Arhive oznaka: The New York Times

Magazin Rolling Stone lansirao je svoje top-liste

Projekt The Rolling Stone Charts tumači se kao izazov autoritetu magazina Billboard, a temelji se na mjerenju agencije AplhaData u koju je prošle godine uložio vlasnik Rolling Stonea.

 

Screenshot Rolling Stone Charts

Podaci mjeranja popularnosti svrstani su u četiri različita charta. Screenshot: Internetske stranice magazina Rolling Stone

 

Magazin The Rolling Stone je ovoga utorka lansirao vlastito mjerenje popularnosti koje bi se trebalo ažurirati na dnevnoj bazi, a obuhvatit će pet različitih lista objedinjenih pod nazivom The Rolling Stone Charts. Podaci za liste popularnosti dolazit će s područja Sjedinjenih Država, a zasnovat će se na podacima koje će glazbenog analitičkog servisa AlphaData. Radi se o listama The Rolling Stone Top 100 Songs, The Rolling Stone Top 200 Albums, The Rolling Stone Artists 500, The Rolling Stone Trending 25 i The Rolling Stone Breakthrough 25. Liste se objavljuju s oznakom beta faze.

Metodologija mjerenja obuhvatit će, između ostaloga, niz podataka o fizičkoj i digitalnoj prodaji albuma i pjesama, jednako kao i broj streamanja djela pojedinih izvođača. Detaljna pravila objavljena su na stranicama magazina.

 

Lil Nas X Twitter 2019 July

Lil Nas X se našao na prvome mjestu liste pjesama magazina The Rolling Stone sa singlom ‘Old Town Road’. Foto: Twitter profil Lil Nas X

 

Formati dvaju glavnih lista identični su službenim američkim listama popularnosti koje svakoga tjedna objavljuje Billboard. Radi se o dvjema najutjecajnijim top-listama na svijetu – Hot 100 i Billboard 200. Podatke službenih američkih lista kompilira agencija Nielsen Music. Billboard ima listu Artist 100, ali i još niz žanrovskih i fenomenoloških mjerenja poput, primjerice, Social 50 koja mjeri popularnost izvođača i njihovih djela u virtualnom prostoru društvenih mreža.

‘Naš cilj je odražavati pravi utjecaj glazbe, slaviti umjetnike koji najviše zaslužuju pažnju i bolje definirati što to zapravo znači biti broj jedan’, navodi se u obavijesti objavljenoj na internetskom portalu magazina Rolling Stone. Dodaje se kako se ‘praktično svaka metrika u zabavi prijavljuje na fiksnoj tjednoj osnovi, koja je zastarjela u odnosu na stvarne trendove korisnika’. Uredništvo magazina će, bez imalo ustručavanja, ustvrditi kako nudi ‘dublji, detaljniji uvid u glazbu negoli je ikada bila dostupna javnosti’ i obećava fokus ‘na metrike koje najviše odražavaju trenutne navike slušanja’.

U ovim samohvalama, međutim, kriju se upozorenja na oprez. Jer diskurs objave i korištenje gradacija u opisu vlastitog proizvoda (‘dublji, detaljnniji, no što je ikad’) prije zvuče kao bacanje rukavice u izazov autoritetu magazina Billboard. Uz to, sama činjenica da postoji cijeli niz metrika koje nas na dnevnoj razini obavještavaju o popularnosti pjesama ili albuma i do kojih je lako doći, govori kako stvari ipak stoje malo drugačije. Streaming servisi Spotify i Apple Music, naime, donose ozbiljne liste mjerenja koje se – za različite teritorije i globalno – ažuriraju na dnevnoj razini. Globalni radio Beats 1, primjerice, donosi dnevni radijski Chart u kojemu Brooke Reese izlistava 20 globalno najstreamanijih pjesama s Appleova servisa.

Billboard je prije koju godinu lansirao trenutno mjerenje popularnosti na osnovi podataka s Twittera, ali se nije pokazalo dugoročno uspješnim projektom.

 

Chris Brown Facebook 2019 June

Chris Brown se našao na prvome mjestu liste albuma novooformljenog charta albuma magazina Rolling Stone s albumom ‘Indigo’. Foto: Facebook Fan page Chris Brown

 

Lansiranje lista magazina Rolling Stone uslijedilo je nakon strateškog ulaganja kompanije Penske Media Corporation (vlasnik magazina Variety i Rolling Stone) u servis BuzzAngle Music. BuzzAngle Music je današnji AlphaData, a priča se odvijala u trenucima kada je u kompaniji Billboard-Hollywood Media Group planula afera oko poslovne kulture. The New York Times je prošloga srpnja izvjestio o narušenim međuljudskim odnosima i prenio različita razmišljanja o tome u kojemu smjeru – imageom i uredničkom politikom – ide Billboard.

Veteran glazbenog managementa Allen Kovac – među čijim klijentima su bili Bee Gees, Blondie i Moetley Crue – tada je njujorškom dnevniku izjavio kako je Billboard ‘više postao magazinom People u industriji umjesto da budu biblijom industrije’. Ipak, ‘ništa do sada nije dokinulo liste magazina Billboard kao osnovnog arbitra popularnosti’, rekao je Timesu Larry Miller, izvanredni profesor glazbenog poslovanja na školi Steinhardt Sveučilišta New York. ‘Diskografima je i dalje najvažnije da imaju izdanja s prvoga mjesta lista magazina Billboard’, istaknuo je i dodao da ‘premda na poslovnim ručkovima ili na piću izvršni direktori možda razgovaraju o podacima sa Spotifyja, chart magazina Billboard ostaje na vrhu utjecaja’. A time i osnovnim mjerilom koji u poslovnom svijetu najviše znači.

 

Screenshot Billboard Music Popularity Chart 2

Magazin Billboard je Music Popularity Chart lansirao 1940. godine. Screenshot: Stranica mjerenja popularnosti magazina Billboard iz 1942. godine

 

Prema podacima američke analitičke kompanije comScore, internetske stranice magazina Billboard u 2017. godini je u Sjedinjenim Državama privuklo prosječno 15,3 milijuna posjetitelja mjesečno što je bilo više od internetskih stranica magazina Rolling Stone. Izraelsko-britanska analitička kompanija SimilarWeb, međutim, iznosi podatak kako je Billboard ove godine dramatično pao po posjećenosti i na listi internetskih mjesta posvećenih glazbi smjestio se za tri pozicije iza Rolling Stonea. Prema toj listi, najposjećenije internetsko mjesto posvećeno glazbi je Spotify, a odmah iza njega su SoundCloud i Discogs. Najposjećenije radijske glazbene stranice su one američkog javnog radijskog servisa NPR.

Billboard je ove godine najavio lansiranje svjetske liste popularnosti The Global 100, koje bi trebalo donijeti rezultate mjerenja popularnosti na svim kontinentima zajedno. Svoje prvo mjerenje popularnosti – koje se pojavilo pod nazivom hit parade – magazin je objavio 1934. godine, a prvi Music Popularity Chart publiciran je 1940. godine.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

 

Diskografi se bore protiv manipuliranja brojkama glazbenog streaminga

Odakle dolaze milijuni lažnih pregleda videospotova na YouTubeu ili streamanih pjesama na Dezeru? Plaćeno ‘gledanje’ ili ‘preslušavanje’ unosi nered u glazbeno poslovanje.

 

Deezer Algorithm

Streaming servis će vam, putem algoritma, ponuditi preslušavanje pjesama na temelju različitih podataka no oni mogu biti podložni manipulaciji. Screenshot: Personalizirana sugestija na servisu Deezer

 

Koalicija diskografskih kuća, publishera i agencija za zaštitu autorskih prava okupila se ne bi li stala na kraj manipulaciji brojkama streamanja ili pregleda pojedinih pjesama ili njihovih videospotova, objavio je Billboard. Akcija organizacija koje čine osnovu svjetske glazbene industrije dolazi u trenutku kada je korištenje streaming servisa dovelo do rekordno uspješnog poslovanja industrije i stvaranja pretpostavki za daljnji rast. Kako se naglašava, za umjetno napuhavanje brojeva slušanja ili gledanja pojedinih pjesama odnosno videospotova, koriste se botovi ili timovi ljudi s radnim zadacima usmjerenima na novi oblik ‘glazbene promocije’.

Problem te vrtse ‘glazbene promocije’ složeniji je no što se čini. Jer se na temelju brojki streamanja i video pregleda danas računaju mnogi podaci poput broja prodanih primjeraka albuma, pozicioniranja na listama popularnosti i ukupna aktivnost ‘na terenu’. Kod toga ‘na terenu’, recimo, brojka pregleda spota na YouTubeu ne donosi direktnu monetizaciju, ali može ‘zavarati’ potencijalnog organizatora koncerta izvođača. Sa sličnim iskustvima se svakodnevno susreću vlasnici klubova ili dvorana u Hrvatskoj kada im izvođači u pregovorima odvažno pokažu brojke pregleda videospota koje su umjetno napumpali putem profesionalnih servisa iz Kanade, Indije, Rusije ili Sjedinjenih Država. Uostalom, priznajmo, znalo se dogoditi da se upitamo odakle dolaze silne stotine tisuća ili milijuni pregleda spota regionalnih i domaćih izvođača u jednome danu?

 

caspar-camille-rubin-680342-unsplash

Nekoliko sati nakon lansiranja, pjesme dosežu izrazito velike broje pregleda ili streamanja, no jesu li uvijek točne? Foto: Caspar Camille Rubin on Unsplash

 

Rolling Stone prenosi izjavu suosnivača konzultantske tvrtke za strateško medijsko pozicioniranje Salt + Vinegar, koji ističe kako se ‘kupnja streamova’ obavlja u mnogim zemljama poput Brazila i Argentine. Manipulacija se – to ste na YouTubeu mogli primijetiti – radi i na način da se pod imenom poznatog izvođača poput Rihanne ili Drakea uploada glazba sasvim nepoznatih izvođača. nakon što ostvari velik broj ‘znatiželjnih’ pregleda, stvar se jednostavno preimenuje u stvarno ime pjesme i njegova izvođača.

U akciji ‘protiv manipulacija streamingom’ okupili su se najveći i to cijeloj priči daje jasnu snagu. Glavne kompanije diskografskog poslovanja – Sony, Universal Music, Warner Music Group, Kobalt i Concord, primjerice – nalaze se među potpidnicima globalne kampanje.  Sšotify, Deezer i Amazon Music nalaze se, pak, među 24 tvrtke koje podupiru cijelu priču. Među ostalim potpisnicima nalaze s IFPI, IMPALA, Merlin, RIAA i Međunarodna konfederacija za glazbeni publishing. U središtu ove inicijative nalazi se ‘Code of Best Practice’. Kodeks sadržava 21 točku uputa usmjerenih ka sprečavanju i otkrivanju manipulacije uslugama audio i video streaminga. Kodeks se posebno obrušava na ‘slušanje glazbe’ putem automatiziranih procesa, neautentičnih (pretplatničkih) računa ili metoda ‘pay-for-play’.

Metoda ‘pay-for-play’ omogućuje plaćanje streamanja ili ‘gledanja’ glazbe i njome se prošle godine iscrpno bavio The New York Times u novinarskom istraživanju gledanja video sadržaja na platformi YouTubeu. Novinar njujoršskog dnevnika tada je osobno sudjelovao u procesu osnaživanja pregleda različitih vrsta sadržaja poutem tvrtki iz Kanade ili Sjedinjenih Država. Radilo se o manipuliranju brojem pregleda za račun promocije najrazličitijih oblika intelektual nih djela među kojima su bili književna i glazbena djela. slična priča – ali na drugačijoj, nedigitalnoj razini – moguća je pri manipuliranju brojem emitiranja pjesama u programima radijskih stanica. Na manjim glazbenim tržištima, poput hrvatskog, moguće je uplatiti iznos namijenjen ciljanom emitiranju pojedine pjesme u radijskom eteru i ostvariti veću vidljivost singla ili repozicioniranje na listi popularnosti.

Prava priča se, međutim, skriva u naknadama za emitiranje ‘umjetno napuhanih’ djela. Jer, svako emitiranje u radijskom eteru ili glazbenom streamingu – za razliku, recimo, od slušanja na YouTubeu – donosi konkretan novac autoru i izvođaču. I to je, također, jedna od bitnih stavki kojoj se ovom inicijativom kani stati na kraj.

 

Kodeks protiv manipulacije streamingom

Kodeks protiv manipulacije brojkama glazbenog streaminga potpisala je većina najvažnijih sudionika glazbenog poslovanja. Screenshot: Code of Best Practice

 

Ranije ovoga tjedna je, prenosi Digital Music News, osnivač indie etikete Hopeless Louis Poen objasnio kako stvarna cijena ‘fake’ streamova na godišnjoj razini iznosi 300 milijuna dolara. Manipulacija stremanjem, objašnjava može značiti kako se ‘umjetno napumpana’ brojka nrkoliko dana drži velikom da bi potom pala na stvarnu vrijednost. Dodao je kako su se sličnim trikom služili kreatiri nekoliko playlista na servisu Spotify kada su u prvome tjednu ostvarili iznimno velik broj followera i potom tjednima ostali na istoj brojci.

Sličnoj priči godinama prisustvujemo na mrežama poput Facebooka kada netko ‘kupi’ ‘lajkere’ i odjednom ih ima više stotina tisuća. Lažni ‘lajkeri’ detektiraju se jednostavnim uvidom u društvenu vrijednost svakoga pojedinog posta. Ako je stvar umjetno napuhana, naime, objave imaju nemjerljivo manji broj interakcija negoli bi bilo očekivano obzirom na broj ‘lajkera’ ili ‘followera’.

Potpisivanjem kodeksa, navodi Billboard, nositelji prava pristaju poduzeti “razumne istrage” kako bi identificirali manipulaciju streamingom i poduzeli razmjerno djelovanje tamo gdje je otkriveno. Ako je suditi prema odlučnosti potpisnika, cijela priča će se doslijedno provoditi, jer je streaming prerastao u dominantnu glazbenu platformu.

