The Cure. Suede. Garbage. Frank Turner & the Sleeping Souls. LP. Foals. Thievery Corporation. Energija koja je dolazila s jarunskih otoka isijavala je ljepotom i uzbuđenjem, senzibilitetom zvuka i optimizmom dekoriranim ponekim razočaranjem.

 

Svi mi zaslužujemo onu vrstu dobrohotnosti kakvu ćete susresti u festivalske publike i glavnih glazbenih junaka ove priče. Foto: Filip Bušić

 

‘Sreli smo Johnnyja Marra jutros i rekao nam je kako je publika sjajna’, govorio mi je Brett Anderson dok smo se pripremali za interview u zagrebačkom hotelu Westin, ‘zanimali smo se, jer Suede još nisu bili u Zagrebu.’ Frontmen prestižnog britanskog sastava – Suede pripadaju velikoj četvorci Britpopa devedesetih – na pozornici INmusic Festivala uputio je veliki kompliment zagrebačkoj publici, rekavši kako postoje trenuci i događaji kada se na bini osjećaju udobnije negoli u svakodnevnom životu.

A to je zaista prevažno i nekako posebno. Jer, Brett Anderson nije čovjek koji se olako razbacuje komplimentima i izjavama o ‘familijarnosti’ s festivalskom pozornicom i publikom ispred nje. To su trenuci u kojima vam se pojavljuju trnci. S pravom. Jer oni pokazuju kako smo svi  mi samo ljudi. I kako je naša sposobnost prihvaćanja i dijeljenja emocija – za koje mislimo kako su se prorijedile u digitalnome svijetu – bogatstvo koje valja čuvati.

 

Suede su festivalsko iskustvo obogatili jednim od najboljih nastupa na INmusicu ikada. Foto: Filip Bušić

 

Johnny Marr je Brettu i Matu (Mat Osman, basist grupe Suede op.a.) dodao i kako je publika topla i raspjevana. Time se bavio i Robert Smith, pjevač grupe The Cure i nezaobilazno mjesto britanske i svjetske pop kulture. ‘Bio je to naš prvi posjet Zagrebu’, objašnjavao je Steveu Lamarqu u programu BBC-jeva Radija 6 i dodao: ‘Bilo je apsolutno fantastično, stvarno sjajno! Publika je pjevala sve riječi pjesama, čak i onih uz koje se nikada na našim nastupima ne pjeva. To je bilo posve bizarno, zaista sjajno!’ Robert Smith je, za nastupa na glavnoj pozornici Festivala, po završetku izvedbe singla ‘Lovesong’ rekao publici kako je ‘nevjerojatno kako ste ovu pjesmu pjevali s nama’ i podvukao kako im se ‘to do sada nije dogodilo’.

Frank Turner je nakon koncerta također isijavao zadovoljstvom.

‘Danas je bilo iznimno zabavno’, istaknuo mi je za razgovora u backstageu, ‘kada dolazite nastupati na Festival, vi zapravo ne znate kako će biti jer ljudi ne kupuju ulaznice da vide isključivo vas. Na festivalu ovisi o tome tko će biti ondje, brinete se hoće li ljudi znati ‘tko smo’ zapravo. Međutim, danas se dogodila jedna od onih stvari koje vam daju veliku satisfakciju. Nije plesalo samo prvih pet redova, svi su se zabavljali. Impresionirali su me. Okrenuo sam se bendu prije kraja showa i svi smo zaključili: ‘Imamo ih!’ Tako je lijepo kada to uspijete doživjeti.’

 

Nakon nastupa na INmusic Festivalu, Frank Turner je vozio 35 sati do Glastonburyja. Foto: Julien Duval

 

Zadovoljstvo Franka Turnera i njegova benda The Sleeping Souls moglo se jasno iščitati na licima za vrijeme nastupa, ali i osjetiti na terenu. Jer, Frank je ljude uspio organizirati u circle pit i potom se spustiti do trave i sam zaplesati s pokojom damom u krugu.

