reći kako je fenomenalan’. Stoga i preporuka Airplay Radio Charta glasi: preslušati kolekciju JAY-Z-ja petnaest puta odmah i u slijedećih 444 preslušavanja uživati.

I prepoznavati životne lekcije koje ‘4:44’ sa sobom nosi.