Arhive kategorije: Albumi

Album ‘Ghosteen’ je zahtjevan, vrijedan intelektualne znatiželje i žudnje za umjetničkim

Pjesme s albuma ‘Ghosteen’ Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds će vam pomoći da shvatite vrijednost prekrasnih stvari koje život nudi, kako ta divota stoji u opreci s tugom i činjenice kako se ljepota često sjetimo nakon što upoznamo pravu tamu i istinski očaj.

 

Album Artwork Nick Cave & the Bad Seeds Ghosteen

 

Ljepota tame kojom odiše sedamnaesti album u karijeri Nicka Cavea i njegova sastava The Bad Seeds tolika je da se čini kako je prepuštanje ploči ‘Ghosteen’ iskustvo koje vas može odvesti na nekoliko različitih puteva, zavisno od trenutka u kojemu ga slušate ili situacije u kojoj se nalazite. A tome umjetnost i služi. Da vas povuče u svjetove kojima ćete rijeđe zalaziti ili da vas obujmi poznatim krajolicima bliskima vašoj unutrašnjosti. I da donese misao o doživljenom i pomisao na vlastite želje ili strepnje, ovisno o boji.

Kada je u pitanju dvostruki završetak trilogije australskog pjesnika onda se radi o, napisat će Elizabeth Aubrey na stranicama New Musical Expressa, ‘jednome od razorno najtočnijih izvještaja o tuzi koji ćete ikada slušati’. Ali i, ističe se, ‘jedno od najudobnijih’. ‘Ghosteen’ je, naime, djelo kojime će nas Nick Cave, posredovanjem vlastita očaja, dovesti do osjećaja umjetničke katarze.

 

 

Album ‘Ghosteen’ sazdan je kao dvostruki album od kojih prvi dio donosi osam pjesama koje će sam umjetnik opisati rječju ‘djeca’. Drugi dio – opisan kao ‘njihovi roditelji’ – sastavljen je od dvije dulje pjesme i recitacije. Sve zajedno čini djelo koje je, ističe Nick Cave, poput ‘seobe duha’ i dovršenja priče započete albumom ‘Push the Sky Away’ i nastavljenom pločom ‘Skeleton Tree’.

Sam proces stvaranja albuma drugačiji je u odnosu na ranije Caveove radove. Osim što je – za razliku od discipliniranog pisanja u vlastitu uredu za radnoga vremena – pisan u pjesnikovu domu u Brightonu. Tekstovi su nastajali od početka 2017. godine i to nakon ‘vrlo namjernog’ izbjegavanja pisanja poezije od 2015. godine i to stoga da bi se došlo ‘do nove vrste lirskog samopouzdanja’ u vlastitu pjesništvu.

 

 

Rezultat će Guardian opisati kao ‘možda najljepši skup pjesama koji su Nick Cave & the Bad Seeds ikada snimili’. Tu ljepotu nagradit će analitičari glazbene scene iz cijeloga svijeta. Rezultat na Metacriticu u ovome trenutku je impresivnih 100 od 100 što bi značilo kako smo početkom listopada dobili svevremenski klasik suvremene popularne glazbe.

 

 

Pjesme s albuma ‘Ghosteen’ Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds mogu vas devastirati, ali mogu vam i pomoći u suočavanju s tugom u trenutku kada se s njom susretnete negdje po putu. One će vam pomoći, napisat će magazin Clash, da shvatite vrijednost prekrasnih stvari koje život nudi i kako ta divota stoji u opreci s tugom. I, prije svega, kako se tih ljepota često sjetimo nakon što upoznamo pravu tamu i istinski očaj.

Album ‘Ghosteen’, ističe se, čini se poput još jednog izravnog i otvorenog pisma koje je umjetnik uputio svojoj publici, pisma koje seže u srž onoga što znači voljeti, izgubiti i voljeti ponovno. Je li to izvedivo? Možda ponekad svojevoljno odlučimo ostaviti voljeno, možda katkada bivamo ostavljeni od voljenih. Takvi trenuci, međutim, mogu nas potaknuti na misao koliko je važno cijeniti ono što je ovdje. I kako je hirovitost odbacivanja, zapravo, onaj put nas koji čini siromašnijima duhom.

Pjesme Nicka Cavea i Warrena Ellisa će nas na to jasno podsjetiti. I zato je album ‘Ghosteen’ ploča koju je zahtjevno slušati. Ali i album koji je vrijedan vaše intelektualne znatiželje i žeđi za umjetničkim.

Goran Komerički

 

 

 

FKA twigs: ‘Koliko sam sveta, toliko sam i senzualna.’

Kako se izdići iz okova vlastita raspada? ‘Na neki način sam zahvalna za taj svoj period kroz koji sam prošla’, istaknut će FKA twigs, ‘period posvemašnje boli i potpune izgubljenosti.’

 

Album Artwork FKA twigs Magdalene

 

‘U jednome trenutku otkrijete svoju seksualnost i to je sjajno, a u drugom ste već potpuno slomljeni’, govorila je FKA Twigs u razgovoru sa Zaneom Loweom u programu radija Beats 1, objašnjavajući kako njezina iskrenost i osobno životno iskustvo kreiraju njezinu glazbenu i vizualnu pojavnost. Ta je pojavnost, dodat će u razgovoru za NPR, danas snažna i praktična, ona je rezultat povratka iz vremena emocionalne i fizičke boli koju je iskušavala prethodnih godina. Putem javno promatrane veze s Robertom Pattinsonom i njezina prekida odnosno zahtjevnog operacijskog zahvata.

Album ‘Mgdalene’ je, jednako tako, ishod njezine – kako će reći – duhovne povezanosti s Marijom Magdalenom: ‘Počela sam istraživati koncept ideje da, kao žena, možeš biti čista i možeš biti nevina. Možeš biti poput svježeg cvijeta, ali istodobno opasna i zavodljiva. Bilo mi je nevjerojatno uzbudljivo kad sam shvatila kako je to u redu: koliko sam sveta, toliko sam i senzualna.’

 

 

I zato je ova kreativna raskoš prisutna na drugome albumu FKA twigs posve – ženska priča. Od početka pa do samoga kraja. Sa svime onime što takva priča i može nositi: uspone i padove, jakost i ranjivost, bol i odvažnost. A kako bi drugačije i moglo biti, kada je u pitanju rad umjetnice – glazbenice, pa prije toga i plesačice, a onda i vizualne umjetnice – koja je svoju karijeru počela graditi u južnome Lonodnu.

