Arhive kategorije: Albumi

Juice WRLD i emo hip hop: Od nemira djetinjstva do vrhova top-lista

Njegovo tinejdžerstvo bilo je prošarano ovisništvom, a zahvaljujući hackerskom upadu u Google Drive stotinjak njegovih stvari slobodno kruži internetom.

 

Artwork Juice WRLD Death Race for Love

Glazbeni izričaj koji nudi Juice WRLD donosi zanimljivu kombinaciju hip hopa i utjecaja rock glazbe.

 

‘Glazba ti daje veliku slobodu, onu da se možeš slobodno izraziti’, reći će Juice WRLD u razgovoru za Beats 1 i dodati kako je ‘svijet ispunjen predrasudama’, a da je ‘hip hop danas cijenjeniji negoli ikada ranije’. I zaista! Ma kako nam se drugačije činilo pred koju godinu, kultura predrasuda njeguje se iza svakoga ugla. A rečenice kojima nam valja objašnjavati ono što se čini kristalno jasnim, sve su češće. Možda i stoga što su razmjeri brzina kojom glasne misli putuju svijetom – Twitterom, putem komentara ispod tekstova na portalima ili WhatsAppom, svejedno – sve veće i bučnije pa ponekad ne čujemo ni same sebe. Takvoj brzini i takvome svijetu usprkos ili upravo zbog toga, postoje i mogućnosti razvoja životnih priča koje su nešto poput opjevanoga ‘američkog sna’. U jednoj od njih, glavnim junakom je postao američki reper, pjevač i spisatelj pjesama pravim imenom Jarad Higgins – vlasnik singla ‘Hear Me Calling’.

 

 

Ovu verziju američkoga sna, Meaghan Garvey iz magazina Billboard nazvat će ‘SoundCloud Edition’. Jer, upravo je servis za razmjenu pjesama omogućio momku rodom iz Chicaga da iz opskurnosti pregrađa i neprilike vlastitih životnih navika, dođe u priliku postati novom velikom stanicom hip hopa koja će se na vrhu američke liste albuma zadržati dva tjedna. Ta dva tjedna tiču se ploče  ‘Death Race of Love’, a glazbeno okruženje iz kojega je došao bilo je malo cijenjeni mumble-rap lansiran putem SoundClouda.  I u tome ima neke pravde, jer ova platforma i talentu s manjkom novaca omogućava vidljivost koja može donijeti traženost. Pa onda i popularnost.

Kada je u pitanju Juice WRLD, valja reći da je prve pjesme snimao direktno putem svog mobitela i jednostavno uploadao na mrežu. A to je luksuz koji je danas dostupan širokom broju ljudi. Makar živio i u skučenim prilikama u kojima je, primjerice, Juice odrastao. Sa samohranom majkom konzervativnih nazora. Ti nazori su mu onemogućili da slobodno uživa u hip hopu, ali su mu ostavili prostor da se – putem video igara – upozna sa stvaralaštvom rock izvođača kao što su Billy Idol, Black Sabbath, Megadeth ili Panic! At the Disco’. To je i jedan od razloga zašto glazbeni izričaj koji nudi zanimljivu kombinaciju hip hopa s utjecajima rock glazbe.

 

 

Pred radijskim mikrofonom globalnog radija, Juice WRLD se činio iznimno povučeno. ‘Iznimno sam osjetljiv’, podvukao je. A ta stidljivost osjeti se u onome što će svjetski mediji nazvati emo hip hopom. Kada slušate pjesme ‘Maze’, ‘Flaws and Sins’ ili ‘Empty’ to ćete vrlo dobro osjetiti. I možda se prisjetiti glazbene ostavštine Lila Peepa i XXXTentaciona koji su nas napustili u razmaku od godinu dana. Za razliku od XXX-a, međutim, Juice WRLD se – istaknut će New Musical Express – nije izgubio u ideji vlastitog mesijanstva i zato mu je moguće ostvariti status uzbudljive nove zvijezde hip hopa. Ta je zvijezda, doduše, prošla podosta toga. Njegovo kasno djetinjstvo i tinejdžerstvo bilo je prošarano snažnim ovisništvom o sintetičkim drogama i nikotinu, a zahvaljujući hackerskom upadu u Google Drive, stotinjak njegovih stvari slobodno kruži internetom.

 


 

 

Juice WRLD danas je miljama daleko od vremena kada je, reći će, bio ‘poput zombija, udaljen od sebe samoga i ispunjen tjeskobom i panikom’ koje mu je podareno ovisništvom. Od svega toga, objasnio je Zaneu Loweu, ostali su mu ‘ružni snovi’. I to u doba kada je one druge ostvario. Njegova kuća ima toliko prostorija da im sam ne zna broj, živi s djevojkom Alexiom u Los Angelesu, bajker je u slobodno vrijeme, njeguje prijateljstva i glazbu snima noću. U studiju koji se nalazi u njegovoj kući. Tamo nastaju i stvari s albuma ‘Death Race for Love’ koje mu omogućuju da od streaming senzacije postaje veliko ime hip hopa.

