Arhive oznaka: Review

Albumi

Trippie Redd: Uputa za razumijevanje navika generacije Z

Ostavi komentar

‘Ne pišem pjesme, pišem život’, naratorski će Trippie Redd u ‘svađalačkoj baladi’ ‘Leray’, koju je uputio bivšoj.

 

Album Artwork Trippie Redd Love Letters to You 4

 

Kroz mnogošto možete proći, zaputite li se u svijet rima i atmosfera koje sa sobom nosi mixtape s prvoga mjesta liste Billboard 200. I neće vam biti zamorno, dosadno ili predvidljivo. Jer, ‘Love Letter to You 4’ donio je kombinaciju različitih smjerova glazbe kojima pripada Trippie Redd i pretvorio je emo rap američkog repera u zbirku pisama sa stihovima koje je moguće pamtiti – pa i citirati ih – i ritmovima s kojima je zanimljivo nositi se. I slagati životne slike pripadnika generacije Z ili nas samih u ovim introspektivnim ili satima kada bismo najradije rekli što nam je na srcu.

‘Ne pišem pjesme, pišem život’, naratorski će Trippie Redd u uvdnoj ‘svađalačkoj baladi’ upućenoj bivšoj. I ta rečenica, imat će puni smisao u nastavku kolekcije ispunjene zavrzlamama i različitim glazbenim utjecajima.

 

 

Variety će Trippieja Redda sasvim lijepo smjestiti u generaciju SoundCloud repa sezone 2016/2017 i podsjetiti nas kako je on posljednja lasta kojoj je, do sada, izmicao veći komercijalni uspjeh. Iz te generacije potječu vodeća imena emo-rapa kojih više nema među nama – XXXTentacion i Lil Peep – ali i ljudi koje pratimo s posebnom hip hop pažnjom – Lil Pump i 6ix9ine. S prvim i zadnjim, Trippie Redd je imao bliske umjetničke i manje umjetničke susrete uključujući i javne svađe. Pa i izražavanje nepoštovanja putem stihova, tako omiljenom običaju hip-hop dissa. Iz tog razdoblja potječu i Tentacionove ‘zabrane’ Trippieju da ‘stupi na tlo Floride’ i ‘razbijena Reddova brada’ za napada na njega u New Yorku.

Danas, pak, te su stvari iza njega, ali ispred je otvoreni prostor u kojemu se sjajno snalazi. I u kojemu pronalazi dovitljive priče, memeje i impresije izlistane u temama u kojima se, primjerice, referira na svoju omiljeno dječje djelo ‘Knjiga o džungli’ ili lamentira o tome kako mu je ‘dosta ljubavnih pjesama’.

 

 

Plejada glazbenih rješanja i žanrovskih utjecaja na ovome albumu impresivna je i kreće se od emo repa, pop-trapa, emo rocka, latino utjecaja i pop-punka do akustičnih minijatura koje će njujorški magazin nazvati mogućim novim žanrom – diss baladom. Način na koji Trippie Redd upravlja svojim glasom i izričajem, raznovrstan je. Bilo da ‘mumlja’ – kreće se, dakle, u okrilju mumble rapa – ili jasno izražava svoj stav vikom u mikrofon.

Pjesme su producirane na nizu razina i s producentima različitih pristupa, a među njima se nalaze Pi’erre Bourne, Wheezy, Murda Beatz i DJ Paul iz sastava Three 6 Mafia. Gostujući liričari i glasovi pripadaju umjetnicima koje ćemo lako smjestiti u sličan kanon modernoga s ove strane hip hop doba, kao što su Juice Wrld, YoungBoy Never Broke Again, Tony Lanez, DaBaby i Lil Yachty.

 

 

Trippie Redd je odrastao u obitelji samohrane majke, čiji je ukus počeo usmjeravati Michaela Lamara Whitea IV-a u glazbenom smjeru izvođača kao što su Ashanti, Beyonce, Tupac i Nas. Kasnijih godina – a danas su mu dvadeset – otkrivao je različite horizonte unutar kojih su se našli T-Pain, KISS, Nirvana, Gucci Mane, Marilyn Manson i Lil Wayne.

Sa svime time odlučio je njegovati vlastiti pristup glazbenom stvaranju i zato ćemo s Trippiejem Reddom dobiti još jedan od svježih primjera uspješnih cross-žanrovskih glazbenih junaka koji će otkrivati vlastite puteve. Od low-fi repa do rock utjecaja koje je u svoju kombinaciju R&B-ja i hip hopa najuspješnije uklopio Post Malone. I zato je ulazak u rukopisna rješenja Trippieja Redda, odličan putokaz za razumijevanje navika slušanja i ukusa velikog dijela generacije Z.