 

 

FKA twigs će istaknuti kako – kada se jednom snime i budu javno objavljene – pjesme prestaju biti njezino duhovno vlasništvo i postaju predmetom razmijevanja i shvaćanja samih slušatelja. Ploča ‘Magdalene’, istaknut će, nije stvarana pod utjecajima djela o palim heronima, već govori o tome kako su traume svih vrsta samo prijelazni period do trenutka kada će vam biti dobro i kada ćete osnaženi nastavljati dalje. ‘Na neki način sam zahvalna za taj svoj period kroz koji sam prošla’, istaknut će, ‘period posvemašnje boli i potpune izgubljenosti.’

Ploča ‘Magdalene’ tu zamršenost i ta rješenja donosi u pejsažu art popa i izričaja u kakvome se kreću izvođači kao što su Bjork, Banks, James Blake, Kwabs ili MØ. Na trenutke ćete u njoj moći dozvati još koje ime skandinavske popularne mitologije ili osjećajni minimalizam Lane Del Rey, no svakako će vam biti jasno kako je FKA twigs umjetnica koju je zahtjevno žanrovski svrstati i jednoznačno ukalupiti. Zašto? Jer je njezino iskustvo raznoliko: od škole klasičnog baleta preko gimnaastike i jazz dancea do plesanja u supermarketu i stvaranja filmičnih vizuala vlastitih pjesama. A ti vizuali – nerijetko i pod utjecajima punka – donose sa sobom dramatičnost. Sličnu uzbudljivost, uostalom, pronalazimo i u pjesmama poput ‘Fallen Alien’ ili ‘Home with You’.

 

 

FKA twigs istaknula je kako je konačno naučila pisati pjesme za vlastiti glas. U njima ima podosta toga klasičnog, ritmičnog, urbanog i himničnog.  A taj glas svoje uzore pronalazi u različitosti pristupa vokalnom: od Billie Holiday, Elle Fitzgerald i Marvina Gayea do Siouxsie & the Banshees i Adama Anta. Njezin sopran, na taj način, podvlači glazbeni eksperiment u kojemu se susreću kanoni različitoga: elektroničkoga, avangardnog, zborskog i industrijskog. Tu nalazimo R&B i trip hop, ali i progresivan pristup pop glazbi. Sama FKA twigs reći će kako je na nju – svojom glazbom i stilom – utjecala Rihanna.

 

 

I sada, kada usporedite sve navedeno i sve izrečeno, bit će vam jasno o koliko razvedenom pristupu stvaranju umjetničkoga se radi. I zašto je FKA twigs miljenica ljudi istančanijega pristupa modernoj popularnoj glazbi. Pitchfork će napisati kako je u prvome planu albuma nastojanje da se glasom dočaraju različiti intenziteti osobne boli. Emotivne i fizičke.

Metacritic će izbrojati 87 od 100 postotnih bodova, a mi ćemo pobrojati kako su se, među producentima albuma ‘Magdalene’, našli Jack Antonoff, Benny Blanco, Cashmere Cat i Skrillex. Svi ti producenti su dali svoj doprinos priči o dvojnosti i ljudskoj ranjivosti. I omogućili FKA twigs da ponire duboko u sebe samu, svoje osjećaje, svoju duhovnost i vlastito nastojanje da u svemu što radi – bude što bolja. I pronađe način kako se izdići iz okova vlastita raspada.

Goran Komerički

 

 

Stereophonics: Pjesme za unutarnji mir

Vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite.

Album Artwork Stereophonics - Kind

Pa, dakle, koji vam je cilj u životu?

‘Slava nikada nije bila za mene’, reći će danas Kelly Jones i dodati: ‘Volim se družiti s frendovima i ići na turneje, ali an crvenom tepihu se nikad nisam osjećao udobno.’ Frontmen velškog sastava Stereophonics u razgovoru za britanski The Sun dodao je kako mu je najljepše stvarati glazbu i biti iskren oko toga. A ta iskrenost i taj ogoljeni svijet životnih raskrižja i jest suština ugođajne ploče ‘Kind’, albuma koji je prošloga tjedna zasjeo na prvo mjesto liste albuma na Otoku.

I to pored Kanyea Westa živog.

Ako nas pitate, tomu ima niz razloga: od tradicionalno velike karijere benda kojega ćemo pamtiti po svevremenskom singlu ‘Maybe Tomorrow’ do može-bitne kako Westov gospel hip hop nije naišao na ekstra plodno tlo kod britanske glazbene publike. Ipak, ono što jest najljepše u svemu tome podatak je kako je jedan iznimno emotivan, otvoren i album ispunjen staromodnim zvukom dosegao iznimno visok interes.

Je li to zbog pesimizma Brexita ili činjenice kako jesen donosi idealnu atmosferu za melankoliju, tek stoji kako vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite. Ne samo zato što donosi reminescencije na američki country, britanski indie i Bruce Springsteena kao takvog, već i stoga što se čini kako ovakvi albumi donosi unutarnji mir bez obzira boravimo li u danima kada razmišljamo bi li nam bilo najbolje promijeniti životni kurs.

Vintage zvuk grupe Stereophonics na njihovu jedanaestom albumu u karijeri zvuči upravo tako privlačno i stoga što ga je s Kellyjem Jonesom – spisateljem svih pjesma i pjevačem grupe – producirao George Dracoulias, nekadašnji A&R manager etikete American Recordings i omiljeni producent Ricka Rubina. Na njemu ćete pronaći otvorene misli o životu, prijateljstvu, odgovornosti, prolaznome i sadašnjem. I preciznost analognog utkanu u pjevnost pjesama koje će se, na trenutke, doimati kao stadionske himne ‘(‘Stitches’), a gdjegdje postaviti poput svačije misli ostavljene da slobodno luta i postavlja pitanja (‘Restless Mind’). Posebno ako se prisjetite da vrijeme prolazi i kako su razuzdani tulumi mladih vremena možda poodavno iza vas.