I da – u svemu tome – ima mogućnost manje paziti kada izgovara ono što misli. Jer, umjetnost daje tu priliku, a Juice WRLD će je svakako iskoristiti.

(Goran Komerički)

 

 

Oglasi

Courtney Barnett, njezina indie gitara i pjesništvo frustracija

Album ‘Tell Me How You Really Feel’ skorašnje gošće zagrebačke Tvornice poučit će vas kako stvari valja prihvatiti onako kako dolaze – životno i primjereno trenutku.

 

Artwork Courtney Barnett Tell Me How You Really Feel

Ako se nadahnjujete pisanom rječju i ljubitelj ste književnoga teksta, s lakoćom ćete prihvatiti Courtney Barnett i sve tjeskobe ploče ‘Tell Me How You Really Feel’.

 

Kada razmišljate o tome što nam donosi nova glazba, tada možete pomisliti kako je gitara otputovala u prošlost i drži se podalje od vrhova lista popularnosti. A onda se pojave albumi koji otkrivaju što se skriva u ljudi kojima taj instrument znači ‘dobro jutro’, ‘miran dan’ i ‘ugodnu večer’. U slučaju Courtney Barnett, u pitanju je dama u čijemu opisu stoji kako ima vrlo neuredan i duhovit tijek misli.

 

 

Kantautorica rodom iz Sidneyja – i s prebivalištem u Melbournu – to dokazuje svakim svojim radom. Primjerice, njezina prva ploča u karijeri naslovljena je ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’. I to nam se kanda čini poznatim. Jer, iskustvo ‘sjedenja i over-thinkinga’ ili ‘sjedenja i gledanja u prazno’ dijelom je navika svih nas. Bez obzira bilo to svakodnevna ili rutina koja nam se događa tu-i-tamo. Možda onda kada se uspijemo odmaknuti od komunikacijske buke društvenih mreža i instant messengera.

Courtney Barnett je izrazito cijenjena glazbenica indie rock, alternativnog rock i psihodeličnog rock izričaja, a njezin album ‘Tell Me How You Really Feel’ predstavlja jedan od najcjenjenijih prošlogodišnjih rock albuma. Internetski agregat Metacritic to će prebrojati na osnovu 22 recentna prikaza ploče. Zbroj bodova donosi 80 od mogućih 100 postotnih bodova. Glazbeni put albuma polazi od folka šezdesetih preko garažnog rocka i punka sedamdesetih, indie rocka osamdesetih do naznaka grungea devedesetih. Tekstualno, aktualna kolekcija Courtney Barnett donosi antologiju različitih sukoba svakodnevnoga života – od ljubavnih i prijateljskih razmimoilaženja do razgovora sa samom sobom i suočavanja s vlastitim dolukama. Jer učestala razmjena argumenata i žongliranje napetošću unutar različitih odnosa s ljudima koji vas okružuju, znade biti vrlo zahtjevno.

 

 

‘Pokušala bih pisati pjesmu o nekome tko mi je blizak, ali je izašao iz mog života ili se malko udaljio’, reći će Courtney Barnett u razgovoru za Pitchfork, ‘no tada bih shvatila kako se ta pjesma pretvara u self-help literaturu. To mi se ne bi svidjelo.’ Naglasila je kako joj je teško samoj biti u svojim mislima. Jeste li se ikada tako osjećali? Uostalom, njezina ploča ‘Tell Me How You Really Feel’ donosi podosta refleksa i frustracija povezanih s aktualnim društvenim trenutkom u svijetu, ali i sa svime onime što joj se događa ili joj se događalo u osobnom životu.

‘Kada bih pogledala unatrag, zapravo bih htjela pomoći samoj sebi u prolasku nečega kroz što nije bilo lako proći’, ističe. I zato na aktualnom albumu pronalazimo podosta žaljenja za trenucima iz prošlosti, ali i one teme koje su dijelom svjetske debate. Poput mizoginije, recimo. Ipak, album ‘Tell Me How You Really Feel’ poučit će vas kako životne stvari valja prihvatiti onako kako dolaze – životno i primjereno trenutku.

 

 

Ako se nadahnjujete pisanom rječju i ljubitelj ste književnoga teksta, s lakoćom ćete prihvatiti Courtney Barnett i sve tjeskobe ploče ‘Tell Me How You Really Feel’. Uostalom, nemire sličnoga kalibra nalazimo i u mnoštvu pjesmičkih zbirki mladih i pjesnikinja srednje generacije diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Magazin Under the Radar će istaknuti činjenicu kako je Courtney Barnett svoje ime učinila snažnim prije svega zahvaljujući svojoj lirici, ali naglašava i zarazne ritmove gitare. I to čini osnovu albuma koji se bavi sumnjama i sumnjivcima koje krijemo u sebi samima.

Cortney Barnett je, ističe The New York Times, uvijek bila kantautorica koja je jasno pokazivala obje strane svoje glazbene osobnosti. Jedna strana donosi patos i apsurd u njezinim detaljnim, samozavaravajućim analizama svakodnevnog života. Druga strana predstavlja gitaristicu i voditeljicu benda koja može po strani ostaviti svoje mračne studije karaktera i bez riječi pronositi neurednost vlastitih misli.