“Rukovanje streamanjem ima potencijal ne samo prouzročiti ekonomsku štetu pružateljima usluga streaminga, nositeljima prava, umjetnicima i oglašivačima, nego i iskriviti dojmove medija i obožavatelja u vezi razumijevanja popularnosti određenih snimaka i utjecati na rezultate algoritamske reprodukcije pjesama putem algoritma’, stoji u potpisanom Kodeksu. Kod ovoga posljednjeg, radi se o direktnom utjecaju na sugestiju koju će vam servis (Deezer ili YouTube, svejedno) dati nakon što odslušate stvar koju ste izričito tražili. Pomislite samo, koliko puta vas je algoritam odveo glazbi koja bi vam se potencijalno mogla svidjeti. Jeste? A sada zamislite koliko puta se to zbilo zato što je netko platio da se to dogodi i time, zapravo, utjecao na vaš osobni glazbeni ukus. I time, zapravo, posredno grubo narušio vašu privatnost, suptilno maipulirajući ivama samima. Na to se nadovezuje, dakako, novac koji će – zbog učestalog streamanja algoritamski ‘sugeriranih’ pjesama biti isplaćen njihovim autorima ili izvođačima.

 

Streaming services

Razvoj tehnologije brži je od razvoja zaštita od njezine manipulacije. Screenshot: Streaming servisi na mobilnoj platformi kompanije Apple

 

Potpisnici idu dalje i upozoravaju na mogućnost širenja neetične prakse po principu domino efekta. ‘Osim ekonomske štete, ovakva praksa šteti umjetnicima na način da im pruža potencijalno obmanjujuće i umjetne podatke. I ostavlja ih da se ili natječu s umjetno napuhanim brojem streamanja ili da razmisle o uključivanju u te skupe, neetične i nepravilne postupke’, ističe izjava. U kodeksu se ističe kako postoji nulta tolerancija za korištenje plejanja u svrhu marketinških ili promotivnih kampanja za pojedine izvođače ili njihoive snimke.

Helen Smith, izvršna direktorica međunarodne organizacije nezavisnih diskografa IMPALA izjavila je, prenosi Billboard, kako manipulacija streamingom neovisnim etiketama odnosi ‘bogatstvo’ i kako ovaj kodeks šalje jasnu poruku da se neće tolerirati.

Na razini industrije već su u tijeku potezi za rješavanje problema širenja manipulacije glazbenim streamingom, saznaje se. Ranije ovog mjeseca, naime, Sony Music je uveo vlastitu politiku koja zaposlenicima ili trećim stranama koje djeluju u ime kompanije zabranjuje manipulaciju streamingom.

Vrijedno je spomenuti kako je norveška agencija za zaštitu autorskih prava Tono prošle godine pdonijela zahtjev za istragu ponašanja streaming servisa Tidal. Tono je uložio žalbu nakon napisa norveških medija – koji su koristili podatke anonimnog izvora – kako je Tidal koristio stvarne korisničke račune ne bi li ojačao brojke streamanja albuma Kanye Westa i Beyonce. Tidal je tužbu odbacio kao ‘prljavu kampanju’ u kojoj se koriste ‘laži i neistiniti navodi’ no slučaj istražuje norveški odjel za gospodarski i ekološki kriminal.

Goran Komerički

 

 

 

Bjork: ‘Na polazištu novoga životnog puta morate sanjati!’

Zaljubite se u umjetnost ploče ‘Utopia’.  Jer vaš mali svijet zaslužuje velike utopije. I mala umjetnička zadovoljstva nadahnuta optimizmom.

 

Album Artwork Bjork Utopia

Bjork je lansirala videospot pjesme ‘Tabula Rasa’ i podsjetila nas na ljepotu njezine umjetnosti. Njezini albumi redovno postaju projekti dugoga trajanja.

 

‘Na početku svakog životnog razdoblja, morate sanjati’, podvući će Bjork u razgovoru za The New York Times i dodati: ‘Trebate poželjeti! U početku bi željeno moglo zvučati vrlo utopijski, ali ako se barem polovica ostvari bit će poprilično dobro. No, morate se složiti sami sa sobom što, zapravo, želite učiniti.’ Taj početak novoga životnog putovanja – kojemu svjedočimo na albumu ‘Utopia’ – uvijek je zahtjevan. Jer traži pomirenje s poznatim i odluku o putu u nepoznato. Željeno, dakako. Ali, ispunjeno iznenađenjima koja koračaju iza svakog ugla. I donose križanja na kojima se odluke nanovo preispituju i smjerovi putovanja određuju iznova.

 

 

Kada je Bjork u pitanju, put kojime je krenula suprotan je onome kojega smo zatekli na albumu ‘Vulnicura’, ploči očaja i razvoda, djelu koje je svjedočilo nemiru i raskidu, emotivnom slomu i prekidu dugogodišnje sigurnosti u uzburkanoj ljubavnoj vezi.

Ovoga puta radi se o pogledu prema budućnosti,  istraživanju utopijskoga i stvaranju dizajna vlastitoga raja, onoga raja koji, ističe Stereogum, ‘ne poriče patnju svjedočenu na ‘Vulnicuri’, ali joj pruža utočište’. I to utočište je toliko kreativno, slojevito, sugestivno i uvjerljivo da biste – slušajući teme s ploče ‘Utopia’ – mogli pomisliti kako ste dospjeli na mitsko mjesto idile u kojemu se pastorala, elegija i čarolija stapaju u jedinstveno iskustvo. S vilama na harfi i djevama na flauti. Njih dvanaest istovremeno. Čini vam se isuviše nestvarno?

‘Moja strana flaute bila je dugo uspavana’, govori Bjork objašnjavajući način skladanja sedamdeset minuta utopijskoga svijeta. Razgovarajući za BBC-jev Radio 2, objasnila je kako je glazba nastajala za njezina boravka u islandskoj divljini, krajoliku koji je poticajan sam po sebi. I okružju koje vas nevjerojatnom lakoćom može potaknuti na, kako govori pjesma ‘The Gate’, nanovo otkrivanje ljubavi na onaj transcendentalan način.

 

 

Umjetnički stil i glazbena pojavnost koju njeguje Bjork godinama su predmet mnogobrojnih analiza i studijskih proučavanja. Kroz tri desetljeća samostalne karijere, razvijala je vlastiti pristup modernoj glazbi putevima eklekticizma i avangarde. ‘Nijedan moderan umjetnik nije izgradio tako graciozne mostove između glazbenoga eksperimenta i uloge pop celebrityja’, napisala je Taylor Ho Bynum u magazinu The New Yorker.

I zaista! Možete li poreći kako granice između pop glazbe i suvremene klasične glazbe nikada nisu bile toliko bliske kao što su u slučaju islandske kraljice art popa? One umjetnice koja glazbenoj sanjivosti u trenu dodaje ritam i koja godinama spaja nespojivo: elektroniku, jazz, trip hop, rock, klasiku, pop, industrial i jungle. ‘Čudesno’, uskliknut će A.V. Club. ‘Elegantno i iznimno osobno’, dodaje  Pitchfork.  ‘Bujno i prozračno’, ispisuje The Guardian. ‘Istančano i ispunjeno detaljima’, govori Drowned In Sound.

 

 

Album ‘Utopia’ nastajao je poput igre u kojoj su glavne uloge imali umjetnica i njezin dugogodišnji obožavatelj. Zajednički rad koji produkcijski supotpisuju Bjork i Arca bio je, govori glazbenica, ‘poput razgovora koji nadilazi generacije i prelazi Atlantik’. Jer, venezuelski producent i DJ koji je radio s Kanye Westom i Kelelom ‘poznaje moje glazbeno stvaralaštvo bolje od mene same’, objašnjava Bjork. Možda je zato i rezultat onakav kakvim će ga opisati slušateljica pjesme ‘Blissing Me’ na video platformi YouTube: ‘Pjesma je prozračna, drugačija, strastvena, pjesnička, reflektirajuća, introspektivna, blažena i nadasve božanstvena. Ona je upravo ono što trebamo njegovati i na taj način omekšati naša srca.’

 

 

‘Prolazimo kroz različita razdoblja u našim životima’, progovara Bjork, ‘bilo bi jako lijepo kada bismo mogli otkriti samo jedan recept koji će vrijediti tijekom cijelog našeg života. No, na sreću ili na žalost – ovisno o načinu na koji to gledate – većina stvari ne traje dugo. Povremeno morate ponovno razmotriti stvari. Praktično ili emocionalno ili duhovno ili na bilo kojoj drugoj razini.’ A ‘ljubavno pismo entuzijazmu i optimizmu’, kako album ‘Utopia’ opisuje The New York Times, kroz svu svoju zahtjevnost i slojeve značenja omogućuje nam soundtrack našega razmatranja budućih životnih razdoblja.

I zato se možete lako zaljubiti u umjetnost ploče ‘Utopia’. Učinite to! Jer vaš mali svijet zaslužuje velike utopije. I mala umjetnička zadovoljstva nadahnuta optimizmom. I maštom. A mašte dovode stvarnost u vašu ulicu.

Goran Komerički

 

 

Logic: ‘Ostavite svoj ego po strani i upamtite kako je važno voljeti sebe’

Album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ čini se poput konceptualnog upozorenja na prevladavajući utjecaj društvenih mreža u našim životima.

 

Album Artwork Logic Confessions of a Dangerous Mind

 

Čini vam se pretjeranim sve češće naglašavanje kako svakodnevna odanost društvenim mrežama utječe na razvoj tjeskobe?

A ipak, razmislite malo i pokušajte sami sebi odgovoriti na pitanje kako doista na vas utječu učestalo komentiranje i provjeravanje broja lajkova na Fejsu, namještanje kadrova za postanje na Instagramu ili žvrljanje informacija ili duhovitosti po Twitteru. Čine li vas pogledi na tuđe ljepote, samohvale ili hejtanja doista sigurnijima u same sebe, svoje dosege i vlastite sposobnosti?

Psihološke i sociološke studije potvrdit će kako naša nesigurnost i naši strahovi u životu umnogome korespondiraju sa sve većim uranjanjem u sadržaje i aktivnot na društvenim mrežama. Logic će se složiti s time i jasno nam staviti do znanja kako mnoge jezovitosti – ali i mnoge ljepote – današnjih senzacija dugujemo društvenim mrežama. I zato će se album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ činiti konceptualnim načinom da to svima stavi do znanja.

 

 

Ipak, terminu ‘koncept’ u slučaju pete ploče repera iz Marylanda valja pristupiti oprezno. Jer, mada je Logic umjetnik čija djela imaju jasnu nakanu, okretnu liričnost i zaokruženu cjelinu, ‘Confessions of a Dangerous Mind’ je podosta udaljen od predanosti  Daveove ‘Psychodrame’. No, nakana je jasna. A ona će reći kako odviše uranjanja u tuđe živote i opterećivanje time što-su-drugi-rekli dovodi do nemira s kojime ćemo se – u početku sasvim nenametljivo – morati boriti. I to usporedno sa svim onim borbama i zahtjevima koji nam se nameću sa svakim danom, svakom željom i svakom obavezom u danu.

Pa, je li nam to potrebno?

Pjesma ‘clickbait’ uvjeravat će nas u suprotno. I naglasiti koliko je pogrešno postati ovisnikom o klikanju na isprazne naslove s internetskih portala. I kako su riječi drugih o vama, manje važne od uvjerenja o vlastitim kvalitetama i osobnim sposobnostima.

 

 

Logic je reper, autor pjesama i producent sa zapadne američke obale. Umjetnik je iznimno cijenjenoga glazbenog opusa i čovjek koji je prošao zahtjevno odrastanje u sredini koja je potekla od međurasnog braka roditelja koji su se – svaki sa svoje strane – borili sa svojim ovisnostima. Pridodate li tome i dugu odsutnost oca, majčinu bipolarnost, suočavanje s dilanjem različitih vrsta opijata i izbacivanje iz srednje škole, tada će vam se priča njegova adolescentskog doba učiniti još zahtjevnijom. S druge strane, interes za hip hop duguje soundtracku za film ‘Kill Bill: Volume 1’ Quentina Tarantina kojega je potpisao RZA iz sastava Wu-Tang Clan.

U vlastitu razvoju se – uz objavljivanje mixtapeova iz serijala ‘Young Sinatra’ i ‘Bobby Tarantino’ – prometnuo u važnog sudionika scene. I objavio albume s vrhova lista popularnosti, poput ‘The Incredable True Story’ i ‘Everybody’. Upravo ploča ‘Everybody’ označila je prekretnicu izričaja i, naglasit će Variety, donijela ‘pretvaranje promatrajućeg komičara u Kralja boli, epski važnog predstavnika potrebitih, svih onih koji imaju milenijalskih problema s mentalnim zdravljem’. Tomu je svjedokom singl ‘1-800-273-8255’, pjesma koja je angažirano upotrebljena za prevenciju samoubojstava u Sjedinjenim Državama. Ima li peti studijski album Logica tu snagu?

 

 

Album ‘Confessions of a Dangerous Minds’ donosi ispovijedi koje bismo mogli podijeliti u dvije kategorije – one ležernoga svjetla i one ozbiljnije tame. Ovo potonje tiče se razmatranja društvene pravde i negativnih konotacija naslijeđa modernog doba, a ono prvo vezano je uz uobičajeno hip hop razmetanje o posljedicama slave koja je nadošla nakon teških vremena. Te posljedice – opisane u pjesmama poput ‘COMMANDO’, ‘Icy’ I ‘Still Ballin’ – sa sobom su donijele statusne simbole, materijalnu sigurnost, nevjerojatna iskustva, ali i nevjerojatne hejtere. A za javni obračun s njima poslužila mu je suradnja s Eminemom.

Kada je o Emu riječ, valja podvući kako se radi o višegodišnjem Logicovu uzoru, reperu bijesa i kreativnih rima. Stoga je vrijedno iznijeti razočaranje što se njihova suradnja svela na lamentiranje o broju mrzitelja, a ne na društveno angažirani komentar ili sociološki orijentiranu pjesmu.