Taj i takav diskurs učinit će ploču ‘Kind’ iznimno prijateljskom i sugestivnom za lagodno slušanje jednoga od kišnih jesenjih vikenda ili u podlozi švrljanja internetskim svijetom. I nekako će vam biti ugodno, pa makar i sami sa sobom prodiskutirali pokoju rečenicu i osvijestili koju od životnih slika godina koje su ostale iza vas. Pjesme koje su snimljene u desetak dana prijelaza lipnja u srpanj stavit će vam do znanja koliko je važno ono danas, kako je potrebno mijenjati se i koliko je važno znati da će – kako god okrenete – sve na kraju ipak biti u redu.

Stereophonics su – od početka svoje diskografske karijere, koja datira u 1997. godinu – svoje albume uobjavljivali u pravilnom dvogodišnjem vremenskom razmaku. Činilo se kako bi ovoga puta moglo biti drugačije, jer je Kelly Jones protekle jeseni izrazio želju da se povuči iz svega profesionalnog i prepusti svakodnevnom žiovtu izoliran od buke vanjskoga svijeta.

Međutim, znate kako je to kada pišete ili što bilo kreativno ili intelektualno stvarate. Stvari se odjednom otvore i stihovi sami naviru. Takva je priča, reći će Jones, zbila i s ovom terapeutskom kolekcijom. ‘Iz pjesama sam iščitao kako se, zapravo, sada osjećam i što je ono što me u životu vodi’, istaknut će autor materijala. I zato je točna Shakespeareova kako se naša okolina i naše shvaćanje svega što napravimo ili nam naprave, skriva u našim mislima. A za preslagivanje misli, ponekad je dovoljno utonuti u radost opuštanja s pločom poput albuma ‘Kind’ grupe Stereophonics. I to je terapija koju vam od srca preporučujemo.

Tada je moguće kako ćete lakše pronaći svoj životni cilj i pravi smisao godina koje su pred vama. Ili onih koje su bespovratno prošle.

Goran Komerički

 

Kanye West: ‘Imam ljubav i poštovanje prema svima.’

‘Ovo je pobjeda Kraljevstva’, reći će umjetnik u izrazito zanimljivom razgovoru sa Zaneom Loweom u programu radija Beats 1. Album ‘Jesus Is King’ donosi kombinaciju hip hopa i gospela, intenzivan ritam, tipičan kanon Kanyea Westa i preobrazbu umjetničkog.

 

Album Artwork Kanye West Jesus Is King

 

 

Ponekad je teško sve to pratiti. Jer je Kanye West zahtjevan čovjek. I zato što je umjetnički perfekcionist. I stoga što njegove ideje i njegove misli vrludaju toliko brzo i tako često se mijenjaju da možete često pomisliti kako je sve ono što radi jednostavno – neuhvatljivo. Da li i shvatljivo? Album ‘Jeus Is King’ pravi je povod za ovo pitanje. Iz niza razloga: onog duhovnog, onog umjetničkog i, recimo, onog svrsishodnog. Ovo posljednje na meni je došlo tijekom jeseni prošle godine, kada je Kanye West odgađao izlazak albuma radnog naslova ‘Yandhi’, režirao dodjelu nagrada PornHuba i zaputio se na put u Ugandu kako bi se vratio svojim korijenima.

A onda je slijedio duhovni put Westova ‘ponovnog rođenja’ i preobrazbe umjetničkog. To umjetničko, postajalo je sve više ekspresijom gospela i slavlje religioznog u okviru tradicija hip hop glazbe. Krajnji rezultat – višekratno odgađan i završavan nakon svakog mogućeg deadlinea – došao nam je u obliku ploče kršćanskog hip hopa. Album ‘Jesus Is King’ pojavio se tijekom dana u Petku nove glazbe – promašivši tako izlazak u ponoć, jer Kanye još nije bio zadovoljan konačnim – i označio potpuno novo poglavlje u karijeri sve-manje-shvaćene ikone hip hop kulture.

 

 

Kanye West će album ‘Jesus Is King’ nazvati kršćanskim putovanjem i djelom koje predstavlja njegov ‘povratak kući’. ‘Ovo je pobjeda Kraljevstva’, reći će u izrazito zanimljivom i epski dugom razgovoru sa Zaneom Loweom, tijekom kojega je objašnjavao svoju preobrazbu i ‘novotkrivenu vjeru’. ‘Pokušao sam raditi na svoj način, ali mi nije uspijevalo. Sve je u neredu. Zaradim svoj novac, ali svejedno završim u dugu’, pričao je Zaneu na svojemu ranču u Wyomingu i podvukao: ‘Moji javni istupi su u neredu. Nisam u dobroj formi. Imam uspona i padova sa zdravljem. Ljudi me nazivaju ludim. Ljudi ne žele biti u mojem društvu. Morao sam se prepustiti Bogu.’

Ploča ‘Jesus Is King’ ispunjena je gospel zborovima, crkvenim orguljama i tipičnim kanonom Kanyeovog pristupa hip hop umjetnosti koji sadrže kombinaciju aranžmanskih bravura, opskurnih soul semplova i glasova na vokoderu. Ono što ga – osim tematski – razlikuje od drugih osam albuma njegova karijere jest njegovo trajanje. Ono je, naime, daleko od standarda Kanyea Westa, jer je jedanaest pjesmama uklopljeno u manje od trideset minuta.

 

 

Album ‘Jesus Is King’ prije sliči nizu dobro-produciranih skečeva negoli koherentnom glazbenom albumu’, ističe britanski Independent u pogledu na novo djelo Kanye Westa. Rolling Stone ističe kako se radi ploči koja je prigušenija i ogoljenija kada se usporedi s prijašnjim albumima: ‘On, međutim, donosi galaktički, vatreni i intenzivan ritam’, dodaje se, ‘posebice u pjesmi ‘On God’.’ Lirski, album u centru priče ima temu spasenja koja je, navodi Guardian, obrađena vrlo tanko. U pjesmama sudjeluju Ty Dolla $ign, Clipse, Art Clemons, Fred Hammond, Kenny G i Sunday Service Choir, a među nizom producenata nalaze se Benny Blanco, Timbaland i Labrinth. Sunday Service je naziv sastava kojega je osnovao Kanye West i s kojime od početka godine zajednički uvježbava i izvodi pjesme koje se kreću na razmeđu gospela i kršćanskog hip hopa.