 

U vremenu koje doziva neurednost i donosi nam manjak sati za mirno preslagivanje naših misli, ploča poput ‘Tell Me How You Really Feel’ čini se poput dokaznog materijala kojime ćemo mahati. Onda kada nam vlastite sumnje postanu prezahtjevne i tada kada ćemo pokušati pronaći barem koju minutu za suočavanje s nama samima.

Koncertno suočavanje s glazbom Courtney Barnett bit će nam omogućeno 21. svibnja u zagrebačkoj Tvornici. Tada nam u goste, naime, dolazi Courtney Barnett, glazbenica koja iza sebe ima i niz nastupa na svjetskim festivalima kao što su Coachella i Lollapalooza.

(Goran Komerički)

 

 

Fali vam novi Ed Sheeran? Ovdje je Dean Lewis.

Dean Lewis će danas reći kako je najvažnija emocija koja se skriva u vama i glas koji će je znati prenijeti.

 

Artwork Dean Lewis A Place We Knew

‘Ponosan sam na vlastite pjesme s ovoga albuma’, istaknuo je Dean Lewis u razgovoru za Billboard.

 

Jon Caramanica, glazbeni kritičar New York Timesa, napisao je kako je manjak Eda Sheerana moguće nadomjestiti stvarima koje nam nudi australski kantautor. I, ako ćemo pravo, to je upravo tako. Jer, Dean Lewis ima tu emociju i taj sugestivni pristup kakav njeguje jedan od najuspješnijih britanskih kantautora svih vremena. Dodajte svemu osjećaj za ritam i onaj dodir koji će ljubavne stihove učiniti bliskima vašemu romantičnom iskustvu, tada doista dobivate sve što ste željeli dobiti u sličnom glazbenom senzibilitetu. Posebice, nakon što vas na albumu ‘A Place We Knew’ dotaknu stihovi pjesama poput ‘Don’t Hold Me’ ili ‘Stay Awake’.

 

 

Dean Lewis će danas reći kako je najvažnija emocija koja se skriva u vama i glas koji će je znati prenijeti. Kada je govorio o svojemu najvećem dosadašnjem hitu ‘Be Alright’, istaknuo je kako možete pribjeći mnogim aranžmanskim rješenjima i dupliranju vokala, ali najvažnije je da stvar ima ono nešto. To nešto donijelo mu je vrh australske liste singlova pet tjedana u nizu i šesterostruku platinastu tiražu u svojoj domovini. Ali i uspjeh na listama popualrnosti u zemljama poput Sjedinjenih Država, Belgije, Češke, Nprveške, Singapura i Švedske. I zato će danas – kada pjeva o nadi, uspomeni, upoznavanju i rastanku – zvučati posve iskreno i posve blisko mnogima od nas. S mogućnošću da se jednostavno uputimo sanjarenjima i ponekim nostalgičnim sjećanjima na dane i ljude koje smo poznavali. I nekako ih ispustili iz života.

 

 

Svoje glazbene početke, međutim, Dean Lewis će vezati uz ljude drugačijega pristupa javnosti pa i glazbenom izričaju. ‘Sjećam se kako sam gledao u Liama i Noela Gallaghera i pomislio kako su to najcool momci na svijetu’, objasnio je i dodao kako je proveo pet godina gledajući sve video zapise grupe Oasis: ‘Noel Gallagher me, praktički, naučio kako pisati pjesme.’ To iskustvo događalo se u nultima, nakon što je Dean još 2005. godine pogledao DVD grupe Oasis. Pravi pomak u karijeri zbio se nakon što je 2016. godine potpisao ugovor s kompanijom Universal Music. I onda nas darovao pričom o tome kako ćete nakon kraja veze opstati zahvaljujući dragim ljudima koji će vas – dan po dan – voditi u smjeru ozdravljenja i nade u ono dobro koje je pred vama.

 

 

‘Ponosan sam na vlastite pjesme s ovoga albuma’, istaknuo je Dean Lewis u razgovoru za Billboard i dodao kako jedva čeka izvesti ih uživo. Na nastupima kojih će biti veliki broj u slijedećih godinu dana. I, kada razmislite o onome što ste pronašli na albumu ‘A Place We Knew’, bit će vam jasno odakle taj ponos. I shvatit ćete kako vas zvuk onoga što nam je donio australski kantautor pomalo podsjeća i na pjesme kakve nam nude Vance Joy ili Mumford & Sons. I uhvatit ćete se kako pjevušite ‘7 Minutes’ ili razmišljate o greškama iz prošlosti koje biste voljeli popraviti ako je to moguće. Pa postati onakvim romantičarem kakav to danas jest Ed Sheeran. Na način kantautora iz Sydneyja, vlasnika debi albuma koji nudi toplinu kakva nam je potrebna. S vremena na vrijeme. Ili upravo onda kada se osjećamo malo pogubljeno na našem životnom putu.

(Goran Komerički)

 

 

Foals: Kronika sadašnjeg doba ili pogled na distopijsku budućnost

Naslov ploče ‘Everything Not Saved Will Be Lost Part 1’ sasvim dobro podvlači smionost koju zazivamo našom opuštenošću.