Goran Komerički

 

 

Albumi

FKA twigs: ‘Koliko sam sveta, toliko sam i senzualna.’

Ostavi komentar

Kako se izdići iz okova vlastita raspada? ‘Na neki način sam zahvalna za taj svoj period kroz koji sam prošla’, istaknut će FKA twigs, ‘period posvemašnje boli i potpune izgubljenosti.’

 

Album Artwork FKA twigs Magdalene

 

‘U jednome trenutku otkrijete svoju seksualnost i to je sjajno, a u drugom ste već potpuno slomljeni’, govorila je FKA Twigs u razgovoru sa Zaneom Loweom u programu radija Beats 1, objašnjavajući kako njezina iskrenost i osobno životno iskustvo kreiraju njezinu glazbenu i vizualnu pojavnost. Ta je pojavnost, dodat će u razgovoru za NPR, danas snažna i praktična, ona je rezultat povratka iz vremena emocionalne i fizičke boli koju je iskušavala prethodnih godina. Putem javno promatrane veze s Robertom Pattinsonom i njezina prekida odnosno zahtjevnog operacijskog zahvata.

Album ‘Mgdalene’ je, jednako tako, ishod njezine – kako će reći – duhovne povezanosti s Marijom Magdalenom: ‘Počela sam istraživati koncept ideje da, kao žena, možeš biti čista i možeš biti nevina. Možeš biti poput svježeg cvijeta, ali istodobno opasna i zavodljiva. Bilo mi je nevjerojatno uzbudljivo kad sam shvatila kako je to u redu: koliko sam sveta, toliko sam i senzualna.’

 

 

I zato je ova kreativna raskoš prisutna na drugome albumu FKA twigs posve – ženska priča. Od početka pa do samoga kraja. Sa svime onime što takva priča i može nositi: uspone i padove, jakost i ranjivost, bol i odvažnost. A kako bi drugačije i moglo biti, kada je u pitanju rad umjetnice – glazbenice, pa prije toga i plesačice, a onda i vizualne umjetnice – koja je svoju karijeru počela graditi u južnome Lonodnu.

 

 

FKA twigs će istaknuti kako – kada se jednom snime i budu javno objavljene – pjesme prestaju biti njezino duhovno vlasništvo i postaju predmetom razmijevanja i shvaćanja samih slušatelja. Ploča ‘Magdalene’, istaknut će, nije stvarana pod utjecajima djela o palim heronima, već govori o tome kako su traume svih vrsta samo prijelazni period do trenutka kada će vam biti dobro i kada ćete osnaženi nastavljati dalje. ‘Na neki način sam zahvalna za taj svoj period kroz koji sam prošla’, istaknut će, ‘period posvemašnje boli i potpune izgubljenosti.’

Ploča ‘Magdalene’ tu zamršenost i ta rješenja donosi u pejsažu art popa i izričaja u kakvome se kreću izvođači kao što su Bjork, Banks, James Blake, Kwabs ili MØ. Na trenutke ćete u njoj moći dozvati još koje ime skandinavske popularne mitologije ili osjećajni minimalizam Lane Del Rey, no svakako će vam biti jasno kako je FKA twigs umjetnica koju je zahtjevno žanrovski svrstati i jednoznačno ukalupiti. Zašto? Jer je njezino iskustvo raznoliko: od škole klasičnog baleta preko gimnaastike i jazz dancea do plesanja u supermarketu i stvaranja filmičnih vizuala vlastitih pjesama. A ti vizuali – nerijetko i pod utjecajima punka – donose sa sobom dramatičnost. Sličnu uzbudljivost, uostalom, pronalazimo i u pjesmama poput ‘Fallen Alien’ ili ‘Home with You’.

 

 

FKA twigs istaknula je kako je konačno naučila pisati pjesme za vlastiti glas. U njima ima podosta toga klasičnog, ritmičnog, urbanog i himničnog.  A taj glas svoje uzore pronalazi u različitosti pristupa vokalnom: od Billie Holiday, Elle Fitzgerald i Marvina Gayea do Siouxsie & the Banshees i Adama Anta. Njezin sopran, na taj način, podvlači glazbeni eksperiment u kojemu se susreću kanoni različitoga: elektroničkoga, avangardnog, zborskog i industrijskog. Tu nalazimo R&B i trip hop, ali i progresivan pristup pop glazbi. Sama FKA twigs reći će kako je na nju – svojom glazbom i stilom – utjecala Rihanna.

