Arhive oznaka: The Cure

Zašto je INmusic domaće festivalsko blago? Razloga je zaista puno.

The Cure. Suede. Garbage. Frank Turner & the Sleeping Souls. LP. Foals. Thievery Corporation. Energija koja je dolazila s jarunskih otoka isijavala je ljepotom i uzbuđenjem, senzibilitetom zvuka i optimizmom dekoriranim ponekim razočaranjem.

 

14_INmusic_day2_publika_Filip_Bušić_25_06_19_IMG_0079

Svi mi zaslužujemo onu vrstu dobrohotnosti kakvu ćete susresti u festivalske publike i glavnih glazbenih junaka ove priče. Foto: Filip Bušić

 

‘Sreli smo Johnnyja Marra jutros i rekao nam je kako je publika sjajna’, govorio mi je Brett Anderson dok smo se pripremali za interview u zagrebačkom hotelu Westin, ‘zanimali smo se, jer Suede još nisu bili u Zagrebu.’ Frontmen prestižnog britanskog sastava – Suede pripadaju velikoj četvorci Britpopa devedesetih – na pozornici INmusic Festivala uputio je veliki kompliment zagrebačkoj publici, rekavši kako postoje trenuci i događaji kada se na bini osjećaju udobnije negoli u svakodnevnom životu.

A to je zaista prevažno i nekako posebno. Jer, Brett Anderson nije čovjek koji se olako razbacuje komplimentima i izjavama o ‘familijarnosti’ s festivalskom pozornicom i publikom ispred nje. To su trenuci u kojima vam se pojavljuju trnci. S pravom. Jer oni pokazuju kako smo svi  mi samo ljudi. I kako je naša sposobnost prihvaćanja i dijeljenja emocija – za koje mislimo kako su se prorijedile u digitalnome svijetu – bogatstvo koje valja čuvati.

 

Brett Anderson Filip Busic

Suede su festivalsko iskustvo obogatili jednim od najboljih nastupa na INmusicu ikada. Foto: Filip Bušić

 

Johnny Marr je Brettu i Matu (Mat Osman, basist grupe Suede op.a.) dodao i kako je publika topla i raspjevana. Time se bavio i Robert Smith, pjevač grupe The Cure i nezaobilazno mjesto britanske i svjetske pop kulture. ‘Bio je to naš prvi posjet Zagrebu’, objašnjavao je Steveu Lamarqu u programu BBC-jeva Radija 6 i dodao: ‘Bilo je apsolutno fantastično, stvarno sjajno! Publika je pjevala sve riječi pjesama, čak i onih uz koje se nikada na našim nastupima ne pjeva. To je bilo posve bizarno, zaista sjajno!’ Robert Smith je, za nastupa na glavnoj pozornici Festivala, po završetku izvedbe singla ‘Lovesong’ rekao publici kako je ‘nevjerojatno kako ste ovu pjesmu pjevali s nama’ i podvukao kako im se ‘to do sada nije dogodilo’.

Frank Turner je nakon koncerta također isijavao zadovoljstvom.

‘Danas je bilo iznimno zabavno’, istaknuo mi je za razgovora u backstageu, ‘kada dolazite nastupati na Festival, vi zapravo ne znate kako će biti jer ljudi ne kupuju ulaznice da vide isključivo vas. Na festivalu ovisi o tome tko će biti ondje, brinete se hoće li ljudi znati ‘tko smo’ zapravo. Međutim, danas se dogodila jedna od onih stvari koje vam daju veliku satisfakciju. Nije plesalo samo prvih pet redova, svi su se zabavljali. Impresionirali su me. Okrenuo sam se bendu prije kraja showa i svi smo zaključili: ‘Imamo ih!’ Tako je lijepo kada to uspijete doživjeti.’

 

Frank Turner INmusic Festival-julienduvalphoto

Nakon nastupa na INmusic Festivalu, Frank Turner je vozio 35 sati do Glastonburyja. Foto: Julien Duval

 

Zadovoljstvo Franka Turnera i njegova benda The Sleeping Souls moglo se jasno iščitati na licima za vrijeme nastupa, ali i osjetiti na terenu. Jer, Frank je ljude uspio organizirati u circle pit i potom se spustiti do trave i sam zaplesati s pokojom damom u krugu.