 

Artwork Foals Everything Not Saved Will Be Lost Part 1

Ploča grupe Foals prvi je dio njihova novoga glazbenog identiteta. Donosi melodičan zvuk, slojeve značenja i snagu stadionskog benda.

 

Vidite, u današnjemu svijetu u kojemu učas nastane katastrofa kada Facebook ili Instagram padnu – i ljudi otkriju nove stvari poput one da imaju curu ili da su gladni – čini se posvema neobično da jedan bend s vrhova lista popularnosti napravi koncept vlastita albuma. I da prvi dio koncepta završava enigmom koja će se riješiti s početkom slijedećega njihova izdanja. Jer, kada su Foals u pitanju, tada se radi o dvodjelnom izdanju koji su odlučili objaviti kao dva albuma istoga naslova – ‘Everything Not Saved Will Be Lost’. A enigma se skriva u rezignaciji završne ‘I’m Done with the World (& It’s Done with Me)’, uslovljenom zimskim dobom u kojemu je nastala. Pa, dakle, je li ovo doba rezignacije? I još! Trebamo li biti kivni na mnogošto oko nas ili su nam razvoj znanosti, komunikacija, informatičke i biotehnologije omogućili da se osjećamo sigurnije i lagodnije no ikada ranije? Možda se osjećamo kao da smo u kavezu vlastitih misli ili posljedica koju se nam nametnute?

 

 

Okej, to su pitanja za neke druge razine. Ona prelaze opseg industrije zabave i pogleda na novobjavljeni rock album. No, stvari su postavljene tako da enigma s kraja i smiraj s početka ploče ‘Everything Not saved Will Be Lost Part 1’ imaju jasan zajednički smisao. I to zato što je ploča rock benda decidirana i dosljedno angažirana. Album, naime, vrlo otvoreno komentira sadašnjost i podvlači razočaranost generacijom baby boomera na jednak način na koji je to u više javnih istupa naglasio Yannis Philippakis, pjevač i gitarist grupe Foals. Uostalom, sam refren pjesme ‘Sunday’ nudi nam misao potvrde: ‘Naši očevi samo trče unaokolo čineči štetu.’ A u svjetlu neurednog pokušaja realizacije Brexita, takav je stav jednostavno za shvatiti. Pa, ako ćemo pravo, i podržati ga. No, pitanje je tko bi se – u svijetu dominacije instantnog pristupa svakonevici – time uopće želio ili mogao baviti? Bez obzira na ironiju koju nam pjesme britanskog sastava donose na pladnju.

 

 

Dakle, Foals su sastav koji se smatra jedinicom kvalitete današnje rock scene u Velikoj Britaniji. A njihovo novo ostvarenje radom koji nam je bio potreban. I to doista jest tako. Posebno u vremenu kada tražimo uvjerljivost nekih novih Arctic Monkeys i umjetnost danas dalekih Radiohead. Možda i zato što – slušajući pjesme poput ‘Exits’ ili ‘Cafe D’Athens’ – osjećate nelagodu distopijske budućnosti s atmosferom Kubrickove ‘Paklene naranče’. No, to i jest smisao umjetnosti, shvatit ćete. Da je slojevita i potiče unutarnji ples misli i osjećaja, kakvi god bili. Magazin Q će ploču nazvati vježbom unutrašnjeg oslobođenja, a Drowned In Sound Foalsima u njihovom najboljem izdanju. Onom izdanju koji bi od njih mogao napraviti novu veliku stadionsku atrakciju.

 

 

Album ‘Everything Not Saved Will Be Lost Part 1’ drži vas budnim i poletnim za cijeloga svoga trajanja. I nudi kombinaciju opuštenosti i zahtjevnosti u svakom trenutku preslušavanja. I onda kada slušate stihove o gubljenju vremena u temi ‘In Degrees’ i tada kada uranjate u melodičnost singla ‘On the Luna’ koji se čini idelanim sadržajem glazbenog programa rock radija Staroga kontinenta. A naslov ploče – tako milo preuzet s video igre Nintendo i internetskog memea koji nas podsjeća na to koliko nam je pamćenje kratko – sasvim podvlači smionost koju zazivamo našom opuštenošću.

 

 

Jer, što god mislili, Orwellovski svijet je tu iza ugla. I svaki trenutak djetinjaste naivnosti može naša iskustva učas pretvoriti u misaonu katastrofu. A možda je upravo to i razlog da ostanemo djecom u nama samima. I izgubimo se u beskraju vlastite igre. Brexitovskim igrama unatoč.

 

 

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)

 

 

7 albuma za dnevno preslušavanje: Od tjeskobnog Hoziera do ranjivosti Little Simz

Solange Knowles, Little Simz, 2 Chainz, Hozier, Tom Walker, Bryan Adams i The Japanese House tek su dio pojavnosti aktualne glazbene scene.