Sreću pri susretu s publikom INmusica jasno je iskazala Laura Pergolizzi. Američka kantautorica – najpoznatija po singlu ‘Lost in Me’ – nakon jednoipolsatnog boravka na Main Stageu ostala je ispred pozornice družeći se s fanovima, snimajući selfieje i potpisujući se. Shirley Manson iz grupe Garbage pokazala je radost komplimentirajući publiku u setu posloženom kao ‘greatest hits revival’. Dublinski post-punk kvintet Fontaines D.C. na Europavox Hidden Stageu bio je natjeran na bis, što je posve izvan protokola festivalskog nastupa tog kalibra.

 

LP, kantautorica nadprosječne empatije i iznimnog dijeljenja emocija, ukomponirala je standarde grupa AC/DC i The Rolling Stones u svoj repertoar. Foto: Filip Bušić

 

Švedski Peter Bjoran and John razmahali su ekipu na način da je pljeskala, pjevala i rasplesala se za cijelo vrijeme njihova nastupa, održanog oko dva sata poslije ponoći. Thievery Corporation su livadu ispred OTP Stagea pretvorili u plesni podij world, reggae, dub i indie glazbe, a Yannis Philippakis iz grupe Foals je dan ranije bio nošen publikom u koju se spustio pred kraj seta. Fotografija tog trenutka izazvala je čeznutljive komentare Britanaca na Instagram profilu Festivala, onih koji su ove godine propustili uputiti se u Zagreb.

U čemu je kvaka?

INmusic je festivalsko blago Zagreba, događaj prestižan u europskim razmjerima i mjesto na kojemu je u potpunosti moguće doživjeti festivalsko iskustvo. To iskustvo sa sobom donosi ozračje ljudi željnih zabave, energije bez opterećenja, različitost sadržajne ponude, ležerno druženje i uživanje u svakome trenutku glazbenog i svakog drugog opuštanja. Ono sa sobom donosi znatiželju i istraživanje: što se to skriva u Šumi Striborovoj, kako je to postati dijelom Bowiejeva svijeta u Teslinu tornju i poslije svega se okušati u šatoru za karaoke.

 

Festivalsko iskustvo znači osjetiti dašak uživanja u svakom trenutku boravka na festivalu. Foto: Julien Duval

 

Posjet Festivalu znači sjesti na stećak i popiti pivo, zaći u chill-out zonu i otkriti glazbeno ime koje vam je dotad bilo potpuno nepoznato. Gato Preto, recimo. Ili gromoglasnim pljeskom podržati domaćeg izvođača s početka ili samoga kraja dnevnoga programa. Kandžiju, primjerice. To su dani u kojima ćete najlakše upoznavati nove ljude iz svih krajeva svijeta i s njima razmijeniti Instagrame, mailove ili snimati selfieje. A ako ste u festivalskom kampu, cijela ta priča bude još upečatljivija i za onu vrstu uspomena kojima ćete se vraćati za cijeloga života.

Jer, često zaboravljamo kako nas susreti s onim-tamo-društvom iz New Yorka ili ona-tamo-pjesma-na-hrvatskom koju je ispjevao Frank Turner hrane intenzivnije i češće negoli novi mobitel ili ma koja stvar koju smo kupili. Ljudski kontakt je važan, doživljaj je prevažan, a emocija podijeljena u trenu, čini nas najviše živima.

Važnost toga i takvog iskustva i tih i takvih dana na INmusic Festivalu potvrdit će vam desetine tisuća ljudi iz svijeta i Hrvatske koji su se ovih dana našli na zagrebačkom Jarunu. Ovoga puta, začudo, tek s jednim malim kišnim oblakom iznad OTP Stagea i Press centra, oblačićem koji je propustio par kapi u danima većih toplina. Tek da se održi tradicija. Jer, znate kako je, svih ovih godina ste znali kad će u glavnom hrvatskom gradu pasti kiša – za održavanja INmusica.

 

Shirley Manson se također spustila među publiku za nastupa grupe Garbage. Foto: Filip Bušić

 

Energija koja je dolazila s jarunskih otoka isijavala je ljepotom i uzbuđenjem, senzibilitetom zvuka i optimizmom dekoriranim ponekim razočaranjem. I gomilom različitih mišljenja. Jesu li The Hives možda razočarali, je li Robert Smith mogao više komunicirati s publikom, da li su Skindred doista tako dobri i kako to da je Kurt Vile možda bio malčice jednoličan.