Sreću pri susretu s publikom INmusica jasno je iskazala Laura Pergolizzi. Američka kantautorica – najpoznatija po singlu ‘Lost in Me’ – nakon jednoipolsatnog boravka na Main Stageu ostala je ispred pozornice družeći se s fanovima, snimajući selfieje i potpisujući se. Shirley Manson iz grupe Garbage pokazala je radost komplimentirajući publiku u setu posloženom kao ‘greatest hits revival’. Dublinski post-punk kvintet Fontaines D.C. na Europavox Hidden Stageu bio je natjeran na bis, što je posve izvan protokola festivalskog nastupa tog kalibra.

 

INmusic fetsival LP Filip Busic

LP, kantautorica nadprosječne empatije i iznimnog dijeljenja emocija, ukomponirala je standarde grupa AC/DC i The Rolling Stones u svoj repertoar. Foto: Filip Bušić

 

Švedski Peter Bjoran and John razmahali su ekipu na način da je pljeskala, pjevala i rasplesala se za cijelo vrijeme njihova nastupa, održanog oko dva sata poslije ponoći. Thievery Corporation su livadu ispred OTP Stagea pretvorili u plesni podij world, reggae, dub i indie glazbe, a Yannis Philippakis iz grupe Foals je dan ranije bio nošen publikom u koju se spustio pred kraj seta. Fotografija tog trenutka izazvala je čeznutljive komentare Britanaca na Instagram profilu Festivala, onih koji su ove godine propustili uputiti se u Zagreb.

U čemu je kvaka?

INmusic je festivalsko blago Zagreba, događaj prestižan u europskim razmjerima i mjesto na kojemu je u potpunosti moguće doživjeti festivalsko iskustvo. To iskustvo sa sobom donosi ozračje ljudi željnih zabave, energije bez opterećenja, različitost sadržajne ponude, ležerno druženje i uživanje u svakome trenutku glazbenog i svakog drugog opuštanja. Ono sa sobom donosi znatiželju i istraživanje: što se to skriva u Šumi Striborovoj, kako je to postati dijelom Bowiejeva svijeta u Teslinu tornju i poslije svega se okušati u šatoru za karaoke.

 

INmusic Festival Teslin toranj Julien Duval

Festivalsko iskustvo znači osjetiti dašak uživanja u svakom trenutku boravka na festivalu. Foto: Julien Duval

 

Posjet Festivalu znači sjesti na stećak i popiti pivo, zaći u chill-out zonu i otkriti glazbeno ime koje vam je dotad bilo potpuno nepoznato. Gato Preto, recimo. Ili gromoglasnim pljeskom podržati domaćeg izvođača s početka ili samoga kraja dnevnoga programa. Kandžiju, primjerice. To su dani u kojima ćete najlakše upoznavati nove ljude iz svih krajeva svijeta i s njima razmijeniti Instagrame, mailove ili snimati selfieje. A ako ste u festivalskom kampu, cijela ta priča bude još upečatljivija i za onu vrstu uspomena kojima ćete se vraćati za cijeloga života.

Jer, često zaboravljamo kako nas susreti s onim-tamo-društvom iz New Yorka ili ona-tamo-pjesma-na-hrvatskom koju je ispjevao Frank Turner hrane intenzivnije i češće negoli novi mobitel ili ma koja stvar koju smo kupili. Ljudski kontakt je važan, doživljaj je prevažan, a emocija podijeljena u trenu, čini nas najviše živima.

Važnost toga i takvog iskustva i tih i takvih dana na INmusic Festivalu potvrdit će vam desetine tisuća ljudi iz svijeta i Hrvatske koji su se ovih dana našli na zagrebačkom Jarunu. Ovoga puta, začudo, tek s jednim malim kišnim oblakom iznad OTP Stagea i Press centra, oblačićem koji je propustio par kapi u danima većih toplina. Tek da se održi tradicija. Jer, znate kako je, svih ovih godina ste znali kad će u glavnom hrvatskom gradu pasti kiša – za održavanja INmusica.

 

14_INmusic_day2_Sharleen Spiteri_Filip_Bušić_25_06_19_IMG_0261

Shirley Manson se također spustila među publiku za nastupa grupe Garbage. Foto: Filip Bušić

 

Energija koja je dolazila s jarunskih otoka isijavala je ljepotom i uzbuđenjem, senzibilitetom zvuka i optimizmom dekoriranim ponekim razočaranjem. I gomilom različitih mišljenja. Jesu li The Hives možda razočarali, je li Robert Smith mogao više komunicirati s publikom, da li su Skindred doista tako dobri i kako to da je Kurt Vile možda bio malčice jednoličan.