Kanye West je najavio kako će s grupom Sunday Service ovoga Božića objaviti album ‘Jesus Is Born’ i da će – s novim pogledom na svijet – rearanžirati i ponovno snimiti svoje dosadašnje ‘svjetovne’ pjesme. Kako će to zvučati, ostaje nam da vidimo. Jer, Kanye West s novim pogledom na svijet, donosi i nov osvrt na svoj dosadašnji umjetnički život. I tome će, sasvim sigurno, pristupiti jednako oprezno. Poput svake hipersenzibilne osobe. A taj pristup njegovoj osbnosti – kao i činjenica da pati od bipolarnog poremećaja – mogao bi njegovu umjetničku genijalnost odvesti tko zna – gdje.

 

 

Jedno je sigurno. Kanye West danas osjeća mir i spremnost za novo poglavlje vlastita života. S jasnom porukom o svojemu životnom nazoru: ‘Razgovarat ću bilo s kim s poštovanjem i ljubavlju. Imam ljubav i poštovanje prema svima. Ne divim se svima, ali imam ljubav i poštovanje.’

Goran Komerički

 

 

 

 

King Princess: Uspon i pad moderne ljubavne veze

‘Danas trebaš biti neustrašiv’, reći će King Princess u programu globalnog radija Beats 1, ističući kako ima ‘odličnu samokontrolu’.

 

Album Artwork King Princess Cheap Queen

 

Trebali biste odslušati njezino gostovanje kod Zanea Lowea da shvatite koliko je King Princess osobena, nestašna, pomaknuta i baš onakva kakva je potrebna svijetu pop glazbe. Pa i nama samima, u danima kada se uobičajilo da odlučimo biti netko drugi, navučemo maske i usukano kročimo svijetom.

Američko izdanje francuskog magazina Wonderland prisnažit će da nova američka superzvijezda-na-čekanju svojoj smiješnosti pridodaje iznimnu karizmu, a Vice će naglasiti kako se radi o glasnogovornici cijele jedne (queer) generacije. Njezin album ‘Cheap Queen’ dočekan je susretljivo i s iznimno dozom entuzijazma, a njezina priča iznimno je zanimljiva na više razina. Pa, može li se išta drugo očekivati od djevojke koja je odabrala umjetnički se zvati King Princess?

 

 

Iza imena King Princess skriva se dvadesetogodišnja njujorčanka Mikaela Mullaney Strauss, ljubiteljica urbane mode i pripadnica kulture sneakerheada. Odrasla je u Brooklynu, a studirala u Kaliforniji. Njezin otac je inženjer zvuka i u njegovu studiju Mikaela je odrastala, susrećući se – pa i sudjelujući u snimanju – s nizom predstavnika indie scene. Njezina majka je irsko-talijansko-poljskog porijekla, a njezini baka i djed po ocu poginuli su u znamenitom potonuću Titanica. Onom brodolomu koje se zbilo pred 107 godina. U svoja glazbena iskustva ubraja znanje sviranja gitare, basa, klavira i bubnjeva, a – premda bi vas zvuk debi albuma mogao uvjeriti u ponešto drugo – među svoje uzore ubraja izvođače kao što su Led Zeppelin, T. Rex i Jack White.

Ploča ‘Cheap Queen’, međutim, posve je pop produkcije. I, prije svega, autobiografska. Posložena je konceptualno i donosi kronologiju uspona i pada ljubavne veze. Mediji će, istražujući, napisati kako se radi o ljubavi King Princess i američke glumice i kantautorice Amandle Stenberg. Sama Mikaela će podvući kako album donosi njezine ‘gay jecaje’, dodati kako se danas ‘nalazi usred raskrižja’ i podvući kako trinaest pjesama opisuje ‘najranjiviju godinu njezina života’.

 

 

King Princess je do sveopće pažnje javnosti dospjela iznimnom brzinom, nakon prošlogodišnjeg uspjeha pjesme ‘1950’, čije stihove je Twitterom razdijelio Harry Styles, a prigrlili je, između ostalih, Kourtney Kardashian i Taylor Swift.

Pjesma je na Spotifyju do sada preslušana preko 280 milijuna puta i označila početak iznenadne promjene u kojoj je kantautorica iz Brooklyna, navest će u razgovoru za Billboard, ušla u doba ‘kompletnog stresa i tjeskobe’. I u vrijeme u kojemu nije znala ‘što će sama sa sobom, a što će sa svojim tijelom’. A to, dakako, nije bilo dosta pa se, povrh svega, još i zaljubila. Njezina nekadašnja partnerica supotpisala je naslovnu pjesmu albuma ‘Cheap Queen’, a na ploči pronalazimo i suradnju s članovima sastava The xx.

Slušanje njezina albuma je, međutim, uhu izrazito ugodno iskustvo. Posebice ako se u gradsku gužvu zaputite sa slušalicama na ušima. I odslušate priče o tome kako ste vi i vaš partner u javnosti samo prijatelji, a u vlastitu stanu ljubavnici. Ili kako je to biti ‘queer damom’ koju gutaju ‘požudni pogledi muškaraca na tulumu’ ili ‘zuriti u telefon, čekajući željeni poziv ili poruku’.

 

 

New York Times će navesti kako je album ‘Cheap Queen’ mjesto na kojemu King Princess modernu romansu stavlja u glazbeni vremenski stroj, igrajući se naslijeđem prošlih desetljeća. U tim desetljećima možemo prepoznati Stevieja Wondera, Carole King, Beatlese i K.D. Lang s pogledom na Patsy Cline. Tjeskobu, usamljenost i noćne more vlastite izgubljenosti, nalazimo u rukopisu pjesama koje bi vam se mogle činiti miljama udaljenima od pojavnosti osobe ispunjene samopouzdanjem i umjetnicom koja će se zabavljati izvrtanjem rodnih stereotipa. No, to je ona stvar s početka ove priče.

Umjesto da se odlučimo za neustrašiv hod kroz izazove života, svakodnevno postajemo netko drugi. ‘Danas trebaš biti neustrašiv’, reći će King Princess u programu globalnog radija Beats 1, ističući kako ima ‘odličnu samokontrolu’. U svemu, osim u baratanju novcem. ‘Naša veza je strašna’, dodat će uz smijeh i dodati kako joj je potreban popriličan ‘oporavak nakon sedmodnevnog boravka u Las Vegasu’.