 

Vinyl Shop Mirta Fratnik Unsplash

Glazbenu kolekciju danas obogaćujemo stvaranjem virtualne kolekcije albuma na streaming servisima, ali i kolekcija vinila ima svoju čaroliju. Svakoga petka dolazimo u priliku otkriti nešto novo i dopuniti listu omiljenih albuma. Foto: Unsplash

 

Petak nove glazbe iz tjedna u tjedan donosi nam iznimno bogatstvo albuma u kojima možemo uživati. Bez obzira na pripadnost glazbenom žanru. Evo nam sedam primjera ploča objavljenih na samom početku ožujka.

HOZIER – WASTELAND, BABY!

Britanski Telegraf će ispisati kako Hozier lirikom ‘cilja visoko, nastojeći utjecati na rješavanje društvenih i emocionalnih pitanja u pozadini političke i generacijske tjeskobe’. Je li drugi album u karijeri irskoga kantautora još jedno naslanjanje na ostavštinu Leonarda Cohena? Vlasnik hit-singla ‘Take Me to Church’ odlučio se na razmak od pet godina kako bi nam dostavio novi kantautorski album ‘Wasteland, Baby!’

 

 

SOLANGE – WHEN I GET HOME

Petak nove glazbe donio nam je novi studijski album koji tematizira istraživanje podrijetla. Na prvome albumu nakon trogodišnje stanke, Solange Knowles postavlja pitanje koliko od sebe nosimo s nama u odnosu na to koliko ostavljamo iza sebe u evoluciji. Ploča donosi 19 pjesama, a među gostima se nalaze Playboi Carti, Gucci Mane, Earl Sweatshirt, Dev Hynes, Cassie, Pharrell, Sampha i Panda Bear. Album je lansiran nizom događaja i filmom distribuiranim putem streaming servisa Apple Music.

 

 

LITTLE SIMZ – GREY AREA

Novoobjavljeni album Little Simz dobio je najbolje ovogodišnje ocjene glazbene kritike prema mjerenju agregata Metacritic. Na ploči gostuju Cleo Sol, Chronixx, Little Dragon i Michael Kiwanuka.  Radi se o tećemu albumu u karijeri reperice Simbi Ajikawo. Ploča ‘GREY Area’ donosi ranjivost, energičnost i naraciju koje vrijedi ubilježiti među najznajčajnije trenutke britanske hip hop scene u posljednje vrijeme.

 

 

2 CHAINZ – RAP OR GO TO THE LEAGUE

Izvršni producent petoga studijskog albuma američkog repera je košarkaška zvijezda LeBron James. Na albumu se nalazi i ljubavna rap pjesma ‘Rule the World’ u kojoj sudjeluje Ariana Grande. Nakana albuma je da se ‘fokusira na snagu obrazovanja i poduzetništva’, stoji u objavi za medije. ‘Reper s emocijom’ ovdje donosi suradnje s umjetnicima kao što su Kendrick Lamar, Lil Wayne, Travis Scott, Chance the Rapper, Marsha Ambrosius, E-40, Ty Dolla $ign, Young Thug i Kodak Black.

 

 

TOM WALKER – WHAT A TIME TO BE ALIVE

Najbolji novi izvođač Velike Britanije prema odabiru glasača britanske glazbene industrije podario nas je prvijencem na kojemu se nalazi hit-singl ‘Leave a Light On’. Dnevnik Guardian će recentno komentirati kako se Tom Walker savršeno uklapa u važan aspekt kojemu svjedočimo u današnjem dobu. A to je činjenica kako živimo u svijetu preporuka koje su pripremili algoritmi i kolektori podataka ‘inspirirani našim nedavnim aktivnostima’, playlistama i preporukama ‘samo za fanove’. U toj ideji, vaš um će prihvatiti ono što vam se servira jednostavno zato što se čini similarnim vašim navikama ili vašoj zantiželji za boravka na internetu. Je li to slučaj s pločom škotskoga kantautora? Provjerite skokom do streaming servisa.

 

 

BRYAN ADAMS – SHINE A LIGHT

Ako ste se upitali zašto vam je naslovna pjesma novoga albuma Bryana Adamsa toliko privlačna na kraju desetih, onda bi jedan od razloga mogao biti taj što je potpisuje Ed Sheeran. Radi se o četrnaestom albumu u karijeri kanadske super zvijezde i ploči na kojoj gostuje Jennifer Lopez.

 

 

THE JAPANESE HOUSE – GOOD AT FALLING

Ljubitelji folktronice, electro-popa, indie pristupa glazbi i sanjivosti u okružju pop umjetnosti, prigrlit će prvi album u karijeri Amber Bain, djevojke koja se skriva iza imena The Japanese House. Magazin Clash će istaknuti kako je Amber ‘zagonetna superzvijezda-na-čekanju’. Dodat će se da The Japanese House ima pop magiju koja se na ploči ‘Good at Falling’ očituje u blistavoj produkciji lirske nesigurnosti i boli imanentnoj njezinu izričaju.

 

 

Glazbenu kolekciju danas obogaćujemo stvaranjem virtualne kolekcije albuma na streaming servisima, ali i kolekcija vinila ima svoju čaroliju. Svakoga petka dolazimo u priliku otkriti nešto novo i dopuniti listu omiljenih albuma. Otkrivanje posebnosti aktualnih radova sa svjetske glazbene scene možete početi i preslušavanjem playliste Absolutely Fine na kanalu Airplay Radio Charta na Deezeru.