S druge strane, putem stihova pjesama prodefilirat će mnogi suidonici urbane kulture kao što su Chilidsh Gambino, Nicki Minaj, Michael Jackson, Kanye West, N.W.A., Andre 3000 ili Cee-Lo Green. Ovdje nalazimo i posvetu Lilu Peepu s podsjećanjem na konotacije koje sa sobom donosi doba nesigunrosti, ali i obračun s Charlamagnem tha Godom, voditeljem prestižnog radijskog showa ‘Breakfust Club’ njujorškog radija Power 105.1 FM.

 

 

Sir Robert Bryson Hall II – kako glasi Logicovo pravo ime – je u nedavnom razgovoru za The New York Times podvukao kako je jedan od najvećih izazova pisati o stvarima koje dolaze iz stvarnog života. ‘Nitko ne želi govoriti o tjeskobi i depresiji, a ponekad je u strahu ili se osjeća nesposobno. O tome jednostavno nije zabavno ragovarati’, istaknuo je govoreći o razlozima pisanja vlastitog romana ‘Supermarket’.

‘Mislim da je najveća stvar koju možete učiniti ta da se bavite svojim problemima i suočavate se sa svojim demonima, kakvi god oni bili – mentalni, fizički ili emocionalni’,  rekao je Logic, ‘ako se zaista odlučite nositi s njima, postaje vam bolje. I tada osjećate kako možete učiniti sve što želite.’ Album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ ukazuje na tu važnost. A, putem funky groovea sa semplom singla ‘Pump Up the Jam’ grupe Technotronic, podvlači i koliko je važno osvijestiti vlastitu snagu. ‘Don’t Be Afraid to Be Different’, stoji u naslovu suradnje s Willom Smithom.

 

 

‘Čak i kada pobjeđuje, Logic gubi i ovo stanje psihičkog dualizma je razumljivo’, ispisat će Variety i dodati: ‘Svi imamo zabrinjavajuće nesigurnosti i vjerujemo da ne zaslužujemo ljubav i novac.’ I to je osnovna stvar koje se podsjećamo kada slušamo ‘Confessions of a Dangerous Mind’. Zato je – i pored svih šepurenja o Rolexima, komadima, slavi i automobilima, kojima prisustvujemo u suradnjama s Guccijem Maneom, G-Eazyjem ili Wizom Khalifom na ovoj ploči – puno važniji stih kojime završava uvodna stvar albuma. A on će podvući važnost naše samosvijesti: ‘Ostavite svoj ego po strani i upamtite kako je važno voljeti sebe.’ Svim samodokazivanjima na Instagramu unatoč. Ili možda upravo zato.

Goran Komerički

 

 

Vampire Weekend: Istražite vedre melodije i poetiku briga na albumu ‘Father of the Bride’

‘Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli’, reći će Ezra Koenig. Ploča ‘Father of the Bride’ spaja suprotnosti i istražuje različitosti svakodnevnog iskustva.

 

Album Artwork Vampire Weekend Father of the Bride

 

Album ‘Father of the Bride’ je glazbeno blago. Onaj tip štiva kojemu ćete pristupiti sa znatiželjom i otvorena srca, ploča koja će vas zaokupiti s prvim svojim taktom i koju ćete istraživati još dugo. Jer je višežanrovska i višeslojna. Jer otvara vidike i gura vas naprijed. Jer citira glazbenu povijest i donosi citate za budućnost. Jer promišlja društveno i osjeća intimno. I zato što u sat vremena razmjenjuje s vama radosti, brige, upite, zagonetke,  patnje, ushite, razočaranja i rješenja kakva vam možda ne bi odmah pala na pamet premda su, na prvu, jednostavna i referentna. Pa, dakle, što su to stvorili članovi grupe Vampire Weekend?

 

 

‘Ovaj je album dvostruk, jer nam je trebalo više prostora’, istaknuo je Ezra Koenig u vlastitu radijskom showu ‘Time Crisis’, kultnome podcastu koji se emitira u programu globalnog radija Beats 1. Frontman grupe Vampire Weekend dodao je kako se radi o najjedinstvenijoj ploči sastava do sada i – u dva i pol sata razgovara – objašnjavao mnoštvo detalja, konteksta, poetičnih i skladateljskih trenutaka koje čemo pronaći na ploči benda koji je, sada je to posve jasno, nedostajao svijetu glazbene eklektike i misaonih minijatura. I to na puno razina. Poetičnoj i ironičnoj, onoj kompleksnoga pristupa i inventivnih rješenja. A imati samo to na jednome mjestu, zahtjevna je zadaća. I zato će se ‘Father of the Bride’ činiti, piše Variety, poput hrane za obranu doktorskih teza o načinu pisanja pjesama.

A pisanju pjesama Ezra Koenig pristupa baš tako – studiozno i posve jedinstveno. ‘Tip sam osobe koja će provesti sate udubljujući se u avangardne poetske tekstove pojedinih autora’, rekao je u razgovoru za Entertainment Weekly i istaknuo kako je vrlo dobro mogao iščitati osjećaj koji je stajao iza napisanoga. A osjećaj dobivenoga na albumu ‘Father of the Bride’ promjenjiv je baš poput našeg svakodenvnog. Proljetna svježina prisutna u melodijama stajat će u suprotnosti s tamom ili surovošću koja nam dolazi putem tekstova pjesama poput ‘This Life’ ili ‘Sunflower’. Ili, kako bi rekao Audie Cornish s radijskog servisa NPR, u pitanju je ‘veselo pripovijedanje o poštenoj količini boli’. U tom smislu, napisat će The Observer, ‘Father of the Bride’ je ‘poput braka ljutnje i optimizma’.

 

 

‘To je zato što su pjesme poput života’, ističe autor: ‘Za odrastanja sam uvijek volio izvođače kao što su The Smiths i The Cure. Oni imaju neke vrlo optimistične, vesele melodije koje su u  kontrastu s tekstovima. To mi je oduvijek imalo puno smisla. Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli.’ Možete li si to predočiti? Ezra Koenig će pristup životnome objasniti na način koji vam može biti blizak: ‘U srednjoj školi i koledžu, pročitao sam dosta knjiga iz povijesti i iščitao o društvenim devijacijama koja su se zbivale prije više stotina ili tisuća godina. No, pomislio sam – baš poput svih – kako se možemo izdići iznad toga i da će moje vrijeme zaobići nejednakosti ili nepravde. A onda se iznenadiš kada ih osjetiš na osobnoj, generacijskoj ili nacionalnoj razini. I, ma koliko bio pripremljen na takvu mogućnost, uvijek te šokira.’ Pjesme poput ‘Harmony Hall’, ‘Unbearably White’ i ‘Rich Man’ donose primjere takvih doživljaja. Samo ih valja pronaći u slojevima značenja.

 

 

Slojevi značenja pjesama grupe Vampire Weekend donose enciklopedijsku gustoću. I kombiniraju mnoštvo različitoga. Žanrovski gledano, ovdje imamo posla s pop glazbom stvaranom na indie način, s jasnije amerikaniziranim zvukom u kojemu nas dodiruju country, folk, rock i soul. Ali, ovdje ima i flamenca pomiješanog s elektroničkim techno i rave utjecajima stila grupe New Order – primjerice, u pjesmi ‘Sympathy’ – ali i korištenja vokodera na način grupe Bon Iver (‘Bambina’, ‘Flower Moon’).

Mnoštvo pristupa skladanju pjesama donijelo je prostore za mnoštvo interpretacija koje će mediji poput Pitchforka, magazina Clash i Uncut ili Rolling Stone povezivati s ‘proljetnim moodom grupe Greatful Dead’, načinom sviranja gitare Georgea Harrisona, atmosferom Paula McCartneyja, grupe Fleetwood Mac i Paula Simona, ali i pristupom Kanyea Westa na njegovu albumu ‘808s & Heartbreak’. U tom smislu će stihovi iz minijature ‘Big Blue’ – koji se bave istraživanjem religiozne i kozmičke nesigurnosti – zajedno s baroknošću i različitošću glazbenih stilova na ploči biti komparirani s radovima grupe The Beatles. Ako pitamo recenzente magazina Variety i Rolling Stone, u pitanju su albumi ‘The White Album’ i ‘Abbey Road’. Raznovrsnosti će svakako pridonijeti i, primjerice, elementi proga i psihodelije (‘Sunflower’), narativnost (‘Spring Snow’) i sudjelovanje Danielle Haim i Stevea Lacyja u nizu od pet pjesama s albuma ‘Father of the Bride’.

 

 

Ploča grupe glazbenika iz New Yorka je ‘remek-djelo modernog kalifornijskog popa’, napisat će Rolling Stone. Radi se o ‘spomenaru briljantnih ideja’, ističe The Guardian. Ona donosi obloge sloma zaogrnute melodičnim smijehom, ispisuje The New York Times. Toliko je različitoga pristupa različitostima koje smo dobili s prvim albumom sastava Vampire Weekend za veliku diskografsku etiketu i četvrtim radom u njihovoj karijeri. Album s jasnim utjecajem načina pisanja Kacey Musgraves – pjesma ‘Married in a Gold Rush’ donosi dijalog partnera pri sudaru sa stvarnošću koja je posve suprotna od idealističnih predbračnih očekivanja – objavljen je šest godina nakon prethodnog ‘Modern Vampires of the City’.

A u tih šest godina se štošta zbilo – od američkih predsjedničkih izbora, u kojima su članovi grupe podržali Bernieja Sandersa preko odlaska suosnivača Rostama Batmanglija iz benda do sve većeg marginaliziranja gitarskoga zvuka u hijerarhiji uspješnoga na svjetskoj glazbenoj sceni. ‘U nekom trenutku, gitara se čini smiješnim starim instrumentom, a onda se opet čini još šarmantnijom ili uzbudljivijom’, reći će Ezra Koenig u razgovoru za NPR i dodati kako se na početku snimanja albuma prestao brinuti o tome: ‘Znamo da i danas postoje ljudi koji stvaraju poeziju, operu ili apstraktno ekspresionističko slikarstvo – umjetničke forme koje su svoje značajne trenutke imale odavno. Sa starenjem shvatite kako o nekim stvarima jednostavno ne trebate brinuti. Rekao bih kako postoji nešto ugodno u tome da vam mogu reći: ‘Da, nevažno je, ali možemo li svejedno razgovarati o tome kako bismo mogli dobro zvučati uz gitaru?’

 

 

Gitarsko blago? Pa, ‘Father of the Bride’ grupe Vampire Weekend možemo počastiti i tim epitetom. Kao i mnogim drugima koji će opisivati, zaključit će Ezra Koenig na radiju Beats 1, rezultat ‘kulminacije trogodišnjeg rada’. Tek, prolaznost vremena i starenje ne donose samo čežnju za jamanjem, već i želju za zaokruženom pričom. Pričom koja ispunjava svrhu i koja vas ispunjava iznutra. Jer, na kraju krajeva, to i jest ono najvažnije. Da smo sretni iznutra. i da se osjetimo kompletnima. I sa svrhom. Poput autora ovoga glazbenog blaga koje nam je došlo na ogled.

Goran Komerički

 

 

Beyonce i njezin ‘Homecoming’: Popularna umjetnost kao nositelj društvenih vrijednosti

Beyonce je opće mjesto kultunog iskoraka današnjeg doba. A ‘Homecoming’ predstavlja ono štivo koje valja odgledati i odslušati.

 

Album Artwork Beyonce Homecoming

 

Tako je već neko vrijeme. Beyonce je jedan od najsnažnijih stupova popularne kulture i društvene svijesti glazbene indsutrije općenito. A njezino pojavljivanje na prošlogodišnjem izdanju Coachella Art & Music Festivala postavilo je one standarde kakve bismo željeli iznova gledati na festivalskim događajima širom svijeta. I kada je DJ Khaled sredinom njezina nastupa – u maniri motivacijskog kapetana besprijekorne glazbene večeri – progovorio kako će glazbeni festival iz kalifornijske pustinje biti u budućnosti poznat pod imenom ‘Beychella’, pogodio je onu crtu koju historijske izvedbe odvajaju od uobičajenog predstavljanja izvođača na sličnim pozornicama.

Nastup Beyoncé na prošlogodišnjoj Coachelli ušao je u povijest ne samo zato što je njezin105-minutni nastup na YouTubeu u istom trenutku gledalo čak 458 tisuća ljudi diljem svijeta – čime je postao najgledanijim live nastupom u povijesti ovog festivala – već i zato što je upravo ova glazbenica i umjetnica prva Afroamerikanka koja je ikada bila headliner Coachelle. I to u kakvom stilu! Zapanjujuća niska plesača, pjevača i glazbenika izvela je pregled hitova, ali i drušveno angažiranih trenutaka zbog kojih je ova priča postala jednom od najznajčajnijih u novije doba. Jer je pokazala odakle idemo i kamo se krećemo. Jer je  pokazala koliko je važno unijeti sebe i svoje emocije u ono što vjerujete i čemu pripadate. Pa ako vjerujete u opće vrijednosti čovječnosti i ravnopravnosti ljudskog na svim razinama naših razlika – spolnih, rasnih, socijalnih i rodnih, recimo – onda je filmski prikaz nastupa, koji će Jon Caramanica na stranicama The New York Timesa nazvati najznajčajnijim performansom popularne glazbe posljednjih godina, onaj koji trebate odgledati.

 

 

‘Ne verujem da će se u godinama koje dolaze, u Americi dogoditi nastup koji će imati veće značenje, biti snažniji i radikalniji’, ispisao je kritičar njujorškog dnevnika, ‘bio je bogat poviješću, potencijalno politički nastrojen i vizualno grandiozan.’ A godinu dana nakon nastupa, dobili smo detaljan pregled priprema za nastup na Caoachelli i to u vidu dokumentarnog filma ‘Homecoming – A Film By Beyonce’ koji se može pogledati putem platforme Netflix. I on je došao nekako iznenada, onako kako ‘umjetnica veća od života’ to u posljednje vrijeme radi. I još! Osim premijere dokumentarca, Beyonce je iznenadila fanove i objavila live nastup s Coachelle, ali i nastup s Destiny’s Child koji je izazvao veliku pažnju.