Kada pogledate tako, bit će vam jasno i što je još jedna od važnih stvari najvećeg hrvatskog festivala (ili: festivala u hrvatskom vlasništvu). Repertoar. Odnosno, način slaganja headlinera i cijele priče oko pristupa glazbenim žanrovima. INmusic je jednostavno dosljedno vjeran sustavu vrijednosti u kojemu najvažniju ulogu igraju žanrovi rock, indie i alternativnog usmjerenja u kojima je ‘art’ važna odrednica. Ona se tiče i pojavnosti drugih žanrova poput world musica, hip hopa, popa i elektroničkoga popa. I zato se postava izvođača iz godine u godinu čini ujednačenom i srodnom po vlastitome senzibilitetu. A time određuje i slijed zanimanja ljudi kojima je takav izričaj blizak.

 

INmusic Festival_julienduval

Na festivalu uživate u glazbi, chillate, pjevate, plešete, upoznajete ljude i zabavljate se nošeni energijom glazbenog događaja. Foto: Julien Duval

 

Tada ćete i dobiti publiku koja će sasvim mirno i pristojno pričekati rješavanje tehničkog zastoja za nastupa grupe The Cure, petominutnog prekida koji se, primjerice, zbio nakon što je procesor benda zatajio i razglas utihnuo. Iznimno rijetko se događa, podvući će mi ton-majstor s pozornice, da bend inzistira na postavljanju vlastita procesora umjesto da se koristi onime kojega na mjestu događaja ima organizator.

Prema Murphyjevu zakonu, stvar je pukla, ali je to ostavilo malo traga na nastupu benda ili doživljaju publike. Izuzmemo li Mislava koji se na Muzici velebno okrznuo o njihove ‘tehničke poteškoće’. Prema općem dojmu, naime, zvuk s festivalskih pozornica ove godine bio je iznimno kvalitetan i čist. I onda kada su Thievery Corporation izvadili indijski sitar i tada kada je Shirley opominjala članove benda Garbage da griješe. A posebno u trenucima kada su Suede donijeli jedan od najboljih nastupa INmusica ikada (ma što Kornelije na Fejsu ispisao) i dok je Frank Turner riskirao gomilu ozlijeda – kako je istaknuo Maji i Mirti u kameru Sound Reporta – skačući i izvodeći bravure na pozornici.

 

INmusic Festival The Cure Filip Busic

Robert Smith je bio oduševljen prijamom hrvatske publike. Ali ne i domaćim komarcima. Foto: Filip Bušić

 

Dakle? The Cure su bili uvježbani, dugi i sa set listom u kojoj su najveći hitovi bili pred kraj nastupa. Robert Smith se, prema vlastitom priznanju, nagutao komaraca kao malokad za boravka na pozornici. Foals su zvučali manje uzbudljivo negoli na zadnjemu studijskom albumu. LP je vlastitim emocijama dotaknula tisuće ljudi. Mangroove i Kojoti su donijeli energiju domaće popularne umjetnosti i rock pojavnosti. Peter Bjorn and John i Frank Turner ispisali su pozivnice za samostalne klupske nastupe u Hrvatskoj (kad je Frank u pitanju, to bi se – potvrdio mi je – skoro moglo i dogovoriti).

I to je samo dio dojmova koji se sliježu ili će se slijegati slijedećih dana. Poput kave i Jegera na happy houru u festivalskom press centru, onome mjestašcu gdje je sasvim prisno boraviti u društvu ljudi iz diskografskih kuća i kolega s medijskih platformi.

 

INmusic Festival Julien Duval

Teslin toranj je jedan od simbola INmusic Festivala, jednoga od onih događaja koji nas hrane više od bilo koje stvari koju smo nabavili. Foto: Julien Duval

 

A izvan toga kruga nalaze se taksisti – to osebujno društvo koje će vam za put od festivalskog ulaza do Srednjaka nastojati naplatiti 200 kuna. ‘Take the money and run’, je li? Neka ih je. Razlog više da izbjegavam taksi. I ne samo u vrijeme INmusic Festivala.

Jer, ovaj i ovakav događaj zaslužuje puno više od prijetvornog taksista. Baš kao što svi mi zaslužujemo ljudskost u ophođenju. I obzirnost u svakodnevnom životu. Onu vrstu dobrohotnosti kakvu ćete susresti u festivalske publike i glavnih glazbenih junaka ove priče. Ona nas hrani. Svake godine. I zato je INmusic festivalsko glazbeno blago.