 

 

Propuštaš li znati tko je Lil Pump, jazavac si. Tako to jednostavno ide.

I dalje vrijedi ona stara po kojoj samohvala donosi veliki uspjeh. Dakle, ‘usta moja, hvalite me’. Je li to samo odlika mladosti, pitate se? Osvrnite se oko sebe.

 

Artwork Lil Pump Harverd Dropout

‘Bitch, we got billboards everywhere’, rečenica je koja stoji ponad videoposta s plakatima albuma ‘Harverd Dropout’ na Instagramu. A profil Lila Pumpa na društvenoj mreži – s brojkom od 17,7 milijuna pratitelja – zorno pokazuje izričaj pojavnosti i uspjeha koji je strelovitom brzinom postigao vlasnik hit-singla ‘Gucci Gang’. Taj ‘Gucci Gang’ – objavljen krajem kolovoza 2017. godine – dosegao je gotovo 900 milijuna pregleda na YouTube-u i postigao trostruku platinastu tiražu na američkom glazbenom tržištu.

Suradnja s Kanyeom Westom i komičarkom Adele Stevens u singlu ‘I Love It’ podcrtala je uspjeh podacima i pričom. Pjesma je, naime, nastala povodom prve dodjele nagrada  platforme Pornhub kojom je, kao kreativni direktor, ravnao upravo suprug Kim Kardashian. A potom je – u eksplicitnom i radijski editiranom izdanju – osvojila prva mjesta u Kanadi, Finskoj, Novome Zelandu i Švedskoj. I istovremeno ušla među prvih deset mjerenja popularnosti u Australiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Priča je odisala multikulturalnošću jer je omot singla slikarsko djelo Shadija Al-Atallaha, inspiriranog shemom boja kakvu koristi slikar i kipar Kerry James Marshall iz američke savezne države Alabama. Pa premda je Bhad Bhabie, nova velika zvijezda underground rapa, izjavila kako se radi o ‘literalno najgoroj rap pjesmi svih vremena’ uspjeh je u potpunosti ostvaren.

I zbog Kanye Westa i zbog Lil Pumpa i zbog potreba koje porno industriji omogućuju da bude jednom od najzdravijih industrija u današnjem svijetu.

 

 

Kanda imate osjećaj da – prateći što se događa sa sudionicima hip hop scene – gledate Netflixove televizijske serijale ili holivudske blockbustere. Jer, iznenađenja i zanimljivosti vrebaju vas iza svakoga ugla. A onda se podsjetite kako su filmska djela nadahnuta životnim situacijama, a ne obrnuto.

U tom smislu su podaci o tome kako je Gazzy Garcia – kako glasi pravo ime Lila Pumpa – dijete rastavljenih roditelja iz Kolumbije i da je izbačen iz srednje škole zbog tučnjave i izazivanja nereda, primjer superuspješne biografije na filmskome platnu. Tome valja pridodati i zatvaranje zbog ‘pucanja iz vatrenog oružja u naseljenom mjestu’, kažnjavanje radi vožnje bez vozačke dozvole i glasnu svađu s policijom za neopravdanog sumnjičenja za krijumčarenje kanabisa u vlastitoj prtljazi.

Lil Pump je popularnost stekao dijeleći vlastite radove putem SoundClouda i time stekao epitet jedne od zvijezda ‘mumble rapa’, onoga žanra kojemu pripada Lil Yachty i na kojega s visoka gleda plemstvo old schoola. Uspoređivan je s Migosima i kritiziran zbog manjka talenta u pisanju stihova. To, međutim, nadoknađuje izrazitom zabavnošću, idejama i gegovima. I konstantnim angažmanom na društvenim mrežama, viralnošću i gostovanjima na prestižnim medijskim mjestima: kod ljudi kao što su James Corden i Ellen DeGeneres. I još! Na svojim radovima – poput albuma ‘Harverd Dropout’ – donosi ležernost, obijest i pamtljive sentence.

A to i jest btino drugačije od onoga što nam je prije točno 15 godina – Kanye West je svoj prvijenac objavio 15. veljače 2004. godine – donio album ‘The College Dropout’. Dosjetka, a ne promišljanje. Geg, a ne slojevitost. Rolex, a ne propitivanje materijalizma.

 

 

Zaraza, dakle. To je ono što nalazimo u niski pjesama kao što su ‘Fasho Fasho’, ‘Vroom Vroom Vroom’ i ‘Be Like Me’. I to je najvažniji razlog zašto će Lil Pump ostati nezaobilaznim dijelom današnje scene i štivo svakog tinejdžera koji zna za sebe.

Jer ako propuštaš prepoznati Lila Pumpa, jazavac si. Tako to jednostavno ide.

Tu valja podvući da u svijetu 2019. godine – kao i stoljećima ranije – vrijedi ona stara po kojoj sijanje samohvale žanje veliki uspjeh. Je li to samo odlika mladosti, pitate se? Osvrnite se oko sebe. Potvrdu isplativosti rečenice ‘usta moja, hvalite me’ pronaći ćete u bliskom okruženju. Pa zašto bismo onda takvu naviku zamjerili uspješnom talentu američkog hip hopa?