 

 

I sada, kada usporedite sve navedeno i sve izrečeno, bit će vam jasno o koliko razvedenom pristupu stvaranju umjetničkoga se radi. I zašto je FKA twigs miljenica ljudi istančanijega pristupa modernoj popularnoj glazbi. Pitchfork će napisati kako je u prvome planu albuma nastojanje da se glasom dočaraju različiti intenziteti osobne boli. Emotivne i fizičke.

Metacritic će izbrojati 87 od 100 postotnih bodova, a mi ćemo pobrojati kako su se, među producentima albuma ‘Magdalene’, našli Jack Antonoff, Benny Blanco, Cashmere Cat i Skrillex. Svi ti producenti su dali svoj doprinos priči o dvojnosti i ljudskoj ranjivosti. I omogućili FKA twigs da ponire duboko u sebe samu, svoje osjećaje, svoju duhovnost i vlastito nastojanje da u svemu što radi – bude što bolja. I pronađe način kako se izdići iz okova vlastita raspada.

Goran Komerički

 

 

Albumi

Stereophonics: Pjesme za unutarnji mir

Ostavi komentar

Vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite.

Album Artwork Stereophonics - Kind

Pa, dakle, koji vam je cilj u životu?

‘Slava nikada nije bila za mene’, reći će danas Kelly Jones i dodati: ‘Volim se družiti s frendovima i ići na turneje, ali an crvenom tepihu se nikad nisam osjećao udobno.’ Frontmen velškog sastava Stereophonics u razgovoru za britanski The Sun dodao je kako mu je najljepše stvarati glazbu i biti iskren oko toga. A ta iskrenost i taj ogoljeni svijet životnih raskrižja i jest suština ugođajne ploče ‘Kind’, albuma koji je prošloga tjedna zasjeo na prvo mjesto liste albuma na Otoku.

I to pored Kanyea Westa živog.

Ako nas pitate, tomu ima niz razloga: od tradicionalno velike karijere benda kojega ćemo pamtiti po svevremenskom singlu ‘Maybe Tomorrow’ do može-bitne kako Westov gospel hip hop nije naišao na ekstra plodno tlo kod britanske glazbene publike. Ipak, ono što jest najljepše u svemu tome podatak je kako je jedan iznimno emotivan, otvoren i album ispunjen staromodnim zvukom dosegao iznimno visok interes.

Je li to zbog pesimizma Brexita ili činjenice kako jesen donosi idealnu atmosferu za melankoliju, tek stoji kako vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite. Ne samo zato što donosi reminescencije na američki country, britanski indie i Bruce Springsteena kao takvog, već i stoga što se čini kako ovakvi albumi donosi unutarnji mir bez obzira boravimo li u danima kada razmišljamo bi li nam bilo najbolje promijeniti životni kurs.

Vintage zvuk grupe Stereophonics na njihovu jedanaestom albumu u karijeri zvuči upravo tako privlačno i stoga što ga je s Kellyjem Jonesom – spisateljem svih pjesma i pjevačem grupe – producirao George Dracoulias, nekadašnji A&R manager etikete American Recordings i omiljeni producent Ricka Rubina. Na njemu ćete pronaći otvorene misli o životu, prijateljstvu, odgovornosti, prolaznome i sadašnjem. I preciznost analognog utkanu u pjevnost pjesama koje će se, na trenutke, doimati kao stadionske himne ‘(‘Stitches’), a gdjegdje postaviti poput svačije misli ostavljene da slobodno luta i postavlja pitanja (‘Restless Mind’). Posebno ako se prisjetite da vrijeme prolazi i kako su razuzdani tulumi mladih vremena možda poodavno iza vas.

Taj i takav diskurs učinit će ploču ‘Kind’ iznimno prijateljskom i sugestivnom za lagodno slušanje jednoga od kišnih jesenjih vikenda ili u podlozi švrljanja internetskim svijetom. I nekako će vam biti ugodno, pa makar i sami sa sobom prodiskutirali pokoju rečenicu i osvijestili koju od životnih slika godina koje su ostale iza vas. Pjesme koje su snimljene u desetak dana prijelaza lipnja u srpanj stavit će vam do znanja koliko je važno ono danas, kako je potrebno mijenjati se i koliko je važno znati da će – kako god okrenete – sve na kraju ipak biti u redu.

Stereophonics su – od početka svoje diskografske karijere, koja datira u 1997. godinu – svoje albume uobjavljivali u pravilnom dvogodišnjem vremenskom razmaku. Činilo se kako bi ovoga puta moglo biti drugačije, jer je Kelly Jones protekle jeseni izrazio želju da se povuči iz svega profesionalnog i prepusti svakodnevnom žiovtu izoliran od buke vanjskoga svijeta.