Queen B je istovremeno predstavila istoimeni live album na kojemu možemo osjetiti zvuk s Coachelle. Jer, Beyonce je nastupom u kojemu je odala počast američkim sveučilištima, promijenila pristup pozornici festivala kao mjestu na kojemu se izvođači nalaze kako bi služili gradnji nečega većega poput kolektivnog osjećaja velike zabave ili uživanja u glazbenoj umjetnosti. Ona je, podsjeća Caramanica, tu stvar preokrenula u korist osobne umjetnosti i osobne poruke. Umjetnik je ovdje kako bi dao najbolje od sebe i kako bi poruku svoje umjetnosti poslao uvjerljivo i sasvim smjerno. U slučaju priče o afroameričkim sveučilištima, važno je naglasiti kako je jedno od njih pohađao i njezin otac. Međutim, ono najvažnije krije se u odluci što predstavljati na festivalu. Osobna umjetnost ovdje je bila manje važna od osobne prouke uronjene u kontekst cjelovitosti. ‘Kada sam se odlučila za Coachellu’, reći će Beyonce, ‘od presentacije vlastitoga, bilo mi je važnije donijeti našu kulturu na Coachellu.’

 

Screen Shot Beyonce Coachella

Beyonce donosi umjetnost na raskrižju popularne i visoke kulture. Foto: Screenshot s nastupa Beyonce na festivalu Coachella.

 

Album ‘Homecoming’ donosi više od dva sata njezine glazbe s listom od 40 pjesama među kojima se nelaze njezini najveći hitovi, ali i hit-singlovi koje je otpjevala s Destiny’s Child. Tako se, između ostaloga, na albumu našla i a cappella verzija pjesme ‘Lift Every Voice and Sing’ koju je otpjevala malena Blue Ivy te dvije bonus pjesme: obrada teme ‘Before I Let Go’ koju su 1981. izveli Maze feat. Frankie Beverly te alternativna verzija pjesme ‘I Been On.’ Uz sve one citate iz povijesti: od Nine Simone nadalje.

Magazin Rolling Stone album je opisao kao kolekciju najvećih hitova istaknuvši kako je ‘lista izvedenih pjesama toliko dobra jer Beyoncé u to vrijeme nije bila vezana uz bilo kakve tekuće projekte. ‘Lemonade’ je bio nekoliko godina iza nje, a ‘Everything Is Love’, njezin zajednički album sa suprugom JAY Z-jem još nije bio objavljen javnosti’. Ovdje je važno podvući ‘kako je, za pop zvijezdu produktivnu poput Beyonce, koncert koji nije vezan za promotivno razdoblje nekog projekta vrlo rijedak’. Pažljiv odabir pjesama na setu donio je, napisat će Pitchfork, ‘zapanjujući live album koji prikazuje umjetnicu na svojemu vrhuncu, umjetnicu koja putem vlastita kataloga u fokus stavlja mnoštvo crnih umjetnika koji su tu bili prije nje’.

 

‘Film ‘Homecoming’ bi mogao postati jedan od najboljih koncertnih filmova svih vremena’, piše The Hollywood Reporter.

 

Dokumentarac ‘Homecoming’, pak, pruža uvid u njezinu emotivnu i fizičku žrtvu kako bi ostvarila svoj veličanstveni konceptualni nastup. Film je sniman više od osam mjeseci, a počinje njezinim povratkom na pozornicu nakon što je rodila blizance. Za povijesni nastup se pripremala mjesecima – bend je imao probe četiri mjeseca. Za ples s više od 150 glazbenika, plesača i drugih kreativaca su također trebala četiri mjeseca. Beyonce potpisuje režiju nastupa uživo, ali i redateljstvo filma.

‘Bio je to jedan od najtežih poslova koje sam radila. Znala sam da moram gurnuti sebe i tim da idemo iza granica odličnog prema legendarnom’, izjavila je Beyonce, ‘znali smo da ništa poput ovog nije nikad napravljeno na festivalu i da treba biti iskonski. Nastup je bio homage važnom dijelu afroameričke kulture.’ Film o koncertu stigao je i na hrvatski Netflix, a traje 2 sata i 17 minuta.

 

 

Cijela ta priča uokvirena naslovom ‘Homecoming’ stoga predstavlja ono štivo koje valja odgledati i odslušati. I uvjeriti se kako je Beyonce sa svojim odrastanjem izgradila i poseban instinkt za umjetničko i posebnu osjetljivost za povijesno. S iznimnom količinom energije koja je uključena u projekte kojima se bavi. Ona se ne mora natjecati s vršnjacima i s mlađima od sebe za status u areni popularnih i panteonu cijenjenih. Jer, Beyonce je institucija za sebe. I opće mjesto kulturnog iskoraka današnjeg doba.

Monika Lelas Halambek
Goran Komerički

 

 

 

Lil Nas X: Country na vrhovima svjetskih lista. Ili: što je danas country?

Kulturna opsesija o tome kako klasificirati pjesmu ‘Old Town Road’, navodi Billboard, naglašava rastući jaz između streaminga i radija.

 

Lil Nas X Facebook 2019 March

Lil Nas X potaknuo je pitanje tko ima pravo biti glasnogovornikom ruralne kulture američkog društva, piše The New York Times. Foto: Facebook Fan page Lil Nas X

 

‘Country je evoluirao’, napisao je svojemu tweetu Lil Nas X tijekom prosinca. Potom je postao viralnim hitom. Krajem ožujka je potpisao diskografski ugovor s kompanijom Columbia, a počekom travnja popularnost memea prerasla je u svesvjetski hit-singl ‘Old Town Road’. Stvar prate kontroverze među kojima je važna ona kako je tradicionalni country milje osporio pjesmi pripadnost žanru. No, nakon što je stvar iznenada nestala s liste Hot Country Songs magazina Billboard, Montero Lamar Hill je snimio verziju s Billyjem Rayjem Cyrusom i izazvao oprezne ljude žanrovskoga mjerenja.

‘Je li ovo dovoljno country’, upitao je. A onda je stvar dospjela na vrh liste Hot 100 u Sjedinjenim Državama i drugo mjesto britanske liste singlova. Pjesma je potom izlistana u dnevnom chartu s Brooke Reese u programu globalnog radija Beats 1 na prva dva mjesta globalnoga streaminga na servisu Apple Music. Na prvome mjestu našao se remiks s američkim kantautorom country glazbe, a na drugome originalna verzija iz prosinca.

 

 

Kako je to moguće? Pitanje je zanimljivo na nizu razina. Od načina na koji slušamo glazbu do sociološkoga razmatranja tko danas ima pravo predstavljati ruralno iskustvo. Ovim posljednjim pozabavio se Jon Caramanica u The New York Timesu. Jer, premda dodiri countryja i rapa postoje već godinama, ipak su taj dijalog do sada vodili predstavnici country scene i u tome imali primat. Poput Tima McGrawa, Blakea Sheltona ili dua Florida Georgia Line. Zanimljivo je kako su i Tim i Florida – putem pjesama ‘Over and Over’ i ‘Cruise (Remix)’ – ostvarili partnerstvo s Nellyjem. Kenny Rogers je, s druge strane, snimao s izvođačima kao što su Wyclef Jean i Coolio, a Willie Nelson je stvarao pjesme sa Snoopom Doggom.

Kritičar njujorškog dnevnika podsjeća kako je prvi flert Nashvillea s hip hopom došao onda kada je Kid Rock sebe titulirao country-rock reperom-pjevačem dok je stilizacija country identiteta na drugoj strani – onoj koja proizlazi iz područja hip hop umjetnosti – oprezno korištena u nekolicini slučajeva poput glazbenog flerta Willa Smitha u njegovoj ‘Wild Wild West’. Ipak, sada se prvi puta dogodilo da igru međužanrovskog dijaloga vodi tamnoputi rapper koji je – koristeći tradicionalnu ikonografiju countryja – na glazbenu osnovu prislonio ritam trapa. I ostvario izniman uspjeh. A to je predstavnicima tradicionalnog country poslovanja poprilično strano. Jer, zna se tko drži šape na novčaniku. A strah od gubitka te vrste monopola čini se važnijim od obrane žanrovskoga identiteta.

 

 

Problem je u tome, ističe Caramanica, što se establishment country glazbe odviše bavi granicama i zaštitom središnje ideologije glazbenoga žanra. Na taj način se svaki pokušaj dijaloga s ostatkom pop scene – pa i ostatkom Amerike, napisat će glazbeni kritičar – drži prijetnjom identitetu countryja. U tom smislu, moguće je da potpuni autsajderi – poput tamnoputih repera – budu odbačeni u hodu, pa makar se to i otvoreno zanijekalo.

Taj problem vlastita identiteta country elita vodi već duže vrijeme. I tome smo – premda u Hrvatskoj udaljeni tisućama kilometara od country meke – mogli svjedočiti za graje koja se dignula nakon odluke Taylor Swift da iz country okruženja prijeđe u pop tabor. Ili onomad kada se mogla iščitati niska tekstova o tome kako radijske stanice tradicionalnog i country-pop formata izbjegavaju u svoj program uvrstiti pjesme Kacey Musgraves. Kako bi se shvatila važnost ovoga postupka radijskih koordinatora glazbe – koje će Jon Caramanica nazvati ‘programerima s nedostatkom mašte’ – valja imati na umu kako je u hijerarhiji country industrije radio najvažniji medijski oslonac.

 

 

Moderni hip hop, s druge strane, funkcionira kao rasadište ideja koje s radošću eksperimentira s vlastitim izričajem. Podsjećajući na tu otvorenost trenutno najagilnijega žanra, glazbeni analitičar će podsjetiti i na činjenicu kako svojedobno ni ‘Gangnam Style’ južnokorejskog rep izvođača PSY-ja – koji, doduše, stvara u okružju K-popa – nije uvrštavan na žanrovske liste popularnosti hip hop pjesama.

Žanrovsku raspravu po strani, ovdje vrijedi reći kako je Lil Nas X dvadesetogodišnji momak iz Atlante u američkoj saveznoj državi Georgia. Njegovo pravo ime je, dakle, Montero Lamar Hill, a svoju čežnju za popularnošću na glazbenoj sceni jasno je iskazao napuštajući vlastito školovanje na koledžu. A sve u cilju ostvarenja uspješne karijere. Pa, premda tu nije naišao na podršku vlastitih roditelja – iza odluke je stala njegova sestra – Lil Nas X je činio sve kako bi ostvario željeno. Pa i postao izvođač country trapa. U tome nije prvi – Young Thug je prije dvije godine eksperimentirao s tim izričajem na svojemu mixtapeu ‘Beautiful Thugger Girls’ – ali je svakako bio iznimno ustrajan. Toliko da je jedan country menadžer magazinu Rolling Stone dojavio kako Lil Nas X pjesmu ‘Old Town Road’ na SoundCloud i iTunes prijavljuje u kategorizaciji country glazbe. I to stoga što ocjenjuje kako će tim načinom manipulacije chart algoritmima, lakše doći do vrhova top-lista.

 

 

Lil Nas X je potom počeo stvarati memeove kako bi lakše dostigao popularnost, a prekretnica je nastala kada su pjesmu – i sve što s njom ide – prihvatili korisnici video servisa TikTok. I, premda video pjesme koristi animaciju iz avanturitičke video igre western tematike ‘Red Dead Redemption 2’, prava priča je krenula kada su tinejdžeri počeli stvarati kratki smiješni video na temu današnjeg hit-singla. Sve to zbivalo se u sklopu memea ‘Yeehaw Challenge’.

Singl ‘Old Town Road’ sadrži trap ritam u koji je ukomponiran citat pjesme ’34 Ghosts IV’ grupe Nine Inch Nails, a koristi tradicionalne instrumente countryja kao što su banjo i ukulele. Jednako kao i tematiku koja će se malčice promijeniti kada će umjesto Stetsona, glavni junak pjesme na glavi imati šešir marke Gucci. Tome valja pridodati i kako je pjesma izvedena pretjeranim naglašavanjem akcenta glazbenog stila honky-tonk. Rezultat svega nije samo vrh američke liste singlova već i zauzimanje prvih mjesta u Irskoj i Norveškoj, jednako kao i ulazak u Top 5 mjerenja popularnosti u Australiji, Kanadi, Švedskoj i Velikoj Britaniji.

 

 

Kada se vratimo pitanju žanrova i komunikacije među njima, zanimljivo je kako je ‘Old Town Road’ završio i na prvome mjestu liste Hot R&B/Hip Hop Songs, a vraćen je i na listu Hot Country Songs magazina Billboard. Tome su pridonijele i odluke dijela radijskih stanica da u sklopu country formata ipak emitiraju ‘jednu od najupečatljivijih pjesama godine’. Tome je, navodi Billboard, uvelike pomoglo uvrštenje pjesme u slušani sindikalni jutarnji show Bobbyja Bonesa, koji dolazi s radijske stanice WMAD iz Madisona u američkom Wisconsinu.

Kulturna opsesija o tome kako klasificirati ovu pjesmu, navodi Billboard, naglašava rastući jaz između streaminga i zemaljskog radija. ‘Glazbeni streaming servisi stvorili su vrstu ljubitelja glazbe koji će rado skakati između žanrova’, navodi glasilo, ‘i koji zanemaruju svaki pokušaj odrediti ladicu u svojoj navici slušanja. S druge strane,  country radio sužava svoje playliste emitiranja i na način da su na njiima gotovo isključivo pjesme samostalnih muških izvođača. Rastuća neusklađenost između onoga što se sluša na streaming servisima i što se emitira na radijskim stanicama, magazin Billboard će nazvati  ‘uznemirujućim misterijem i za industriju country glazbe’. I to stoga što postoji rašireno uvjerenje kako radio još uvijek posjeduje ultimativnu globalnu moć stvaranja glazbenih zvijezda. Naša iskustva sa statičnim odabirom aktualne glazbe na radijskim stanicama u Hrvatskoj pokazuju kako problem radijske selekcije nije isključivo problem američkih country stanica već se iskazuje i u radijskim pop formatima na drugome kontinentu.