Onda? S maskama ili bez njih, vrijedi staviti slušalice i uživati u novoj Lorde. Malčice intimnijoj i naglašenije nježnijom. Usprkos karizmatičnoj neustrašivosti kojom odzvanja njezina pojavnost.

Goran Komerički

 

 

 

Post Malone: Budi ono što jesi i nikoga ne slušaj

Pjesme koje stvara Post Malone dotiču mnoge. Bilo da govore o toksičnim vezama iz kojih se nastojite izmigoljiti, lažnim prijateljstvima ili emotivnoj prtljazi koju vučemo za sobom.

 

Artwork Post Malone Hollywood's Bleeding

 

‘Budi ono što jesi i nikoga ne slušaj’, reći će Post Malone, opisujući osnovnu temu pjesme ‘I’m Gonna Be’ s ploče ‘Hollywood’s Bleeding’. Uz dodatak: ‘To je poruka o kojoj puno govorim, ali i nešto u što stvarno vjerujem. Jer, u današnje vrijeme to je teško ostvarivo. Puno je ljudi koji vas žele sputati i reći vam da su vam hlače preuske.’

I zaista. Jeste li se – i koliko puta u životu – uvjerili da je upravo tako. Svuda naokolo vrebaju ljudi koji su ‘vazda u pravu’ i popili su svu pamet ovoga svijeta pa – malo iz jala, a malo iz vlastite samodopadnosti – ruiniraju vaše samopouzdanje i ono što ste postigli nekako vam se čini manje vrijednim. Pa se nađete u dobro poznatoj situaciji: ‘Korak naprijed, natrag dva.’ Mora li biti upravo tako?

Kada je Post Malone u pitanju, odgovor je niječan. A upravo on – taj osebujni bijeli umjetnik afroameričkog glazbenog identiteta – ima puno razloga da o tome govori. Jer, svojih borbi kroz karijeru i život imao je premnogo i nekako se uspio dočekati na noge. Toliko da danas ruši rekorde na listama popularnosti i zauzima vrhove lista streamanja na Deezeru, Spotifyju i servisu Apple Music sa svim ili gotovo svim pjesmama s nove ploče. Pa i u Hrvatskoj.

 

 

‘Hollywood’s Bleeding’ je treći album u karijeri čovjeka koji svojim izričajem zbunjuje mnoge. Njegova kombinacija različitih žanrova kao što su trap, rock, r&b, pop, grunge, folk i hip hop nagnat će New Musical Express da ga proglasi pravim predstavnikom novoga doba u kojemu se glazba sluša multižanrovski. New York Times će, s druge strane, u jednome od mnogobrojnih primjera bavljenja karakteristikama izričaja Posta Malonea, navesti kako je on ‘čovjek bez žanra’.

No, vidite, za jednu takvu osobu – umjetnika koji, po izrečenom, valja biti zagubljen i zbunjen u vlastitoj kompleksnosti – Austinu Ricahrdu Postu izrazito dobro ide. I kreativno i komercijalno. Na brojke o streamingu naslanjaju se i podaci o pruzimanju vrhova lista popularnosti u Australiji, Norveškoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Kanadi, Nizozemskoj, Finskoj i Sjedinjenim Državama. Na različitim stranama svijeta, dakle. A to je sve samo ne slučajno.

 

 

Pjesme koje stvara Post Malone dotiču mnoge. I na ritmičnoj i na narativnoj ravni. S njima se lako poistovjetiti i jednostavno ih je pjevušiti. Jer su pamtljive, zarazne, iskrene i slikovite. Bilo da govore o toksičnim vezama iz kojih se nastojite izmigoljiti, lažnim prijateljstvima, nezamislivosti holivudskoga načina života, neostvarenim ljubavima ili emotivnoj prtljazi koju vučemo za sobom.

‘Svijet je pun lažnih prijateljstva i ljudi koji su oko vas samo iz koristi’, podvući će Post Malone i naglasiti: ‘Mnogi se ponašaju kao da imaju nešto sa svime, ali su s vama zbog svojih sebičnih, niskih motiva.’ I ta tema je – reći će umjetnik izrazito bujnog broja tetovaža, pa i onih na licu – osnovna stvar koja se provlači kroz cijeli ‘Hollywood’s Bleeding’. I to na različite načine. I s različitim ljudima.

Na albumu, naime, bilježimo suradnje Posta Malonea s izvođačima kao što su Young Thug, Meek Mill, Future, Halsey, SZA, DaBaby, Travis Scott i – Ozzy Osbourne. Legenda hard rock scene je – sudjelovanjem u pjesmi ‘Take What You Wanbt’ – samo podvukla različitost utjecaja glazbenika koji mnogima nije po volji, ali je ipak – sasvim svoj.

 

 

‘Ponekad znate da ste u lošoj situaciji’, reći će Post Malone, ‘ali ipak nastavljate ići dalje. I to su trenuci kada je dobro osvijestiti da u onome manje dobrom nikada niste sami. Jer, mnogo ljudi oko vas suočava se sa svojim zahtjevima i svojim izazovima koji nisu optimistični, ali će se sigurno pretvoriti u nešto dobro.’

Ploča ‘Hollywood’s Bleeding’ podvući će tu crtu nasmiješenog pogleda prema budućnosti kojemu se valja vraćati. Važno je samo ostati dosljedan, dignuti glavu i – poći dalje. Poput suncokreta iz singla inspirarnog serijalom o Spider-Manu. Jer, suncokreti su simbol odanosti i dugovječnosti zbog sposobnosti cvijeta da zadrži svoju ljepotu suočavajući se s faktorima okoliša koji su izrazito zahtjevni.

Dakle? Životna priča Posta Malonea pokazuje kako je moguće ostvariti uspjeh i sa dvadeset i pet godina biti jedan od najuspješnijih glazbenika aktualnog doba. Možda je vrijeme da iz tog primjera, uzmemo nešto i za sebe.

Goran Komerički

 

 

Common: Ljubav kao pomoć u nadilaženju teških vremena

Albumi poput Commonova ‘Let Love’ dobrodošla su prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno kombinacije soula, R&B-ja, funka i hip hopa.