Okej, prognan je iz Danske na dvije godine, ali što ga briga. Na hrvatskom Fresh Islandu je bio. Lil Wayne, Smokepurpp, Kanye West, Offset, Lil Uzi Vert. YG, 2 Chainz i Quavo sudjeluju na albumu ‘Harverd Dropout’, a njegovi plakati krase javna mjesta širom svijeta. Dovoljno? I više od toga.

(Goran Komerički)

 

 

Chaka Khan: Treba nam poticaj da stvari smatramo manje ozbiljnima

Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

 

Artwork Chaka Khan

‘Umorna sam od slušanja loših vijesti’, izjavit će Chaka Khan u razgovoru za Billboard govoreći o naslovnoj pjesmi svojega prvoga albuma nakon 12 godina diskografske stanke. Možemo li joj išta zamjeriti? Ponekad postoje dani kada nam se čini kako postoji samo svijet sumornog novinarstva. S opremom koja će zazivati triler u apsolutno svakom tekstu postavljenom na udarnim mjestima naslovnice. Američka diva je dnevniku The Washington Post dodala kako u svojoj feel-good stvari ‘Hello Happiness’ progovara o  tajni kako se distancirati od priljeva lošega sa stranica portala: ‘‘Mislim da nam treba poticaj da ne uzimamo mnoge stvari tako ozbiljno.’ Uz dodatak kako mnoge svakodnevne trenutke uzimamo zdravo za gotovo: ’Male stvari su važne. Radi se o malim stvarima, ali i njihovom protoku.’ Onom toku koji nam život čini ispunjenijim i bogatijim.

 

 

Mediji će Chaka Khan – umjetnici koja danas ima 65 godina – tepati kako je Kraljica soula i funka. Ona će istaknuti kako se smatra konstantom na sceni, ‘biljkom čije sjeme cvijeta kada je sezona dobra’. I da album novih pjesama nije izneađenje samo što nije bilo potrebe da snima išta nova jer su je ljudi, za njena stalnog boravka na putu, uvijek tražili njeno star oi već postojeće. Ploču ‘Hello Happiness’ najavio je singl ‘Like Sugar’. Poput šećera, dakle. Pjesma je dala naslutiti kako  moći uživati u još jednom studijskom izdanju prožetim zaraznim plesnim ritmovima i starim zvukom R&B-ja. Onome koji nam donosi senzualnost i otkriva senzibilitet glazbene dive.

 

 

Senzibilitet koji ćemo pronaći na izdanju sa sedam pjesama je kombinacija suvremenosti i, napisat će superdeluxeedition.com, ‘snažan odjek zvuka kakav je dominirao disco klubovima New Yorka s kraja sedamdesetih’. Odjek te kombinacije zvuka pronašli smo već u pjesmi koja je pokrenula #LikeSugarChallenge, a koju su pratile i brojne remiksirane verzije. Singl je producirao Switch, osnivač grupe Major Lazer i producent koji je radio s mnogim zvijezdama poput Beyonce. No, Switch je prije svega DJ house glazbe.

‘DJ-ji vrte moje stvari u klubovima otkako sam počela svoju karijeru’, istaknula je Chaka Khan, smijući se, ‘ali ovo je jedini puta kako sam namjerila raditi s ljudima s dance scene, onima koji stvaraju plesnu glazbu.’ Switch je koproducirao sve pjesme s albuma, a među autorima albuma pronalazimo i Sarah Ruby Taylor. Sa Sarah je Chaka Khan i ranije surađivala pa se tako album ‘Hello Happiness’ našao na njihovoj etiketi Diary. Ploča je dobila osrednje ocjene svjetskih glazbenih kritičara, a internetski agregat Metacritic je ocjene pobrojao u ukupni rezultat 67 od 100 postotnih bodova.

 

 

Chaka Khan je izjavila da nije prestala stvarati glazbu nakon što je 2007. godine bio objavljen album ‘Funk This’, ali je ‘jednostavno prestala objavljivati materijale’. Izjavila je kako je trebala vremena da se oporavi nakon smrti Princa. A odlazak njezina ’brata’ ju je potakao da se i sama prijavi u kliniku zbog ovisnosti o lijekovima na recept.

Danas je vrijedno podsjetiti kako se u glazbenom eko sustavu – okružju ljudi s kojima je Chaka tijekom godina radila i surađivala – nalaze ljudi kao što su Miles Davis, Stevie Wonder, Donna Summer, Whitney Houston, Patti LaBelle, Diana Ross, George Benson, Gladys Knight, Aretha Franklin i Mary J. Blige. S dvanaestim albumom u karijeri, pak, nije željela otići predaleko u kontemplacijama i slojevima značenja. ’Htjela sam ga napraviti svjetlim i manje zahtjevnim’, ističe, ’zvijezde albuma su pjesme.’

Je li to pravi put svakodnevnog opuštanja i distanciranja onoga lošega što nas obasipa na svim razinama komunikacije? Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

(Monika Lelas)

Avril Lavigne: Album ‘Head Above Water’ pokazat će nam kako je sve nedaće moguće nadvladati

Naše bitke uvijek su samo naše. Ako se nađe netko tko će biti uz vas, to je posebno bogatstvo, izrazito rijetko u današnjem dobu.