 

 

A pitanje tko ima pravo biti glasnogovornikom ruralne kulture američkog društva čini se jednako zamršenim kao i tretiranje kombinacije folka i trapa u našoj zemlji. Pokušajte se prisjetiti kamo sve odlaze diskusije oko ovakvog načina stvaranja i slušanja glazbe u domaćem klupskom, medijskom ili osobnom prostoru.

(Goran Komerički)

 

 

Petak nove glazbe: LSD, The Chemical Brothers, Anderson .Paak, BTS

Naš vodič kroz glazbeni petak upoznaje vas s albumima koje potpisuju The Chemical Brothers, LSD, BTS, Anderson .Paak, Norah Jones, Sara Storer i Bruce Hornsby.

 

BTS Twitter 2019 March

Članovi južnokorejskog benda BTS objavili su svoj EP ‘Map of the Soul: Persona’ kao prvu od vlastitog serijala novih albuma. Foto: Twitter profil BTS

 

Ususret Danu prodavaonica ploča, pregledavamo nove atraktivne naslove sa svjetske glazbene scene.

THE CHEMICAL BROTHERS – ‘NO GEOGRAPHY’
label: Virgin – Universal Music
(elektonika, 10 pjesama, trajanje: 48:46 minuta)

Kada se The Chemical Brothers pojave u ušima, tada jednostavno zaboravite na sve oko vas. Toliko su inovativni i toliko će zaokupiti sva vaša čula. Rješenja koja nam nude na albumu ‘No Geography’ rasterećena su koliko i njihova glazbena kreativnost. Pa i genijalnost, ako baš želite. Radi se o devetom albumu dua iz Manchestera i prvoj novoj ploči nakon četverogodišnje stanke. Magazin Uncut će kolekciju nazvati dobrodošlom kombinacijom zvukova slavne prošlosti i zvuka novoga stoljeća koji je predodređen za nastupe u arenama. Sa ‘savršenim plesnim pjesmama’, dodat će magazin Clash. Idealno za radijsku selekciju subotnje večeri.

 

 

LSD – ‘LABRINTH, SIA & DIPLO PRESENT… LSD’
label: Columbia – Menart
(pop, elektronika, 10 pjesama, trajanje: 30:41 minuta)

Diplo je supergupi pridružen željom diskografa, a onda je nastalo kretivno ludilo. Jer, Sia i Labrinth imaju ono nešto što vas zaokuplja na prvu.  ‘Njih dvoje zajedno, dvoje su naluđih i najkreativnijih ljudi koje sam upoznao’, istaknuo je Diplo u razgovoru za Complex, ‘Mislim da zajedno imaju najteži poremećaj nedostatka pažnje. Ali njihove su ideje tako lude pa sam im pomogao da udruže svoje ideje i preuzeo posao njihovog producenta.’ Slušajući nastupni album sastava LSD smiješit ćete se, jer količina iznenađenja i dosjetljivosti koje donosi sa sobom – iznimna je. A kombinacija popa, elektronike i power-popa zaogrnuta je natruhom psihodelije. Baš onako kako traži novo doba. I zato će se u radijskom eteru sasvim dobro pristajati uz atmosferu brzih pjesama s albuma Billie Eilish. Provjerite! I osvježite si dan!

 

 

BTS – ‘MAP OF THE SOUL: PERSONA’
label: Big Hit – Menart
(pop, 7 pjesama, trajanje: 26:05 minuta)

Novo izdanje južnokorejskog benda predstavlja, istaknut će članovi grupe, ‘novo poglavlje u radu benda’ i prvi iz serijala novih albuma. U slučaju ‘Map of the Soul: Persona’, radi se o EP izdanju naslonjenom na psihološke teorije Carla Junga. Naslovna stvar kolekcije pokušava odgovoriti na pitanje ‘Tko sam ja?’, a cijela priča sa sobom donosi i zajedničke pjesme s Edom Sheeranom i Halsey. Najpopularniji bend na svijetu prema podacima IFPI-ja ima snažnu bazu svojih fanova i u Hrvatskoj. Album je u prednarudžbi prodan u 3,07 milijuna primjeraka, potvrdila je njihova dskografska kuća.

 

 

ANDERSON .PAAK – ‘VENTURA’
label: Aftermath – Dancing Bear
(R&B-soul-funk-neo soul, 11 pjesama, trajanje: 39:33 minuta)

Novi album skorašnjeg gosta festivala Dimensions pravi je biser ovotjednog Petka nove glazbe. The Guardian i New Musical Express će podvući kako se zvuk izdanja kreće oko soula sedamdesetih, a Meatacritic pobrojati impresivnih 85 od 100 u zbroju pregleda svjetske glazbene kritike. Ploča referira tinejdžerstvo jednog od najvećih kreativaca s kraja desetih i čovjeka kojega će Skratch Bastid opisati kao virtuoza live nastupa. ‘Nakon njegova koncerta, postat ćete deset puta veći Andersonov fan negoli ste bili prije toga’, izjavio je kanadski DJ i producent u razgovoru za HR2. Na albumu ‘Ventura’ nalazimo suradnje koje je Anderson .Paak ostvario s izvođačima kao što su Smokey Robinson, Lalah Hathaway, Andre 3000, Brandy, Sonyae Elise i Jazmine Sullivan. Zaključna pjesma ploče donosi zajedničku stvar s Nateom Doggom, umjetnikom koji nas je napustio prije osam godina.

 

 

NORAH JONES – ‘BEGIN AGAIN’
label: Blue Note – Universal Music
(pop-rock-jazz-folk, 7 pjesama, trajanje: 28:53 minuta)

Čarolija koju Norah Jones donosi svojim pristupom stvaranju onaj je dio posebnosti svjetske glazbene scene koji ćete pozdraviti ma kako se osjećali u danu slušanja njezinih pjesama. Toplina njezina glas donosi terapeutski trenutak i mirnoću koja nam je često potrebna, a pjesme s njezina novoga izdanja tom terapeutskom pristupu donose novo iskustvo. U opisu pjesama koje nalazimo na albumu ‘Begin Again’, diskograska kuća ‘Blue Note’ naglasak će staviti na eklektičnost snimaka koje su nastajale u posljednjih godinu dana, a sada su sakupljene na jednome mjestu. ‘Dobila sam inspiraciju za snimanje različitih stvari’, objašnjava Norah Jones dodajući kako je ideja bila da se suradnje s različitim umjetnicima ostvare ‘brzo, zabavno i bez pritiska’. ‘To je sjajan način za suradnju s drugim ljudima’, istaknula je, ‘boravite u studiju dva do tri dana i to je to.’ Različiti smjerovi u kojima se kreću pjesme s albuma ‘Begin Again’ odvest će vas jedinstvenoj glazbenoj atmosferi večernjeg radijskog showa.

 

 

SARA STORER – ‘RAINDANCE’
label: ABC Music – Universal Music
(country, 12 pjesama, trajanje: 44:20 minuta)

Višestruko nagrađivana australska kantautorica country glazbe snimila je svoj sedmi studijski album. Ploča je nazvana po pjesmi koja govori o nadi . S metaforom plesa kiše koji će naznačiti želju za ostvarenjem htjenja i nadvladavanjem teškoća na koje nailazimo za vlastitih života. Stvar je posvećena farmerima u Australiji i zahtjevima s kojima se susreću. Sara Storer je kantautorica narativnoga izričaja, a album prati i australska koncertna turneja.

 

 

BRUCE HORNSBY – ‘ABSOLUTE ZERO’
label: Zappo
(pop-rock-indie, 10 pjesama, trajanje: 41:55 minuta)

Podosta toga iskušao je američki kantautor i pijanist za svoje karijere – od folka i gospela preko popa, jazza i klasike do jamova i improvizacije. The New York Times će album ‘Absolute Zero’ nazvati ‘još jednim hrabrim zaokretom u njegovu katalogu’. Zahtjevna ploča traži zahtjevnog slušatelja koji će se znati uživjeti u propitivanja i teme koje se bave znanstvenim konceptima, poviješću i ljudskim odnosima. Na zamršen način i s respektabilnim gostima kao što su Justin Vernon, Jack Deyohnette, yMusic, Blake Mills i Rob Moose. Ploču Brucea Hornsbyja, naglasit će magazin American Songwriter, prigrlit će ljudi otvorena duha.

 

 

Pregled novih glazbenih izdanja možete poslušati u radijskom chart showu ARC Top 40 koji se ponedjeljkom emitira u programu HR2.

(Goran Komerički)

 

 

Khalid: Na R&B putu od tjeskobe do optimizma

Valja nam pronaći način da ovih dana ostanemo pozitivni. Bez obzira na to što bismo ponekad najradije iskočili iz vlastite kože.

 

Album Artwork

 

‘Bio sam tako naivan i tako mlad kada sam stvarao ‘American Teen’. Mislio sam da znam sve, ali zapravo ništa nisam znao’, reći će Khalid u razgovoru za Billboard i objasniti kako je situacija nakon izlaska albuma ‘Free Spirit’ slična: ‘Na točki sam razumijevanja da još uvijek ne znam ništa. Imam osjećaj kako je glazba koju pišem izrazito samorefleksivna.’ To ‘samorefleksivna’, rekli bismo, prije svega znači introspektivna i ponirajuća u vlastita iskustva, teme i brige koje dvadesetjednogodišnjaka iz američke savezne države Texas i mogu zanimati. Recimo, kako se nositi s neočekivanom slavom, što to znači imati lošu sreću ili kako se odnositi prema prijateljstvu i samozvanim frendovima koji će vas okružiti nakon što ostvarite statusni ili financijski uspjeh. I to su, svakako, teme o kojima smo mogli šlušati svih desetljeća dominacije popularne glazbe u javnom prostoru. Kod Khalida je slučaj ponešto drugačiji, jer se radi o umjetniku koji se smatra jednim od najtalentiranijih spisatelja i glazbenika nove generacije R&B-ja. I momku koji ima posebno sugestivan način na koji koristi svoj glas i sposobnosti izražavanja pred mikrofonom.

 

 

Dodatni razlog opće prihvaćenosti Khalida u tom istom javnom prostoru bila je njegova ozbiljnost kojom je – u nizu razgovora za američke i svjetske medije – problematizirao vlastite mentalne probleme poput stresa, napadaja panike, depresije i društvene tjeskobe. Variety ističe kako su ti istupi odavali dojam sedamnaestogodišnjaka koji zna što je ono što njegovu generaciju ponajviše brine i kako ljudi tih godina žele da im netko o tome govori u svojim pjesmama. Nastavak albuma ‘American Teen’ također polazi od sličnih lirskih teza zaogrnutih glazbenom kombinacijom soula i pop glazbe. Ali, čini i maleni odmak. ‘U tom smislu, ‘Free Spirit’ se čini poput borbe između loših osjećaja i dobrih namjera’, ističe magazin. I to je osnova od koje je važno krenuti kada slušate sedamnaest pjesma druge ploče u Khalidovoj karijeri. Jer, u njima nalazimo i priču o nesporazumima u ljubavnoj vezi, osjećamo strast prema curi koja mu se sviđa i svjedočimo Khalidovoj borbi s nastojanjem da ostane pozitivan ma što da ga je u životu snašlo. A to nam se čini nekako familijarno, ma gdje se u svijetu nalazili. I kojim god putem krenuli.

 

 

‘Imate cijeli svoj život da napravite debi album, ali jako malo vremena da složite drugi’, ističe Khalid dodajući kako ploča ‘Free Spirit’ predstavlja novu fazu njegove zrelosti: ‘Volim tu mogućnost da mogu govoriti o svojim obožavateljima i pisati za njih pjesme o tome kroz što sve prolaze. Ali je, jednako tako, dobro ponekad imati vremena za svoje terapijske sesije i pisati pjesme ovisno o vlastitu raspoloženju, Mislim da sam pišući naučio jako puno o sebi.’ A s tim procesom dolaze i različita propitivanja, nesigurnosti i strahovi. Pa i sumnje u vlastito ‘ja’ i osobne sposobnosti nošenja s izazovima vlastita samoodržanja. Rolling Stone će istaknuti kako je za maldog umjetnika takvo introspektivno poniranje odveć smiono i ‘malko ga je previše’. No, može li nas to iznenaditi ako smo već ranije shvatili kako se Khalid čini ozbiljnijim no što bi to bilo za očekivati? Jednostavno, postoje ljudi – poput Taylor Swift – koji u tijelu dvadesetogodišnjaka kriju um dvadeset godina starije osobe. Uz to, dodaje Variety, ‘popularnost je brutalni izazov’: ‘Ako se ne osjećate sjajno prilikom ulaska u ring, lako se možete naći pokošeni stvarima koje vas u noramlnoj situaciji ne bi dotaknule.’

 

 

 

Album ‘Free Spirit’ jest, dakle, poput slobodna duha koji razmatra široko i zaključuje iskustveno. I uči po putu. On donosi i pitkost radiofoničnoga zvuka i melankoliju koja će nam dobro doći u našoj osami. The New York Times će na njemu osjetiti glazbeni povratak produkciji osamdesetih i devedesetih, a The Guardian, s druge strane, izraziti mišljenje kako se čini da se ‘dio Khalidove originalnosti zagubio negde po putu’. Ipak, mi ćemo rado odslušati nepretencioznu ‘Don’t Pretend’ i radovati se proljetnom zaljubljivanju u temi ‘Outta My Head’. I pronaći način da ovih dana ostanemo pozitivni. Bez obzira na ito što bismo ponekad najradije iskočili iz vlastite kože. Jer, taj trenutak optimizma u očaju, to je ono što valja ugrabiti. Ta smionost nas čini ljudima slobodna duha.

(Goran Komerički)

 

 

Milenijalci i Generacija Z: Važnije je raspoloženje od glazbenog žanra.

Najvažnija razlika koja će nove generacije dijeliti od starih, čulo se na panelu ‘Playlista naših mladih: Koga slušaju Milenijalci – Štulića ili Cecu?’, jest taj da nestaju razlike među žanrovima. Uživanje u glazbi prepoznaje osjećaj prema pjesmi, a ne prema ladici u koju je svrstana.