 

let_love_common_album_art

 

Premda prosjek ocjena na internetskom agregatu Metacritic nudi malo pomaknutiju sliku – Common je za ploču ‘Let Love’ do sada skupio tek 72 od 100 postotnih bodova – dvanaesta ploča američkog repera, glumca, pisca, filnatropa i aktivista djelo je koje ćete rado uvrstiti u kolekciju omiljenih albuma virtualne kolekcije na streaming servisu. Jer on nudi trenutke koje ćete prihvatiti pod svoje i koje ćete zavrtjeti u trenucima različitih raspoloženja. Bilo da su u pitanju romantični, analitički ili opuštajući. I donosi podsjećanja na to koliko nam je potrebno da budemo snažni iznutra kako bismo bili spremniji za izazove svakodnevnog. A o tim i takvim izazovima, Common ima što za reći.

 

 

‘Zvučno’, opisat će Exclaim, ‘album ‘Let Love’ je vremenska kapsula najvećih trenutaka u povijesti crne glazbe. Lirski, to je prijepis napora o današnjem vremenu, o dobru, zlu i onome zastrašujućem’. Analiza magazina govori kako je Common snimio ‘očaravajuću priču o korištenju ljubavi kao oružja za prevladavanje razlika, kao i stihove o stvarnosti u kojoj će ljubav ponekad biti osuđena na propast, neovisno o tome je li u pitanju romantična, platonska ili društvena privrženost’.

I u tome leži osnovna razlika među dvama posljednjim ostvarenjima umjentika iz Chicaga. Dok je njegov prethodni ‘Black America Again’ bio poput priziva na društvenu savjest i album dubokog političkog angažmana, nova je ploča osobnija i manje izričita. Premda i dalje dotiče društvene procese, recimo u zaključnoj ‘God Is Love’. Ona nam nudi nagovještaj optimizma koji je uvijek dio Commonova istupa i načina pristupa glazbenu stvaranju. Jer onome pesimističnom uvijek se možemo vratiti, zar ne?

 

 

Nova Commonova ploča inspirirana je njegovom autobiografijom ‘Let Love Have the Last Word’. ‘Ljubav je najbolja stvar koju imamo na ovom planetu’, reći će Common u televizijskom magazinu ‘Sunday Morning’ amerićkog CBS-a i dodati kako su njegova životna iskustva različita i sadrže ona manje ugodna. Poput molestiranja u doba djetinjstva. O svemu što mu se zbiva, dodat će, govori u svojim stihovima. Oni su vrsta psihoterapije i suočavanja sa svakodnevnim.

Na takav pristup će vas uputiti pjesme poput ‘Memories of Home’ ili ‘Show Me That You Love’. Iskrenost i povjerenje, vrijednosti su koje valja njegovati. A bliskost i toplina, osjećaji kojima se valja prepustiti. Na to će nas podjetiti i gosti albuma među kojima se nalaze Daniel Ceasar, Leikeli47, SwizzBeatz, BJ the Chicago Kid, Jill Scott i Leon Bridges.

‘Vjerujem kako su energija ljubavi i sam čin ljubavi, njezina praktična primjena, stvar koju možemo koristiti kao pojedinci i kao ljudi kako bismo nadišli teška vremena’, istaknut će Common i dodati: ‘Dopustite da ljubav bude zakon kojega se pridržavamo. ‘

 

 

Kada pratimo karijeru Commona i njegov pristup hip hopu – posve različitom od gangsta rapa ili izričaja trapa – tada možemo biti sigurni u to koliko glazba može biti važna u životu. I koliko temeljnih pitanja ona može otvoriti. Bilo da uživate u njoj ili je stvarate, zalaženje u njezino okrilje nešto je poput ulaženja u sobu za terapeutsku masažu. Ona će vam – prepustite li joj se bez predrasuda i otvorena srca – ponuditi opuštanje misli ili donijeti kreativne izazove za njihovo izoštravanje.

I zato su ploče poput ‘Let Love’ dobrodošla prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno urbanog glazbenog izričaja – te dobrodošle kombinacije soula, R&B-ja, funk i hip hopa s atmosferama različitih razdoblja prošlih vremena.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

 

Lana Del Rey: Doprinos kulturi tjeskobe

Melankolija kolekcije američke umjetnice potiče nas na traženja trenutaka u kojima ćemo dozvati pogubljenu sreću, da nas osvijesti koliko su mogućnosti koje nam život svakoga dana nudi velike i, naposlijetku, lijepe.

 

Album Artwork Lana Del Rey - Norman Fucking Rockwell

 

‘Norman Fucking Rockwell’ je ploča propitivanja, sugestije, svjesnosti i analize narativa američkog načina života. I vlastitih osjećaja, jednako tako. Jer, Lana Del Rey na šestome albumu nudi sebe i nudi misao. Sebe u pričama iz osobne povijesti i misao u pogledu na američko sada. I sve to zaogrnuto u zvuk Kalifornije ranijih desetljeća popularne glazbe.

Složenost diskursa zahtjevna je, a glazbeno se kreće od klasičnog rocka sedamdesetih preko – napisat će Rolling Stone – ‘soft-rock fantazija u stilu zvuka Laurel Canyon’ preko folka i folk rocka do elemenata trip hopa. Kada su u pitanju utjecaji i reference, najčešće se spominju naslijeđa izvođača kao što su Joni Mitchell, Crosby, Stills, Nash & Young, Led Zeppelin, Neil Young i The Eagles. Jednako tako, pogledate li video pjesama ‘Fuck It I Love You & The Greatest’ primijetit ćete jukebox i fokus kadra na imena The National i Bon Iver.

 

 

Kompleksna i – na trenutke – distopijska, ploča ‘Norman Fucking Rockwell’ nudi nam mnogo toga što očekujemo od Lane Del Rey. Prije svega, posve žensko pismo i vrstu minimalizma koja će se natjecati sa zahtjevnošću poetike, onoga izričaja koji će AllMusic nazvati ‘riskantnim odabirom stihova i zrelošću pjesama’. Želite li melankoliju zaogrnutu poetikom koja nudi metaforiku i poticaje za različčitost tumačenja, tada je potrebno samo navući slušalice na uši i prepustiti se toplini i bliskosti Lanine izvedbe. I pričama ispričanima na način koji vam se može učiniti ranjivim ili stidljivim, ali koji iza sebe ima jasan stav i izraženu želju.