 

Artwork Avril-Lavigne-Head-Above-Water-album-cover-1024x1024

 

‘Hvala vam što ste tako strpljivo čekali dok sam se borila i nastavila boriti u bitci mog života’, napisala je Avril Lavigne uz objavu svoje prve nove pjesme, naslovnoga singla albuma ‘Head Above Water’. I dodala kako se radi o prvoj pjesmi koju je napisala iz kreveta ‘tijekom jednoga od najstrašnijih trenutaka u svome životu’. ‘Prihvatila sam smrt i mogla sam osjetiti kako se moje tijelo gasi’, dodala je. Jer, bitka života bila je borba za zdravlje u sudaru s infekcijom koju šire krpelji, a album koji smo dobili na uvid donosi zapise iz unutrašnjosti nastale nakon što je smogla snagu da se fokusira na glazbu i počne novi život.

‘Bilo je to pravo olakšanje’, reći će u razgovoru za britanski Guardian i nastojati što manje podsjećati se na trenutke kada je imala osjećaj da se utapa i doslovno nestaje. Rezultat je ono što će Avril u objavi putem Twittera opisati kao ‘osoban, drag, intiman, dramatičan, sirov, snažan, moćan i neočekivan’ album. Uz dodatak: ‘Ova ploča je pravo emocionalno putovanje.’

 

 

Avril Lavigne svoju je karijeru gradila u kombinaciji powerpopa, alternativnog rocka s natruhama grunga i pojavnošću punka, nastojeći pokazati nam kako mladost daje odvažnost i bunt u svakodnevicu naših života. Njezini roditelji glasovne mogućnosti malene Avril otkrili su kada je imala svega dvije godine, a diskografski ugovor ponuđen joj je kada je izvodila country pjesme u lokalnoj knjižari. Njezin prvi smash – pjesma ‘Complicated’ – objavljen je kada je imala svega sedamnaest godina.

I sve te odsjaje možemo pronaći na izrazito eklektičnoj kolekciji koja putuje od balada stila Taylor Swift preko mooda kakvoga će nam ponuditi Lana Del Ray do zvuka retro-soula kakvoga smo nekada mogli dobiti od Amy Winehouse.

No, kompletna slika do koje dolazite nakon uživljavanja u pjesme s ove ploče, pomalo je zbunjujuća. I nekako old fashion. Kao da se  u petnaest godina nakon početka njezine karijere, stvari u glazbi nisu pomaknule.

 

 

Ono što je izrazito važno pri susretu s radom Avril Lavigne jest to kako je kanadska glazbenica za svoje karijere bila poznata po sofisticiranosti vlastitih stihova, podvući će New Musical Express. A s takvim statusom i životnom bitkom koja stoji iza procesa nastajanja glazbenog djela, očekivanja rastu i postaju iznimnima.

Možda je upravo zato prvi album Avril Lavigne nakon šestogodišnje stanke dočekan poprilično mlako u recenzenata svjetskih medija. ‘Na albumu nije pronašla glazbeni identitet koji istinski pripada njoj samoj’, ispisuje The Independent. ‘Na početku i na kraju albuma nije ista osoba’, ističe Rolling Stone. ‘Nedoslijednosti u zvuku čine vas nezadovoljnima’, podvlači magazin Clash i dodaje kako, slušajući album ‘Heade Above Water’ uvijek iznova želite više i bolje stvari, onakve za kakve je Avril Lavigne sposobna. Bez obzira na zahtjevnost životnih izazova kojima je izvođačica iz Ontarija svjedočila posljednjih godina.

 

 

Dakle? Album ‘Head Above Water’ pokazat će nam kako je sve nedaće moguće nadvladati. I kako zdravstvene borbe i dva neuspješna braka mogu biti zalog za to da budeemo snažniji pri izlasku iz svega što nas je snašlo. I da je važno imati oko sebe ljude koji će vas i na kraju veze potaknuti da budete ponosni na ono što ste imali i podržati vas u borbama svakodnevice.

‘Budite borci za same sebe’, naglasit će Avril Lavigne u jednome od tweetova putem kojih je objašnjavala teme vlastitih pjesama s ovoga albuma. I to zaista jest tako. Jer – a tako će naglasiti i Juice WRLD u razgovoru s Avril – u trenucima kada padate, mnogi od prijatelja za koje ste sigurni da će s vama biti u vašoj devedesetoj, jednostavno će nestati. I stoga je najvažnije osloniti se na same sebe. Ili, kako će tvitati sama Avril Lavigne: ‘Nikad nemojte dopustiti da vas netko spusti zbog onoga što jeste. Budite iskreni i budite svoji. Budite ispunjeni obazrivošću i ljubavlju. Pronađite sebe i prigrlite se. Fućkaš stereotipe.’

Jer, naše bitke uvijek su samo naše. Ako se nađe netko tko će biti uz vas, to je posebno bogatstvo, izrazito rijetko u današnjem dobu.

(Goran Komerički)