 

Billie Eilish Glow in the Dark Bundle

Znate li kako heroina Generacije Z svoj novi album objavljuje i u formatima vinila i kasete? Foto: Službena internetska stranica Billie Eilish

 

Stvari su ovako postavljene. Želite li što prije preslušati novi album Billie Eilish, čekat ćete da otkuca ponoć i sekundu nakon toga pronaći kompletan projekt na zaslonu kompjutora ili, još bolje, pametnoga telefona. U trenutku izlaska albuma ‘When We Fall Asleep, Where Do We Go?’, nalazit ćete se gdje bilo i požudno slušati pjesme na streaming servisu. Vaša aplikacija za Deezer, Spotify, Google Play ili Apple Music je vaš dućan, a Billie je heroina kojoj se divite. Tako to jednostavno funkcionira – udobno i u skladu s prednostima novoga doba.  

Nekada je bilo drugačije – ploče Johnnyja Štulića, sastava ET, Tonyja Cetinskog ili grupe U2 čekale su se u ponoć ispred omiljenog dućana s pločama, kasetama i CD-jima. Uz malo sreće, dečki iz ET-ja bi se došetali do točno određene prodavaonice i potpisivali album u trenutku kad se pojavio. Ova druženja, dakako, nisu nestala: Taylor Swift, Pravila igre, Ariana Grande ili Ogenj i danas će se naći s ljudima koji ih vole u nekom od shopova ili store-ova. U Miamiju, Splitu, Osijeku, Londonu ili Zagrebu, svejedno. I družiti se, snimati selfieje i ponešto izvesti uživo. Ali, pristup čekanju glazbe i slušanju onoga što volimo – promijenio se. I ta promjena je, ako ćemo pravo, dobrodošla. A ona najviše zahvaća ljude koji se slabo sjećaju života bez interneta ili ne poznaju život bez Instagrama. Milenijalce ili pripadnike Generacije Z.

 

The New York Times će Generaciju Z opisati progresivnijom od mnogih u modernoj povijesti. Foto: Twitter profil The New York Times Styles

 

Glazba se danas sluša bilo kad i bilo gdje. I sluša se – sve više. Na svjetskoj razini to iznosi dva i pol sata, a u Americi četiri i pol sata dnevno. Najčešće u automobilu, ali učestalo i za šetnje ulicama ili rada za kompjutorom. Navike ljudi su takve da u svijetu 86 posto ljudi, navodi IFPI, sluša glazbu putem streaminga – u trenutku kada želi i što želi. Najzastupljenija platforma je YouTube, ali u kategoriji mlade publike – one u dobi između 16 i 24 godine – u glazbi se najviše uživa putem pretplate na odabrani streaming servis. Ipak, nova glazba se najčešće otkriva – putem radijskih programa. U svijetu. Je li tako i u Hrvatskoj? Prošlogodišnje Istraživanje HDU-a o navikama slušanja glazbe potvrdilo je da je i kod nas slično.

Istraživanje o glazbenim preferencijama Generacije Z koje je prošle godine provela kalifornijska medijska kompanija Sweety High – a prenio Forbes – govori kako mladi ljudi rođeni nakon 1996. godine najvažnijim izborom za otkrivanje i slušanje glazbe smatraju streaming servis Spotify. Na drugome mjestu za uživanje u glazbi nalazi se – radio. Zanimljivo je, ističe poslovni magazin, kako je u ovoj dobnoj skupini YouTube pao tek na četvrto mjesto, a prije njega smjestilo se i slušanje glazbe na formatu CD (!) albuma.

Ipak, radijske stanice namijenjene Generaciji Z našoj zemlji nedostaju. Oni i Milenijalci će zato glazbene heroje prvenstveno potražiti na drugim adresama. Na digitalnim platformama i glazbenim festivalima, u kafićima ili klupskim prostorima, svejedno. No, kao i sve ranije generacije, i mladi ljudi novoga doba na svoj će način pristupati glazbi i različito je tretirati. Kojem će se žanru najčešće prikloniti, ovisi o nizu faktora. No, sudeći po nedavnu istraživanju koje je proveo The New York Times, Generacija Z ima drugačiju vrstu svjesnosti, interesa, samostalnosti i odnosa prema seksualnom identitetu u odnosu na ranije generacije. A u skladu s time idu i preferencije prema stvaranju i slušanju glazbe različitih žanrova. U rasponu od Vojka V i Mimi Mercedez preko Mije Dimšić i Domenice do Jelene Karleuše i Seke Aleksić. Uzori su različiti – zovu li se oni Silente, Dua Lipa, Lay Z, Petar Grašo ili Billie Eilish, zapravo je svejedno. Glazba je globalnija kao nikada do sada, rečeno je na konferenciji IFPI-ja ovoga tjedna. Ali je i lokalna scena sve utjecajnija.

 

Danas je moguće pratiti rezultate popularnosti na dnevnoj razini. Ali, pogledajte koliko je glazbnih žanrova smješteno u Top 5 najstreamanijih pjesama. Foto: Instagram profil Victoria Monet

 

Forbes prenosi kako 97 posto ljudi iz Generacije Z na dnevnoj bazi sluša glazbu pet različitih žanrova. Stoga je i slušanje folk glazbe u Hrvatskoj daleko manje kontroverzni odabir no što je to bilo ranije, istaknuto je na zagrebačkom panelu u organizaciji Hrvatske diskografske udruge. Pri tome je, ističe američko istraživanje, pripadnicima najmlađe generacije glazba važna ili vrlo važna u životu i sluša se ponajviše na temelju raspoloženja. Dakle, na način da najbolje ilustrira trenutni mood.

I to je značajno za znati. Jer, svako doba ima svoje trendove i svoje pristupe. I načine na koji ti trendovi i ti pristupi utječu na glazbenu kulturu mladih. Na nama je da ih prepoznamo.

Na panelu ‘Playlista naših mladih: Koga poznaju Milenijalci – Štulića ili Cecu?’ sudjelovali su rock kritičar Hrvoje Horvat, kreativna direktorica diskografske kuće Croatia Records Nikolina Mazalin, urednica portala SoundReport Maja Trstenjak, član sastava Pravila igre Goran Belošević i novinarka s radija Laganinini FM Ivona Lenard. Pred potpuno ispunjenom dvoranom Muller zagrebačkog kina Europa, panel je vodila Adela Juhas iz Hrvatske diskografske udruge.

(Goran Komerički)

 

 

Hip Hop vikend: Logic, Nav, Lil Uzi Vert i Rich the Kid

Okrijte hip hop vidike zajedno s nama. Donosimo pregled aktuualnih singlova koji pokazuju različitost pristupa urbanoj glazbenoj sceni.

 

Rich the Kid

Rich the Kid je na svojemu albumu ‘The World Is Yours 2’ doveo goste u četrnaest od šesnaest pjesama ploče. Foto: Facebook Fan page Rich the Kid.

 

LOGIC – BOHEMIAN TRAPSODY

Okej, za početak valja reći kako ovo nije tipična hip hop stvar. Ipak, valja je imati u svojoj playlisti urbane glazbene scene. Jer, poigravanjem naslovom klasika grupe Queen Logicu je omogućilo naraciju o ljubavnim vezama i potrebi legalizacije marihuane. Pjesma je epski dugoga trajanja i tek pri svojemu završetku sadrži rap dionice, a najavljena je putem Instagram Storyja američkog repera.

 

 

A$AP ROCKY – SUNDRESS

Video pjesme ‘Sundress’ magazin Rolling Stone nazvao je očaravajućim, a sam singl također ima manje veze s hip hopom. Radi se o pop stvari brzoga ritma s elementima disco zvuka i rock glazbe. Produkcija Dangera Mousea i korištenje psihodeličnog sempla australskog sastava Tame Impala i njihova singla ‘Why Won’t You Make Up Your Mind?’ pokazuje nam kako su hip hop izvođači otvoreniji novim iskustvima više negoli ikada ranije. ‘Radi se o stvari za tulume’, podvlači Stereogum i pokazuje nam na koju playlistu valja uvrstiti ‘Sundress’. Na popis pjesama za subotnje partyje, naime.

 

 

NAV FEAT. YOUNG THUG – TUSSIN

Projekcije govore kako će Nav slijedeći tjedan zauzeti prvo mjesto liste Billboard 200 sa svojim novim albumom ‘Bad Habits’. Kanadski reper, pjevač, spisatelj pjesama i glazbeni producent na svojoj je ploči ugostio imena kao što su Gunna, Meek Mill, Future i The Weeknd. Stvar ‘Tussin’ komentira rekreativno konzumiranje sirupa protiv kašlja koji može dovesti do ovisnosti.

 

 

RICH THE KID FEAT. MIGUEL & TY DOLLA $IGN – WOAH

Novi album repera iz njujorškog Queensa – a porijeklom s Haitija – mogao bi biti vrlo uspješan. Dakako, Rich the Kid će reći kako se radi o kolekciji koja je uspješno štivo streaming servisa no glazbena kritika prihvatila ga je suzdržano. Pitchfork piše da Rich the Kid zvuči poput gosta na vlastitoj ploči ‘The World Is Yours 2’. Razlog je u tome što neslužbeni četvrti član Migosa, bavodi magzin, u četrnaest od šesnaest albumskih stvari ugošćuje reprezentativna imena sa scene. Lista producenata također je velika, a pjesma ‘Woah’ opisuje Richov pristup djevijkama koje mu se sviđaju. Naime, kupuje im automobile i skupocjenu odjeću.

 

 

BIRDMAN & JUVENILE FEAT. NLE CHOPPA – DREAMS

Suosnivač etikete ‘Cash Money’ ove godine je objavio zajednički album s Juvenileom i nazvao ga ‘Just Another Gangsta’. Inspirativna stvar brzo ulazi u uho i donosi gosta – šesnaestogodišnju rap senzaciju iz Memphisa po imenu NLE Choppa. Videospot na najbolji način ilustrira zahtjevne dane repera u vremenu prije negoli su postali slavnima.

 

 

DAVE – BLACK

Dave dolazi iz južnoga Londona, a njegov prvijenac ‘Psychodrama’ ove je godine zasjeon na prvo mjesto liste albuma u Velikoj Britaniji. Pjesma ‘Black’ jedna je od onih pjesama koje će nam pokazati složenost odnosa različitih kultura u današnjemu svijetu. reper će istaknuti kako se stvar naslanja na njegovo osobno iskustvo života u glavnom gradu Velike Britanije i ističe kako je iskustvo muškarca porijeklom s Nigerije različito od iskustvo Jamajčanina koji živi u New Yorku ili Senegalca nastanjenog u Parizu. Tematiziranje rasne i društvene nejednakosti u ovoj pjesmi, ističe Dave, rezultat je dinamike modernog načina života. Radi se o prvome singlu s njegova aktualnog albuma.

 

 

LIL UZI VERT – FREE UZI

Lil Uzi Vert najavio je svoju stanku u glazbenoj karijeri za koju se nagađa da je rezultat neslaganja s etiketom Atlantic. Ipak, pjesma ‘Free Uzi’, za koju će diskograf reći kako nije službena najava albuma ‘Eternal Atake’, ipak je našla naći način doći do nas. I to putem servisa SoundCloud. Dnevnik The New York Times nahvalit će pjesmu i uvrstiti je na svoju playlistu najboljih novih stvari petkom, a u najavi izlaska albuma stoji kako će biti objavljen i u formatu kasete.

 

 

Pjesme s hip hop scene možete pronaći na našoj playlisti Rap Appetite koja se nalazi na streaming servisu Deezer.

 

 

BillieMania, ‘Eilish Day’ i konceptualni debi o odlasku na spavanje.

Billboard danas objašnjava kako ‘na prste jedne ruke možete nabrojati umjetnike koji tako suvereno upravljaju sličnim tipom legitimne intrige kao što je to činila 17-godišnja glazbenica vodeći priču do objavljivanja prvoga albuma’.

 

Artwork Billie Eilish When We Fall Asleep, Where Do We Go?

Nakon BillieManije i ‘Eilish Day’-ja stiže nam ‘Billie Year of 2019’. Sumnjate li? Pričekajte, pa ćete pričati. Generacijama koje dolaze nakon Generacije Z.

 

Da! Posve je sigurno kako ćemo ovu godinu pamtiti po Billie Eilish. Bilo je to posve jasno još od najave izlaska njezina debija – pa i mjesecima ranije – ali ovoga trenutka je to posve bjelodano. Jer, hype koji prati objavu ploče ‘When We All Fall Asleeep, Where Do We Go?’ jednostavno je takav da se vrlo lako možemo uživjeti u rečenicu kojom je Dave Grohl – za potrebe poslovne konferencije magazina Variety – Billie stavio u kontekst  povijesti popularne kulture. ‘Ovakva povezanost Billie s njezinom publikom’, istaknuo je, ‘ista je stvar kakva se zbivala s Nirvanom’.

 

 

Billboard danas, poigravajući se s naslovom superpopularnog filmskog djela, ističe: ‘Pop zvijezda je rođena’. I objašnjava kako ‘na prste jedne ruke možete nabrojati umjetnike koji tako suvereno upravljaju sličnim tipom legitimne intrige kao što je to činila 17-godišnja glazbenica vodeći priču do objavljivanja prvoga albuma’. Glasilo američke industrije, pritom, konstatira kako se radi ‘o takvom uzbuđenju kojega je nemoguće umjetno proizvesti i za kojega bi mnogi izvođači dali sve, bez obzira na žanr glazbe kojom se bave’. A, znate, kada ovakvu konstataciju tako suvereno iznese medijski autoritet glazbenog poslovanja, tada sve dobiva dodatnu težinu. No, Billboard u dijeljenju komplimenata ni izbliza nije jedini.