Većina albuma sastavljena je od pravih malih remek-djela produkcijske i autorske suradnje kantautorice s Jackom Antonoffom. A fluid piano-balada u kombinaciji s umjetničkom opsesijom vezanom uz Ameriku i njezinu zapadnu obalu, jednostavno traži nova i nova uranjanja u kolekciju koji kanda već dobro poznajemo. Jer, intenzivno je najavljivan gotovo godinu dana. I u tom maratonu glazbene pojavnosti donio nam je bisere poput pjesama ‘Venice Bitch’ i ‘Mariners Apartment Complex’. Ili obrade ‘Doin’ Time’ odnosno savršeno zanimljive ‘Hope Is a Dangerous Thing for a Woman Like Me to Have – But I Have It’.

 

 

Novo pojavljivanje Lane Del Rey, dakle, donosi dobru količinu tuge, veliku dozu nostalgije i jasnu čežnju za vrijednostima i idealima koji su se zagubili. Stereogum će album ‘Norman Fucking Rockwell’ okarakterizirati ‘lijepim opusom za novo mračno doba’. Dodat će kako na njemu susrećemo ‘simpatičan pogled na svijet koji smo upravo uništili’ i prozvati ga ‘joga glazbom za vrijeme apokalipse’.

U godini koja iz dana u dan sakuplja krhotine nereda u raznim krajevima svijeta, ovakav pristup ploči svjesnosti Lane Del Rey, doima se opravdanim. Jer, kolekcija od 14 pjesama čini se poput novoga doprinosa kulturi tjeskobe. I traženja trenutaka u kojima ćemo dozvati pogubljenu sreću da nas osvijesti koliko su – davno je ispisao Nathaniel Hawthorne – mogućnosti koje nam život svakoga dana nudi, zapravo, velike i, naposlijetku, lijepe.

Goran Komerički

 

 

 

Drake: Prije uranjanja u ‘Care Package’, naoružajte se samopouzdanjem

Slušajući kompilaciju ‘Care Package’ podsjetit ćete se da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu.

 

Album Artwork Drake Care Package

 

Imate li problema s vlastitim samopouzdanjem – i taman ste ga ponovno nabildali za vrućih ljetnih noći – tada, molim, zaobiđite Drakeov ‘znak pažnje’. Jer, album ‘Care Package’ može vas uvući u krugove samosažaljenja i prošlosti koju još niste ostavili za sobom. I pritom dozvati sve one greške koje predbacujete sebi ili bivšim vezama bez obzira jesu li nedavno ili poodavno postale dijelom vaše osobne povijesti.

 

 

Za slušanje kompilacije Drakeovih rasutih pjesama, napisat će Bianca Gracie u magazinu Billboard, potrebna je boca dobrog Merlota i spremnost za kopanje po ormaru vlastite emotivne prtljage. U protivnom, mogli biste se jutro nakon probuditi s dokazima o pijanim pozivima bivšima, jastukom mokrim od suza i praznim kutijama napolitanki ili dokrajčenim paketima sladoleda. Sve to, pod uvjetom da uronite u stihove kanadskog umjetnika i s njima u mislima požnjete atmosferu ploče ‘Care Package’.

Pa i ako je dohvatite sluhistički, nabadajući red riječi tu-i-tamo, podsjetit ćete se kako je samotnost jedna od onih faza u kojoj nerado boravite. I da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu. Druge bespotrebnosti su totalno pomanjkanje povjerenja u samoga sebe, prijatelje, ‘prijatelje’ i cjelokupan rod, ovisno o afinitetu. Znate onu: ‘Svi muškarci su isti.’ Što je samo korak od: ‘Muškarci su svinje!’ Ili rečenica: ‘Ne spominji mi žene neko vrijeme.’ Kao uvod u: ‘Makni mi ih s očiju za sva vremena.’

 

 

Drake je, putem pjesama nastalih u razdoblju između 2010. i 2016. godine, pokazao puteve ljudskih slabosti, propitivanja detalja, zatvaranja u sebe i analiziranja pogrešaka napravljenih u ponašanju prema onima do kojih nam je najviše stalo. Otvorio je potrage za praštanjima i dohvatio se čežnje za pripadnošću. U stihovima sedamnaest pjesama izrazito jakog R&B senzibiliteta podsjetit će nas kako smo svi isti u trenucima kada  brišemo brojeve bivših, žalimo za propuštenim prilikama ili provodimo večeri slomljenoga srca u nadi da će – evo baš sada – zazvoniti mobitel s pozivom ‘one  koju tako želimo čuti’. Ili doći ‘poruka koja će ostaviti nadu’.

Pjesme na ovoj kolekciji po prvi puta su postale dostupne na jednome mjestu i pripremljene za objavu na streaming servisima. One su ranije – kao biseri koji ne bi završavali na redovnim izdanjima – bile dostupne putem SoundClouda, YouTubea ili viralno odnosno pomoću ‘digitalne predaje’ piratiziranih mp3 fajlova. U pitanju su B strane, promo snimke i one s nepročišćenim obradama. Radi se o pravome blagu za istinske fanove Drakea, ali i podsjetnik na onu stranu njegova angažmana koju smo, napisat će Pitchfork, najviše voljeli – tu introspekciju i poniranje u samoga sebe. I taj upliv emocija koji bi mnogi superstarovi željeli imati, ali im fali u paketu vlastite ili umjetničke osobnosti.

 

 

Kolekcija ‘Care Package’ sa sobom donosi nekoliko suradnji. U temi ‘Can I’ – stvari koja se bavi nastojanjem za oživljavanjem oslabjele veze (zvuči poznato?) – sudjeluje Beyonce, dok će Rick Ross biti dijelom dueta ‘Free Spirit’ s razmetnim pričanjem o damama kojima su se uspjeli ušuljati u krevet. Hommage R&B grupi Jodeci zajedničko je djelo s J. Coleom (‘Jodeci Freestyle’), a ‘Girls Love Beyonce’ – uz sempl pjesme ‘Say My Name’ grupe Destiny’s Child – donosi suradnju s Jamesom Fauntleroyjem. Pjesma govori o problemu gubitka povjerenja u mogućnost ostvarenje kvalitetne veze, nastaloga nakon mnogobrojnih prekida i dotadašnjih emotivnih razočaranja. Drake se dotiče i važnosti prijateljstva koje se gubi po putu ili se ubrzo razotkriva kao lažno (‘5AM in Toronto’).  I opisuje osjećaje samozavaravanja u trenucima kada odbijate prihvatiti činjenicu kako je vaša veza, zapravo, gotova (‘The Motion’).