Goran Komerički

 

 

Oglasi

Vampire Weekend: Istražite vedre melodije i poetiku briga na albumu ‘Father of the Bride’

‘Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli’, reći će Ezra Koenig. Ploča ‘Father of the Bride’ spaja suprotnosti i istražuje različitosti svakodnevnog iskustva.

 

Album Artwork Vampire Weekend Father of the Bride

 

Album ‘Father of the Bride’ je glazbeno blago. Onaj tip štiva kojemu ćete pristupiti sa znatiželjom i otvorena srca, ploča koja će vas zaokupiti s prvim svojim taktom i koju ćete istraživati još dugo. Jer je višežanrovska i višeslojna. Jer otvara vidike i gura vas naprijed. Jer citira glazbenu povijest i donosi citate za budućnost. Jer promišlja društveno i osjeća intimno. I zato što u sat vremena razmjenjuje s vama radosti, brige, upite, zagonetke,  patnje, ushite, razočaranja i rješenja kakva vam možda ne bi odmah pala na pamet premda su, na prvu, jednostavna i referentna. Pa, dakle, što su to stvorili članovi grupe Vampire Weekend?

 

 

‘Ovaj je album dvostruk, jer nam je trebalo više prostora’, istaknuo je Ezra Koenig u vlastitu radijskom showu ‘Time Crisis’, kultnome podcastu koji se emitira u programu globalnog radija Beats 1. Frontman grupe Vampire Weekend dodao je kako se radi o najjedinstvenijoj ploči sastava do sada i – u dva i pol sata razgovara – objašnjavao mnoštvo detalja, konteksta, poetičnih i skladateljskih trenutaka koje čemo pronaći na ploči benda koji je, sada je to posve jasno, nedostajao svijetu glazbene eklektike i misaonih minijatura. I to na puno razina. Poetičnoj i ironičnoj, onoj kompleksnoga pristupa i inventivnih rješenja. A imati samo to na jednome mjestu, zahtjevna je zadaća. I zato će se ‘Father of the Bride’ činiti, piše Variety, poput hrane za obranu doktorskih teza o načinu pisanja pjesama.

A pisanju pjesama Ezra Koenig pristupa baš tako – studiozno i posve jedinstveno. ‘Tip sam osobe koja će provesti sate udubljujući se u avangardne poetske tekstove pojedinih autora’, rekao je u razgovoru za Entertainment Weekly i istaknuo kako je vrlo dobro mogao iščitati osjećaj koji je stajao iza napisanoga. A osjećaj dobivenoga na albumu ‘Father of the Bride’ promjenjiv je baš poput našeg svakodenvnog. Proljetna svježina prisutna u melodijama stajat će u suprotnosti s tamom ili surovošću koja nam dolazi putem tekstova pjesama poput ‘This Life’ ili ‘Sunflower’. Ili, kako bi rekao Audie Cornish s radijskog servisa NPR, u pitanju je ‘veselo pripovijedanje o poštenoj količini boli’. U tom smislu, napisat će The Observer, ‘Father of the Bride’ je ‘poput braka ljutnje i optimizma’.

 

 

‘To je zato što su pjesme poput života’, ističe autor: ‘Za odrastanja sam uvijek volio izvođače kao što su The Smiths i The Cure. Oni imaju neke vrlo optimistične, vesele melodije koje su u  kontrastu s tekstovima. To mi je oduvijek imalo puno smisla. Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli.’ Možete li si to predočiti? Ezra Koenig će pristup životnome objasniti na način koji vam može biti blizak: ‘U srednjoj školi i koledžu, pročitao sam dosta knjiga iz povijesti i iščitao o društvenim devijacijama koja su se zbivale prije više stotina ili tisuća godina. No, pomislio sam – baš poput svih – kako se možemo izdići iznad toga i da će moje vrijeme zaobići nejednakosti ili nepravde. A onda se iznenadiš kada ih osjetiš na osobnoj, generacijskoj ili nacionalnoj razini. I, ma koliko bio pripremljen na takvu mogućnost, uvijek te šokira.’ Pjesme poput ‘Harmony Hall’, ‘Unbearably White’ i ‘Rich Man’ donose primjere takvih doživljaja. Samo ih valja pronaći u slojevima značenja.