Čini se kako se self-made umjetnici dive mnogi i na mnogim stranama. A imaju i zašto. Jer, Billie Eilish je idolom cijele jedne generacije postala gotovo pa samostalno i to na mnoštvu polja vlastitoga umjetničkog identiteta. Vizualna estetika, odjevni image, trikovi kojima komunicira s javnošću, režija spotova, stihovi, glazba i vrijeme izlaska u javnost posve su njezini. I posve u skladu s godinama i objesnošću koje one nose. Ali su i vrlo jasno posloženi. Konceptualno. Upravo onako, kako i zvuči album ‘When We All Fall Asleep, Where We Do Go?’. Zar?

 

 

Naslov ploče postavlja pitanje koje nas sve zanima – kojim svijetovima pripadamo za odlaska na spavanje – a početak ‘!!!!!!!’ donosi rečenice opće radosti zbog dolaska albuma. U pjesmama se, jednako tako, nalaze sve one teme i varijacije zvukova kakve bismo očekivali od pomaknutoga, prljavoga i na-trenutke-šašavoga, a opet vrludavoga smjera pop glazbe. Indie pop glazbe? ‘Sa svim svojim trenucima distorzije i stava – ublaženoga čistom ljubavlju – i nepristojnim i emocionalnim pjesmama o noćnim užasima i sanjarenjima, ovaj album nudi osjećaj rock ‘n’ roll ploče.’ Tako piše Variety. Uz dodatak kako bi to bilo tako čak i kada na njemu ne bi bilo ama baš ništa slično rock glazbi.

Pa ima li? Na sve strane. Aranžmanski, vokalno, tematski i produkcijski, ploča donosi osjećaj pripadnosti rock miljeu. Možda zbog emo atmosfere i elemenata strašnoga i ozbiljnoga koji se nameću putem pjesama poput ‘You Should See Me in a Crown’ ili ‘All the Good Girls Go to Hell’. Ili stoga što će vas atmosfera ponekad  – recimo, u stvari ‘Listen Before I Go’ – vrlo jasno podsjetiti na kombinaciju rukopisa koje su nam donijele Lorde, Lana Del Rey ili Halsey. A to, znate, sa sobom ponekad nosi onu kombinaciju daška ugode s neugodnim. Ili izazovnim na više razina. The New York Times će to jasno opisati kombinacijom mnogih žanrovskih razina koji prate generaciju digitalnoga identiteta – od EDM-a preko bedroom popa do SoundCloud rapa. Uz jasan stav kako će takav pristup glazbenom stvaranju, Billie Eilish omogućiti da posve redefinira značenje teenagerskoga popa. Možemo li to očekivati? Sudeći po nedavnu istraživanju o Generaciji Z u kojemu je njujorški dnevnik otkrio drugačiju vrstu svjesnosti, interesa, samostalnosti i odnosa prema seksualnom identitetu, takvo što je sasvim izvjesna stvar. Bez obzira na romantične trenutke kakve povijest svijeta i umjetnosti vrlo lako prepoznaje u temi ‘I Love You’ ili dosjetki ‘I Wish You Were Gay’.

 

 

U cijeloj toj pozitivnoj gunguli oko albuma ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’, postoje – međutim – dvije stvari koje posebno impresioniraju. Prva je ta kako je Billie Eilish odlučila gotovo sve imati u potpunosti pod svojom kontrolom: od pisanja pjesama i vizuala pa do, ako baš hoćete, društvenih mreža. ‘Mogla bih biti poput drugih’, ispričat će, ‘da mi netko osmisli odjeću, netko videospotove, pa i smjerove kamo ću ići. Pa da ja nemam ništa s time i da mi sugeriraju što ću reći ili postati na Instagramu.’ A tako, kad bolje razmislimo, i jest uobičajeno u industriji zabave. Mick Jagger je svojedobno javno zijao da što će mu Twitter kad tamo nitko ništa sam ne objavljuje. ‘Okej, osim Donalda Trumpa’, reći ćete. I biti blizu općem uvjerenju.

Druga stvar na koju valja svrnuti pozornost je ta kako se radi o obiteljskom projektu u kojemu su – pogledajte potpise podno kompletnoga materijala – sudjelovali samo Billie i njezin brat Finneas. I to toliko blisko i intenzivno da će Julie Adenuga u programu globalnog radija Beats 1 naglasiti kako je ovo, jednako tako, i Finneasov debi album. Jer, brat i sestra se na nizu mjesta pojavljuju zajedno. Od radijskoga razgovora sa Zaneom Loweom u Parizu do zajedničkoga sudjelovanja u radijskome showu ‘Groupies Have Feelings Too’. A, kad smo već kod toga, za slušanja toga podcasta možete primijetiti istančani glazbeni ukus brata i sestre. I otkriti poneke skrivene ljepote koje popularna glazba danas nudi.

 

 

Dakle? Billie Eilish i njezina vizija popularne umjetnosti može vam se, na trenutke, učiniti jezovitom. Ali i inovativnom, prije svega.  Ploča ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’ vrvi detaljima koji će se – s radošću i znatiželjom – otkrivati i zapažati. Poput stava o tome kako je Xanax bespotreban za kreativno liječenje tjeskobe, namjernog isticanja distorzije kompletnog zvuka ili zatvaranja ploče trima pjesama povezanih naslova ‘Listen Before I Go’, ‘I Love You’ i ‘Goodbye’. Tome valja pridodati i činjenicu kako završne riječi albuma sadrže direktnu referencu na prvu pjesmu ‘Bad Guy’. Magazin Clash će ploču okarakterizirati ‘hrabrim i nepredvidivim debijem koji zahvaća nade, strahove i ranjivosti cijele jedne generacije’. I to na način na koji istinska pop zvijezda do sada nije činila. ‘Ona nije nevina, ni uljudna, ni koketna, ni vesela, ni slatka’, podvlači The New York Times, ‘umjesto toga, ona je mrzovoljna, depresivna, opterećena smrću, lukava, analitička i spremna na sukob. I sve to bez podizanja glasa.’ Pa i onda kada u pjesmi ‘8’ – kojoj je, pogađate, pripalao osmo mjesto na albumu – zvuči umilno. Jer ipak je to sasvim osobna ploča.

 

‘Ovakva povezanost Billie s njezinom publikom je ista stvar kakva se zbivala s Nirvanom’, rekao je Dave Grohl.

 

‘A Billie Eilish ima toliko vještine i toliko ideja da je lako zamisliti’, ističe Billboard, ‘kako će tijekom slijedećeg desetljeća napisati remek-djelo. Do tada, imamo ovaj album kao dokument sadašnjeg trenutka u kojemu pop čarobnica isprobava nove stilove i istražuje dubine svojih talenata.’ Sa zaključkom: ‘To je trenutak u kojemu vrijedi uživati.’ Jer, ovakvi čudaci, koji će od dana izlaska albuma prvijenca napraviti pravi mali ‘Eilish Day’ u milijunima domova svojih obožavatelja, zaista su rijetki. Posebno oni po kojima će se pamtiti cijela glazbena godina.

Jer, nakon BillieManije i ‘Eilish Day’-ja stiže nam ‘Billie Year of 2019’. Sumnjate li? Pričekajte, pa ćete pričati. Generacijama koje dolaze nakon Generacije Z.

(Goran Komerički)

 

 

Courtney Barnett, njezina indie gitara i pjesništvo frustracija

Album ‘Tell Me How You Really Feel’ skorašnje gošće zagrebačke Tvornice poučit će vas kako stvari valja prihvatiti onako kako dolaze – životno i primjereno trenutku.

 

Artwork Courtney Barnett Tell Me How You Really Feel

Ako se nadahnjujete pisanom rječju i ljubitelj ste književnoga teksta, s lakoćom ćete prihvatiti Courtney Barnett i sve tjeskobe ploče ‘Tell Me How You Really Feel’.

 

Kada razmišljate o tome što nam donosi nova glazba, tada možete pomisliti kako je gitara otputovala u prošlost i drži se podalje od vrhova lista popularnosti. A onda se pojave albumi koji otkrivaju što se skriva u ljudi kojima taj instrument znači ‘dobro jutro’, ‘miran dan’ i ‘ugodnu večer’. U slučaju Courtney Barnett, u pitanju je dama u čijemu opisu stoji kako ima vrlo neuredan i duhovit tijek misli.

 

 

Kantautorica rodom iz Sidneyja – i s prebivalištem u Melbournu – to dokazuje svakim svojim radom. Primjerice, njezina prva ploča u karijeri naslovljena je ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’. I to nam se kanda čini poznatim. Jer, iskustvo ‘sjedenja i over-thinkinga’ ili ‘sjedenja i gledanja u prazno’ dijelom je navika svih nas. Bez obzira bilo to svakodnevna ili rutina koja nam se događa tu-i-tamo. Možda onda kada se uspijemo odmaknuti od komunikacijske buke društvenih mreža i instant messengera.

Courtney Barnett je izrazito cijenjena glazbenica indie rock, alternativnog rock i psihodeličnog rock izričaja, a njezin album ‘Tell Me How You Really Feel’ predstavlja jedan od najcjenjenijih prošlogodišnjih rock albuma. Internetski agregat Metacritic to će prebrojati na osnovu 22 recentna prikaza ploče. Zbroj bodova donosi 80 od mogućih 100 postotnih bodova. Glazbeni put albuma polazi od folka šezdesetih preko garažnog rocka i punka sedamdesetih, indie rocka osamdesetih do naznaka grungea devedesetih. Tekstualno, aktualna kolekcija Courtney Barnett donosi antologiju različitih sukoba svakodnevnoga života – od ljubavnih i prijateljskih razmimoilaženja do razgovora sa samom sobom i suočavanja s vlastitim dolukama. Jer učestala razmjena argumenata i žongliranje napetošću unutar različitih odnosa s ljudima koji vas okružuju, znade biti vrlo zahtjevno.

 

 

‘Pokušala bih pisati pjesmu o nekome tko mi je blizak, ali je izašao iz mog života ili se malko udaljio’, reći će Courtney Barnett u razgovoru za Pitchfork, ‘no tada bih shvatila kako se ta pjesma pretvara u self-help literaturu. To mi se ne bi svidjelo.’ Naglasila je kako joj je teško samoj biti u svojim mislima. Jeste li se ikada tako osjećali? Uostalom, njezina ploča ‘Tell Me How You Really Feel’ donosi podosta refleksa i frustracija povezanih s aktualnim društvenim trenutkom u svijetu, ali i sa svime onime što joj se događa ili joj se događalo u osobnom životu.

‘Kada bih pogledala unatrag, zapravo bih htjela pomoći samoj sebi u prolasku nečega kroz što nije bilo lako proći’, ističe. I zato na aktualnom albumu pronalazimo podosta žaljenja za trenucima iz prošlosti, ali i one teme koje su dijelom svjetske debate. Poput mizoginije, recimo. Ipak, album ‘Tell Me How You Really Feel’ poučit će vas kako životne stvari valja prihvatiti onako kako dolaze – životno i primjereno trenutku.

 

 

Ako se nadahnjujete pisanom rječju i ljubitelj ste književnoga teksta, s lakoćom ćete prihvatiti Courtney Barnett i sve tjeskobe ploče ‘Tell Me How You Really Feel’. Uostalom, nemire sličnoga kalibra nalazimo i u mnoštvu pjesmičkih zbirki mladih i pjesnikinja srednje generacije diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Magazin Under the Radar će istaknuti činjenicu kako je Courtney Barnett svoje ime učinila snažnim prije svega zahvaljujući svojoj lirici, ali naglašava i zarazne ritmove gitare. I to čini osnovu albuma koji se bavi sumnjama i sumnjivcima koje krijemo u sebi samima.

Cortney Barnett je, ističe The New York Times, uvijek bila kantautorica koja je jasno pokazivala obje strane svoje glazbene osobnosti. Jedna strana donosi patos i apsurd u njezinim detaljnim, samozavaravajućim analizama svakodnevnog života. Druga strana predstavlja gitaristicu i voditeljicu benda koja može po strani ostaviti svoje mračne studije karaktera i bez riječi pronositi neurednost vlastitih misli.

 

U vremenu koje doziva neurednost i donosi nam manjak sati za mirno preslagivanje naših misli, ploča poput ‘Tell Me How You Really Feel’ čini se poput dokaznog materijala kojime ćemo mahati. Onda kada nam vlastite sumnje postanu prezahtjevne i tada kada ćemo pokušati pronaći barem koju minutu za suočavanje s nama samima.

Koncertno suočavanje s glazbom Courtney Barnett bit će nam omogućeno 21. svibnja u zagrebačkoj Tvornici. Tada nam u goste, naime, dolazi Courtney Barnett, glazbenica koja iza sebe ima i niz nastupa na svjetskim festivalima kao što su Coachella i Lollapalooza.

(Goran Komerički)

 

 

Fali vam novi Ed Sheeran? Ovdje je Dean Lewis.

Dean Lewis će danas reći kako je najvažnija emocija koja se skriva u vama i glas koji će je znati prenijeti.

 

Artwork Dean Lewis A Place We Knew

‘Ponosan sam na vlastite pjesme s ovoga albuma’, istaknuo je Dean Lewis u razgovoru za Billboard.

 

Jon Caramanica, glazbeni kritičar New York Timesa, napisao je kako je manjak Eda Sheerana moguće nadomjestiti stvarima koje nam nudi australski kantautor. I, ako ćemo pravo, to je upravo tako. Jer, Dean Lewis ima tu emociju i taj sugestivni pristup kakav njeguje jedan od najuspješnijih britanskih kantautora svih vremena. Dodajte svemu osjećaj za ritam i onaj dodir koji će ljubavne stihove učiniti bliskima vašemu romantičnom iskustvu, tada doista dobivate sve što ste željeli dobiti u sličnom glazbenom senzibilitetu. Posebice, nakon što vas na albumu ‘A Place We Knew’ dotaknu stihovi pjesama poput ‘Don’t Hold Me’ ili ‘Stay Awake’.

