Ponekad jednostavno tako mora biti. Nisu ‘sve ljubavi tužne’, kako će reći kantautor s ovih prostora. No, neke su tužnije od drugih. Ili su možda osuđene da budu neostvarene.

 

Album Marka Ronsona je ploča elektroničkoga popa koja otkriva tugu. No, nakon perioda tuge – koju će svatko sa sobom najiskrenije proživjeti – uvijek slijedi razdoblje traženja samoga sebe.

 

Što god vam tko rekao, Mark Ronson je umjetnik kojemu valja stisnuti ruku i čestitati na svemu kreativnome što je do sada napravio. A učinio je mnogo, od stvaranja posebnog zvučnog dodatka neizmjernom glasu Amy Winehouse preko zvučnog identiteta Coca-Cole do svesvjetskog nanovog otkrivanja funka s Brunom Marsom i koautorstva instantnog klasika ‘Shallow’ za kojega je, uostalom, dobio i Oscara. U svemu tome uvijek je važna bila ideja i bitan je bio pristup. Konceptualan, prije svega. I usredotočen, jednako tako.

 

 

Za ovu priliku, britanski producent s kalifornijskom adresom – ‘jer Los Angeles je epicentar pop kulture’, reći će – odlučio se za break-up ploču elektroničkoga pop zvuka. Pa, kako je to moguće napraviti da bude kreativno, super prihvatljivo i zanimljivo? Poput onoga što su radili Communards, otpovrnut će i spomenuti njihov ‘Don’t Leave Me This Way’. I potpuno je u pravu. No, je li u tome uspio? Već sami uspjeh suradnje s Miley Cyrus u pjesmi ‘Nothing Breaks My Heart’ donosi nam potvrdan odgovor. Pa čak i da je ostatak materijala manje uvjerljiv. A on to nije. Upravo suprotno.

 

 

Kolekcija od trinaest pjesma na ploči ‘Late Night Feelings’ donosi, napisat će The Independent, ’emocionalnu koheziju’ primjenjivu kao, podvući će Variety, ‘soundtrack kasnonoćnog doba nakon večernjeg izlaska’. Pjesme izvode ženski glasovi među kojima se nalaze Lykke Li, Angel Olsen, King Princess, Alicia Keys i Yebba. Rolling Stone će napisati kako su se snažne individualnosti glazbenica utopile u produkciji pjesama, ali to je trenutak koji možda nećete zamijetiti. Ipak je to album Marka Ronsona. I to onaj na kojemu je, istaknut će Exclaim, ‘tuga više od apstrakcije: ona je višestruka, višeslojna i melodična melankolija’.

 

 

Ponekad jednostavno tako mora biti. Nisu ‘sve ljubavi tužne’, kako će reći kantautor s ovih prostora. No, neke su tužnije od drugih. Ili su možda osuđene da budu neostvarene. Ili zanemarene. Ili odbačene. Pa i ignorirane. Kako bilo, rezultat je isti. Nakon perioda tuge, koju će svatko sa sobom najiskrenije proživjeti, uvijek slijedi razdoblje traženja samoga sebe. I zaborava koji život znači. Emociju, naime. A potom i  nalaženja sa samim sobom.

Na tome putu možda je najbolje ponijeti album ‘Late Night Feelings’. Kao u onom virtualnom odabiru ‘tri ploče koje ćete ponijeti na pusti otok’. Neka jedna od njih bude ona Marka Ronsona. Da se nađe po putu. Na stazi zaborava i novoga osnaženja.

Goran Komerički