 

 

Slojevi značenja pjesama grupe Vampire Weekend donose enciklopedijsku gustoću. I kombiniraju mnoštvo različitoga. Žanrovski gledano, ovdje imamo posla s pop glazbom stvaranom na indie način, s jasnije amerikaniziranim zvukom u kojemu nas dodiruju country, folk, rock i soul. Ali, ovdje ima i flamenca pomiješanog s elektroničkim techno i rave utjecajima stila grupe New Order – primjerice, u pjesmi ‘Sympathy’ – ali i korištenja vokodera na način grupe Bon Iver (‘Bambina’, ‘Flower Moon’).

Mnoštvo pristupa skladanju pjesama donijelo je prostore za mnoštvo interpretacija koje će mediji poput Pitchforka, magazina Clash i Uncut ili Rolling Stone povezivati s ‘proljetnim moodom grupe Greatful Dead’, načinom sviranja gitare Georgea Harrisona, atmosferom Paula McCartneyja, grupe Fleetwood Mac i Paula Simona, ali i pristupom Kanyea Westa na njegovu albumu ‘808s & Heartbreak’. U tom smislu će stihovi iz minijature ‘Big Blue’ – koji se bave istraživanjem religiozne i kozmičke nesigurnosti – zajedno s baroknošću i različitošću glazbenih stilova na ploči biti komparirani s radovima grupe The Beatles. Ako pitamo recenzente magazina Variety i Rolling Stone, u pitanju su albumi ‘The White Album’ i ‘Abbey Road’. Raznovrsnosti će svakako pridonijeti i, primjerice, elementi proga i psihodelije (‘Sunflower’), narativnost (‘Spring Snow’) i sudjelovanje Danielle Haim i Stevea Lacyja u nizu od pet pjesama s albuma ‘Father of the Bride’.

 

 

Ploča grupe glazbenika iz New Yorka je ‘remek-djelo modernog kalifornijskog popa’, napisat će Rolling Stone. Radi se o ‘spomenaru briljantnih ideja’, ističe The Guardian. Ona donosi obloge sloma zaogrnute melodičnim smijehom, ispisuje The New York Times. Toliko je različitoga pristupa različitostima koje smo dobili s prvim albumom sastava Vampire Weekend za veliku diskografsku etiketu i četvrtim radom u njihovoj karijeri. Album s jasnim utjecajem načina pisanja Kacey Musgraves – pjesma ‘Married in a Gold Rush’ donosi dijalog partnera pri sudaru sa stvarnošću koja je posve suprotna od idealističnih predbračnih očekivanja – objavljen je šest godina nakon prethodnog ‘Modern Vampires of the City’.

A u tih šest godina se štošta zbilo – od američkih predsjedničkih izbora, u kojima su članovi grupe podržali Bernieja Sandersa preko odlaska suosnivača Rostama Batmanglija iz benda do sve većeg marginaliziranja gitarskoga zvuka u hijerarhiji uspješnoga na svjetskoj glazbenoj sceni. ‘U nekom trenutku, gitara se čini smiješnim starim instrumentom, a onda se opet čini još šarmantnijom ili uzbudljivijom’, reći će Ezra Koenig u razgovoru za NPR i dodati kako se na početku snimanja albuma prestao brinuti o tome: ‘Znamo da i danas postoje ljudi koji stvaraju poeziju, operu ili apstraktno ekspresionističko slikarstvo – umjetničke forme koje su svoje značajne trenutke imale odavno. Sa starenjem shvatite kako o nekim stvarima jednostavno ne trebate brinuti. Rekao bih kako postoji nešto ugodno u tome da vam mogu reći: ‘Da, nevažno je, ali možemo li svejedno razgovarati o tome kako bismo mogli dobro zvučati uz gitaru?’

 

 

Gitarsko blago? Pa, ‘Father of the Bride’ grupe Vampire Weekend možemo počastiti i tim epitetom. Kao i mnogim drugima koji će opisivati, zaključit će Ezra Koenig na radiju Beats 1, rezultat ‘kulminacije trogodišnjeg rada’. Tek, prolaznost vremena i starenje ne donose samo čežnju za jamanjem, već i želju za zaokruženom pričom. Pričom koja ispunjava svrhu i koja vas ispunjava iznutra. Jer, na kraju krajeva, to i jest ono najvažnije. Da smo sretni iznutra. i da se osjetimo kompletnima. I sa svrhom. Poput autora ovoga glazbenog blaga koje nam je došlo na ogled.

Goran Komerički