 

 

Dean Lewis će danas reći kako je najvažnija emocija koja se skriva u vama i glas koji će je znati prenijeti. Kada je govorio o svojemu najvećem dosadašnjem hitu ‘Be Alright’, istaknuo je kako možete pribjeći mnogim aranžmanskim rješenjima i dupliranju vokala, ali najvažnije je da stvar ima ono nešto. To nešto donijelo mu je vrh australske liste singlova pet tjedana u nizu i šesterostruku platinastu tiražu u svojoj domovini. Ali i uspjeh na listama popualrnosti u zemljama poput Sjedinjenih Država, Belgije, Češke, Nprveške, Singapura i Švedske. I zato će danas – kada pjeva o nadi, uspomeni, upoznavanju i rastanku – zvučati posve iskreno i posve blisko mnogima od nas. S mogućnošću da se jednostavno uputimo sanjarenjima i ponekim nostalgičnim sjećanjima na dane i ljude koje smo poznavali. I nekako ih ispustili iz života.

 

 

Svoje glazbene početke, međutim, Dean Lewis će vezati uz ljude drugačijega pristupa javnosti pa i glazbenom izričaju. ‘Sjećam se kako sam gledao u Liama i Noela Gallaghera i pomislio kako su to najcool momci na svijetu’, objasnio je i dodao kako je proveo pet godina gledajući sve video zapise grupe Oasis: ‘Noel Gallagher me, praktički, naučio kako pisati pjesme.’ To iskustvo događalo se u nultima, nakon što je Dean još 2005. godine pogledao DVD grupe Oasis. Pravi pomak u karijeri zbio se nakon što je 2016. godine potpisao ugovor s kompanijom Universal Music. I onda nas darovao pričom o tome kako ćete nakon kraja veze opstati zahvaljujući dragim ljudima koji će vas – dan po dan – voditi u smjeru ozdravljenja i nade u ono dobro koje je pred vama.

 

 

‘Ponosan sam na vlastite pjesme s ovoga albuma’, istaknuo je Dean Lewis u razgovoru za Billboard i dodao kako jedva čeka izvesti ih uživo. Na nastupima kojih će biti veliki broj u slijedećih godinu dana. I, kada razmislite o onome što ste pronašli na albumu ‘A Place We Knew’, bit će vam jasno odakle taj ponos. I shvatit ćete kako vas zvuk onoga što nam je donio australski kantautor pomalo podsjeća i na pjesme kakve nam nude Vance Joy ili Mumford & Sons. I uhvatit ćete se kako pjevušite ‘7 Minutes’ ili razmišljate o greškama iz prošlosti koje biste voljeli popraviti ako je to moguće. Pa postati onakvim romantičarem kakav to danas jest Ed Sheeran. Na način kantautora iz Sydneyja, vlasnika debi albuma koji nudi toplinu kakva nam je potrebna. S vremena na vrijeme. Ili upravo onda kada se osjećamo malo pogubljeno na našem životnom putu.

(Goran Komerički)

 

 

‘Leaving Neverland’: Sociološke, psihološke i poslovne konotacije vezane uz ostavštinu Michaela Jacksona

‘U eri pokreta #MeToo, pokušaj pobijanja optužbi protiv Michaela Jacksona  može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime’, izjavio je Matthew Hiltzik, stručnjak za krizno komuniciranje.

 

Leaving Neverland Rolling Stone

Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. Foto: Plakat dokuentarnog filma ‘Leaving Neverland’

 

‘Ovo je film nakon kojeg naslijeđe Michaela Jacksona više neće biti isto’, piše britanski The Guardian. ‘Šokantno, uznemirujuće, jezivo’, izvještavaju novinari svjetskih medija koji su pratili pretpremijeru dokumentarca ‘Leaving Neverland’. Obitelj govori o kaljanju uspomene na glazbenu legendu i pokušaju zarade na ovim pričama, a obožavatelji prosvjeduju i prijete smrću redatelju Danu Reedu.

Premda optužbe sličnoga kalibra ni izbliza nisu novost, one su došle na valu pokreta #metoo koji je razotkrio mnoge zlostavljače u industriji zabave – nedavno i R. Kellyja, starosjeditelja na listi sumnjivih – pa time donose jedno posve novo značenje eko sustavu devijacija u svijetu industrije zabave. Na taj način problematika stupa na novu razinu i pospješuje daljnju mašto. Do kuda to može ići? Što se sve zbivalo kada je popularna glazba bila u nevinoj fazi razvoja industrije? I kako je to izgledalo u vrmenu s minornim brojem paparazza, bez društvenih mreža i tehnologije koja je škljocaj foto aprata dovela na svaki telefon. Pa time i u svačiji džep.

A to su sfere koje se ne tiču samo MIcahela Jacksona. Ali je, dakako, vrlo važno usmjeriti se na najveće. Konteksta radi, kako bi se slične nakane u budućnosti samnjivale na što manju mjeru.

A gdje ćete većega od Kralja popa? Em je kruna, em je popularan. Opis njegova glazbenog žanra to – uostalom – definira.

Najavnica dokumentarnog filma ‘Leaving Neverland’.

 

‘S ovim dokumentarnim filmom kojega su vidjeli milijuni ljudi i sa svime onime što je sada poznato, mislim da će imati štetan učinak na naslijeđe i imovinu Michaela Jacksona’, izjavio je njegov bivši financijski savjetnik i glazbeni producent Charles Koppelman. Dodao je kako je nad životom Kralja popa uvijek lebdio crni oblak.

Pazite, crni. Ne sivi ili bijeli. To je oblak čija kiša vas učini mokrima do iznemoglosti i nakon koje je dovesti se u red – zahtjevan zadatak.

Glavni protagonisti četverosatnog filma ‘Napuštajući Neverland’ su – podsjetimo – danas 36-godišnji Wade Robson i 41-godišnji Jimmy Safechuck. Obojica su kao dječaci bili veliki obožavatelji Michaela Jacksona. Wade Robson ga je, kao petogodišnjak, upoznao na turneji po Australiji, a dvije godine nakon toga preselio se u Ameriku kako bi bio bliže svom idolu. Jimmy je, pak, kao osmogodišnjak angažiran pri snimanju reklame za Pepsi u kojoj je Jacko bio glavna zvijezda. ‘Jackson je obmanuo i naše roditelje’, govore uglas Wade i Jimmy. I pojašnjavaju: ‘Naši roditelji nisu ništa znali. On im je osigurao turističke obilaske kako bi bio sam s nama. A nama je govorio da ćemo završiti u zatvoru do kraja života ako ikome išta kažemo.’

Ipak, ono što je jedno od prvih – dobronamjernici i fanovi će reći: važnih – pitanja kada govorimo o ovome svjedočenju jest: zašto Wade i Jimmy tek sada pričaju priču javnosti i mijenjaju iskaz. Jer,  sjetimo se, Wade Robson je već svjedočio u korist Michaela Jacksona prije četrnaest gdina. Tada je tvrdio da zlostavljanja nije bilo. ‘Glavni razlog zašto sada istupamo javno jest taj što je činjenica kako smo postali očevi promjenila sve i otvorila nam oči’, ističu. Obojica su još 2009. godine podigli tužbu, ali je ona bila odbačena zbog zastare.

S druge strane, kritike na račun filma ‘Leaving Neverland’ ponajviše su išle na račun redatelja koji nije intervjuirao suprotnu stranu. Ovaj je, pak, jasnoga stajališta. ‘Ne mislim da su izjave obitelji kako je Michael bio dobra osoba relevantne u ovom slučaju’, podvlači Dan Reed.

 

Dan Reed morao je objašnjavati zašto je, za potrebe filma, kontaktirao samo jednu stranu.

 

Michael Jackson je prvi puta bio optužen za seksualno zlostavljanje još 1993. godine i tada se nagodio civilnim putem. Taj luksuz stajao ga je 23 milijuna dolara. Sumu je uplatio roditeljima dječaka koji ga je optužio. I s tom uplatom je, zapravo, njegova karijera krenula nizbrdo. Nikada se više nije vratio na tron. Izuzetak je bio uspjeh singla ‘You Are Not Alone’ kojega je, ironije li, napisao R Kelly. Još jedan od nestašne gospode sa svjetske scene.

Optužbe na račun Kralja popa ponovile su se desetljeće kasnije kada ga se teretilo za upotrebu alkohola i pornografije e ne bi li zlostavljao dječaka. Sud ga je ipak oslobodio 2005. godine i tada je – pogođen lošom reputacijom – pobjegao u Bahrein. Planirao se veliki povratak na scenu s koncertnom turnejom i svime što s time ide, ali onda nas je iznenadila njegova smrt. Michael Jackson otišao je 2009. godine.

Zanimljivo je kako se ovih dana na Broadwayu priprema i mjuzikl ‘Don’t Stop ’Til You Get Enough’ koji bi trebao imati premijeru sljedeće godine. No, sudbina toga projekta sada je u potpunosti neizvjesna. Posebice stoga što počinje rečenicom: ‘Michael Jackson je nevin.’ A, priznat ćete, to u nezavidnu poziciju stavlja dvojicu glavnih junaka filma ‘Leaving Neverland’. Jer sugerira kako je njihovo izlaganje netočno.

U tome, međutim, ima jedna vrlo važna kvaka. A ona se zove ‘kontekst izlaženja priče na vidjelo’. ‘U eri pokreta #MeToo, negativne izjave protiv optužitelja možda neće biti učinkovite’, izjavio je Matthew Hiltzik, čija se tvrtka bavi upravljanjem krizom za slavne osobe i korporacije. ‘Razumljivo je da bi obitelj i kompanija ‘Neverland’ željeli uzvratiti na bilo koji mogući način. Već i zbog jedinstvenih izazova pokušaja da se pobiju optužbe protiv nekoga tko je mrtav već 10 godina’, rekao je Hiltzik, ‘ali pokušaj može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime.’

A klima je takva da je ovdje najbolje staviti citat stručnoga spisatelja.

‘Djelo ‘Napuštajući Neverland’ je horor film – intimna, uvjerljiva i seksualno eksplicitna priča o dvojici dječaka koji su postali prijatelji i ljubavnici Michaela Jacksona dok su njihovi roditelji sve to prešutno odobravali’, napisao je jedan od kritičara i, s potpunim uvjerenjem, nastavio: ‘Jackson je perfidna zvijer, predator i monstrum, a svi koji su se nadali da je riječ o lažnim optužbama više nemaju argumenata.’

Dakle? Vjerujete li gledatelju-kritičaru ili članu kraljevske obitelji? Ili ljudima koji nas – putem društvenih mreža – podsjećaju na sve lijepe stvari koje je Micahel Jackson činio tijekom svoje karijere? Za razliku od medija koji, globalno, imaju malo sumnji u istinitost iskaza iz filma ‘Leaving Neverland’, vojska obožavatelja iz minute u minutu iznosi argumente koji govore u prilog nevinosti najveće pop zvijezde svih vremena. Argumenti se objavljuju uz hashtag ##MJInnocent i možete ih konzultirati putem Twittera.

 

Velik broj ljudi se, putem Twittera, angažiralo u obrani nevinosti Michaela Jacksona.

 

No, nas zanima pitanje koje zalazi u sociološke analize. Kako se to, za ime svijeta, potencijalno dogodilo? I zašto se o svemu – ako je doista tako – predugo šutjelo?

Owen Gleiberman iz Varietyja piše kako su dječaci bili onakvi kakva djeca jesu. Voljeli su Michaela Jacksona i ništa nisu razumjeli, a samo su ga željeli usrećiti. Često postavljana pitanja uglavnom idu u smjeru zašto su roditelji to dozvolili ili zašto su njih dvojica čekali ovako dugo. The New York Times podvlači kako su psiholozi objasnili da postoji niz razloga zašto se takve stvari događaju. Proces je, piše na stranicama dnevnika, slijedeći: ‘Manipulacija roditeljima koja je dugotrajna, zadobivanje nihovog povjerenja kako ne bi ni pomislili na takvo što i, prvenstveno, stvaranje pozitivnog i prijateljskog okruženja toj djeci.’ U tom slijedu razumijevanja ljudske psihe nije ništa neobično da žrtva prijavi nasilje nakon deset pa i 20 godina. Puno je razloga za to – neki su sebe smatrali krivima, neki su se sramili, neki to nisu ni osvijestili. I zakoni u mnogim zemljama produžuju vrijeme trajanja u kojemu možete prijaviti zlostavljanje.

Na sva ta pitanja odgovor je pokušala doznati i Oprah Winfrey koja je napravila poseban talk show ‘After Neverland’ uz objašnjenje kako je o seksualnom zlostavljanju za dosadašnje karijere snimila 217 emisija. Australski news.com ističe kako je taj jednosatni razgovor prvi slijedeći medijski ‘must-see’ proizvod za sve ljude koje zanima cijela ova priča. U seriji javnih istupa, Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. S druge strane, cijela priča otvara i dodatnu raspravu o životnoj sudbini Kralja popa za kojega se tvrdi kako je jedna od najvećih žrtava suvremene industrije zabave u cjelini.

 

Kompletna snimka talk showa ‘After Neverland’ koji je snimila Oprah Winfrey sa svojim gostima, nalazi se na mreži YouTube.

 

A industrija i popularnost? Prisjetimo se brojaka koje život znače. Prodaja i streamanje  pjesama i albuma Michaela Jacksona u Sjedinjenim Državama porasli su nakon emitranja dokumentarca ‘Leving Neverland’ na televizijskoj mreži HBO, objavio je Billboard. Maleni pad osjetio se u radijskoj rotaciji, a on se nalazi na razini od tri posto. Kod nas je situacija malčice obrnuta. Radijske stanice u Hrvatskoj nisu smanjile emitiranje pjesama Michaela Jacksona u vlastitim programima, govore rezultati analize tjednog emitiranja koje je proveo servis 1Played. U tjednu emitiranja filma ‘Leaving Neverland’ došlo je do laganog povećanja rotacije pjesama Kralja popa što se može objasniti ilustriranjem emitiranih vijesti o ko kontroverznog filma.

Društvene mreže pokazuju kako postoji puno skeptika po pitanju istinitosti ovoga filma. Je li fake news u pitanju, pokušaj zarade na njegovu imenu ili će, zbog činjenica koje su u filmu iznesene, sve ipak završiti sudskim putem? Kako bismo to saznali, valja nam pričekati.

(Monika Lelas Halambek/Goran Komerički)