Drake je s albumom ‘Care Package’ debitirao na prvome mjestu liste Billboard 200, a taj podatak doveo ga je na vrh liste izvođača s najviše brojeva jedan američke liste albuma u ovome desetljeću. Paralelno s izlaskom albuma, šest pjesama s kompilacije završilo je na listi Hot 100. Na taj način je Drake postao prvim samostalnim izvođačem u povijesti koji je prešao brojku od 200 pjesama koje su ušle na američku listu singlova. Traženost ploče omogućila je jedan od najboljih rezultata tjednog streaminga ovoga ljeta i otvorila niz strateških pitanja za glazbenu industriju, onih o načinu prilaženja vlastitom katalogu pjesama i njihovom plasiranju ili novom pakiranju za ljude željne slušanja.

 

 

To ‘željne slušanja’ vratit će nas na početak današnje priče. Jer, ‘Care Package’ čini se poput dnevnika uspomena, sugestivne doze intimnog propitivanja koje vas u trenu vodi u predjele vlastitih nedoumica. I trenutaka kada vam se vaša bolja prošlost može učiniti alejom promašaja. Dakle? Paket s Drakeovim blagom valja poslužiti kada ste posve sigurni u sebe i onda kada ste svjesni što vam dolazi na glazbenom meniju.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

Rick Ross donosi snagu i raskoš hip hopa na albumu ‘Port of Miami 2’

Album ‘Port of Miami 2’ potvrđuje nezaobilaznost Ricka Rossa kao stupa današnje hip hop kulture.

 

Album Artwork Rick Ross Port of Miami 2

 

Kada slušate Ricka Rossa, jasno vam je zašto ste zavoljeli hip hop i gdje leži privlačnosti klasika. Okus koji nudi ‘Port of Miami 2’ intenzivan je i raskošan, a petnaest pjesama poslaganih na pladnju potvrđuju kako postoje konstante koje žanr čine uzbudljivim na ravni na kakvoj se čini sva ova desetljeća. U slučaju umjetnika i poduzetnika iz Miamija, radi se o desetljeću i pol. Toliko je, naime, prošlo od izlaska njegova debija ‘Port of Miami’, ploče na koju se – naslov novobjavljene kolekcije nam to jasno otkriva – njegov novi rad nastavlja.

 

 

”Port of MIami’ je bio ono na čemu sam izgradio cijelo svoje carstvo’, reći će Rick Roos, ‘i sada mu se vraćam.’ Radi se o klasiku hip hop kulture i jednome od onih albuma koje morate imate u svojom ultimativnoj biblioteci rap ploča. Rick Ross je njime trasirao kompletan smjer vlastite karijere, prezentirao snagu svojega glasa, pristupa mikrofonu, stvaranju mooda, image kreativca koji će svu svoju energiju usmjeriti uspjehu i stvaratelja trackova koji će se pamtiti.

Njegovo ime i pojavnost naslonjeni su na rubne pristupe životnog opstanka na području s kojega dolazi – ‘Port of Miami’ direktna je referenca na mjestu na kojemu se iskrcava iznimno velika količina opijata namijenjena američkom tržištu – a uvjerljivost kojom izriče stihove snažna je i autoritativna. Da je tome tako, pokazuju rezultati. Prvijenac Ricka Rossa je – jednako kao i još četiri kasnija albuma – završio na prvome mjestu liste Billboard 200. ‘Želim izazov da uspoređujem ova dva albuma’, ističe, govoreći o prvoj i desetoj ploči, ‘jer, na kraju krajeva, želim biti još oštriji negoli sam bio tada.

 

 

‘Kao umjetnik mislim kako je to izazov za koji se svi moramo potruditi – da i dalje možemo napraviti klasične stvari za koje znate da ljudi vole, ali i da u njima donesemo nešto novo’, istaknuo je Rick Ross u razgovoru za Las Vegas Weekly. Taj spoj vidljiv je u nizu pjesama na albumu ‘Port of Miami 2’. I u onim kompozicijama koje će Rick Roos izvesti samostalno – poput ‘Fascinated’ ili ‘Trumplike Ike’ – i u zajedničkim stvarima s odabranim imenima s urbane glazbene scene.

Među njima su Drake, Swizz Beatz, Lil Wayne, Nipsey Hussle, Teyana Taylor, Meek Mill i John Legend. Posebnu ulogu u svemu ima snimka iz zadnjega dijela karijere i života Nipseyja Husslea ‘Rich N***a Lifestyle’ i zaključna ‘Gold Roses’ u kojoj će Rick i Drake postaviti situaciju kakvom ona jest – gdje se nalaze danas, a gdje su bili na početku vlastita umjetničkog puta.

 

 

‘Svatko bi mogao svakog mjeseca napraviti album kada bi to želio’, govori Rick Ross, ‘no hoćete li on donijeti nešto na scenu? Biste li tako mogli nahranili kulturu poput mene? Sumnjam.’ I zaista. Za čovjeka koji je vlasnik etikete ‘Maybach Music Group’ i standarde intenzivnog objavljivanja mixtapeova i novih albuma na dijelu urbane scene danas, izlazak deset albuma u petnaest godina može vam se učiniti oskudnim. No, tada biste možda bili zakinuti za ovakvu razinu kreacije kakvu će vam pružiti instrumentalisti  kao što su J.U.S.T.I.C.E. League u temama ‘Vegas Residency’ i ‘Maybach Music VI’ ili Dej Loaff i Summer Walker u atmosferama pjesama ‘White Lines’ i ‘Summer Reign’.

 

 

Na naslovnici albuma ‘Port of Miami 2’ nalazimo fotografiju u medaljonu, a na njoj se nalazi Black Bo, prijatelj i manager Ricka Rossa koji nije više među nama. Omot ploče je također svojevrsni hommage debiju u karijeri jednoga od najprepoznatljiviijih predstavnika hip hop kulture danas. Sličnim dizajnerskim rješenjem, podsjeća nas na činjenicu kako uvjerljivost izričaja umjetnika koji iza sebe ima 87 singlova i deset albuma ima jasan kontinuitet od početaka pa do danas.

Goran Komerički