Kada pogledate tako, bit će vam jasno i što je još jedna od važnih stvari najvećeg hrvatskog festivala (ili: festivala u hrvatskom vlasništvu). Repertoar. Odnosno, način slaganja headlinera i cijele priče oko pristupa glazbenim žanrovima. INmusic je jednostavno dosljedno vjeran sustavu vrijednosti u kojemu najvažniju ulogu igraju žanrovi rock, indie i alternativnog usmjerenja u kojima je ‘art’ važna odrednica. Ona se tiče i pojavnosti drugih žanrova poput world musica, hip hopa, popa i elektroničkoga popa. I zato se postava izvođača iz godine u godinu čini ujednačenom i srodnom po vlastitome senzibilitetu. A time određuje i slijed zanimanja ljudi kojima je takav izričaj blizak.

 

Na festivalu uživate u glazbi, chillate, pjevate, plešete, upoznajete ljude i zabavljate se nošeni energijom glazbenog događaja. Foto: Julien Duval

 

Tada ćete i dobiti publiku koja će sasvim mirno i pristojno pričekati rješavanje tehničkog zastoja za nastupa grupe The Cure, petominutnog prekida koji se, primjerice, zbio nakon što je procesor benda zatajio i razglas utihnuo. Iznimno rijetko se događa, podvući će mi ton-majstor s pozornice, da bend inzistira na postavljanju vlastita procesora umjesto da se koristi onime kojega na mjestu događaja ima organizator.

Prema Murphyjevu zakonu, stvar je pukla, ali je to ostavilo malo traga na nastupu benda ili doživljaju publike. Izuzmemo li Mislava koji se na Muzici velebno okrznuo o njihove ‘tehničke poteškoće’. Prema općem dojmu, naime, zvuk s festivalskih pozornica ove godine bio je iznimno kvalitetan i čist. I onda kada su Thievery Corporation izvadili indijski sitar i tada kada je Shirley opominjala članove benda Garbage da griješe. A posebno u trenucima kada su Suede donijeli jedan od najboljih nastupa INmusica ikada (ma što Kornelije na Fejsu ispisao) i dok je Frank Turner riskirao gomilu ozlijeda – kako je istaknuo Maji i Mirti u kameru Sound Reporta – skačući i izvodeći bravure na pozornici.

 

Robert Smith je bio oduševljen prijamom hrvatske publike. Ali ne i domaćim komarcima. Foto: Filip Bušić

 

Dakle? The Cure su bili uvježbani, dugi i sa set listom u kojoj su najveći hitovi bili pred kraj nastupa. Robert Smith se, prema vlastitom priznanju, nagutao komaraca kao malokad za boravka na pozornici. Foals su zvučali manje uzbudljivo negoli na zadnjemu studijskom albumu. LP je vlastitim emocijama dotaknula tisuće ljudi. Mangroove i Kojoti su donijeli energiju domaće popularne umjetnosti i rock pojavnosti. Peter Bjorn and John i Frank Turner ispisali su pozivnice za samostalne klupske nastupe u Hrvatskoj (kad je Frank u pitanju, to bi se – potvrdio mi je – skoro moglo i dogovoriti).

I to je samo dio dojmova koji se sliježu ili će se slijegati slijedećih dana. Poput kave i Jegera na happy houru u festivalskom press centru, onome mjestašcu gdje je sasvim prisno boraviti u društvu ljudi iz diskografskih kuća i kolega s medijskih platformi.

 

Teslin toranj je jedan od simbola INmusic Festivala, jednoga od onih događaja koji nas hrane više od bilo koje stvari koju smo nabavili. Foto: Julien Duval

 

A izvan toga kruga nalaze se taksisti – to osebujno društvo koje će vam za put od festivalskog ulaza do Srednjaka nastojati naplatiti 200 kuna. ‘Take the money and run’, je li? Neka ih je. Razlog više da izbjegavam taksi. I ne samo u vrijeme INmusic Festivala.

Jer, ovaj i ovakav događaj zaslužuje puno više od prijetvornog taksista. Baš kao što svi mi zaslužujemo ljudskost u ophođenju. I obzirnost u svakodnevnom životu. Onu vrstu dobrohotnosti kakvu ćete susresti u festivalske publike i glavnih glazbenih junaka ove priče. Ona nas hrani. Svake godine. I zato je INmusic festivalsko glazbeno blago.

Goran Komerički