Međutim, znate kako je to kada pišete ili što bilo kreativno ili intelektualno stvarate. Stvari se odjednom otvore i stihovi sami naviru. Takva je priča, reći će Jones, zbila i s ovom terapeutskom kolekcijom. ‘Iz pjesama sam iščitao kako se, zapravo, sada osjećam i što je ono što me u životu vodi’, istaknut će autor materijala. I zato je točna Shakespeareova kako se naša okolina i naše shvaćanje svega što napravimo ili nam naprave, skriva u našim mislima. A za preslagivanje misli, ponekad je dovoljno utonuti u radost opuštanja s pločom poput albuma ‘Kind’ grupe Stereophonics. I to je terapija koju vam od srca preporučujemo.

Tada je moguće kako ćete lakše pronaći svoj životni cilj i pravi smisao godina koje su pred vama. Ili onih koje su bespovratno prošle.

Goran Komerički

 

Albumi

Post Malone: Budi ono što jesi i nikoga ne slušaj

Ostavi komentar

Pjesme koje stvara Post Malone dotiču mnoge. Bilo da govore o toksičnim vezama iz kojih se nastojite izmigoljiti, lažnim prijateljstvima ili emotivnoj prtljazi koju vučemo za sobom.

 

Artwork Post Malone Hollywood's Bleeding

 

‘Budi ono što jesi i nikoga ne slušaj’, reći će Post Malone, opisujući osnovnu temu pjesme ‘I’m Gonna Be’ s ploče ‘Hollywood’s Bleeding’. Uz dodatak: ‘To je poruka o kojoj puno govorim, ali i nešto u što stvarno vjerujem. Jer, u današnje vrijeme to je teško ostvarivo. Puno je ljudi koji vas žele sputati i reći vam da su vam hlače preuske.’

I zaista. Jeste li se – i koliko puta u životu – uvjerili da je upravo tako. Svuda naokolo vrebaju ljudi koji su ‘vazda u pravu’ i popili su svu pamet ovoga svijeta pa – malo iz jala, a malo iz vlastite samodopadnosti – ruiniraju vaše samopouzdanje i ono što ste postigli nekako vam se čini manje vrijednim. Pa se nađete u dobro poznatoj situaciji: ‘Korak naprijed, natrag dva.’ Mora li biti upravo tako?

Kada je Post Malone u pitanju, odgovor je niječan. A upravo on – taj osebujni bijeli umjetnik afroameričkog glazbenog identiteta – ima puno razloga da o tome govori. Jer, svojih borbi kroz karijeru i život imao je premnogo i nekako se uspio dočekati na noge. Toliko da danas ruši rekorde na listama popularnosti i zauzima vrhove lista streamanja na Deezeru, Spotifyju i servisu Apple Music sa svim ili gotovo svim pjesmama s nove ploče. Pa i u Hrvatskoj.

 

 

‘Hollywood’s Bleeding’ je treći album u karijeri čovjeka koji svojim izričajem zbunjuje mnoge. Njegova kombinacija različitih žanrova kao što su trap, rock, r&b, pop, grunge, folk i hip hop nagnat će New Musical Express da ga proglasi pravim predstavnikom novoga doba u kojemu se glazba sluša multižanrovski. New York Times će, s druge strane, u jednome od mnogobrojnih primjera bavljenja karakteristikama izričaja Posta Malonea, navesti kako je on ‘čovjek bez žanra’.

No, vidite, za jednu takvu osobu – umjetnika koji, po izrečenom, valja biti zagubljen i zbunjen u vlastitoj kompleksnosti – Austinu Ricahrdu Postu izrazito dobro ide. I kreativno i komercijalno. Na brojke o streamingu naslanjaju se i podaci o pruzimanju vrhova lista popularnosti u Australiji, Norveškoj, Belgiji, Velikoj Britaniji, Kanadi, Nizozemskoj, Finskoj i Sjedinjenim Državama. Na različitim stranama svijeta, dakle. A to je sve samo ne slučajno.

 

 

Pjesme koje stvara Post Malone dotiču mnoge. I na ritmičnoj i na narativnoj ravni. S njima se lako poistovjetiti i jednostavno ih je pjevušiti. Jer su pamtljive, zarazne, iskrene i slikovite. Bilo da govore o toksičnim vezama iz kojih se nastojite izmigoljiti, lažnim prijateljstvima, nezamislivosti holivudskoga načina života, neostvarenim ljubavima ili emotivnoj prtljazi koju vučemo za sobom.

‘Svijet je pun lažnih prijateljstva i ljudi koji su oko vas samo iz koristi’, podvući će Post Malone i naglasiti: ‘Mnogi se ponašaju kao da imaju nešto sa svime, ali su s vama zbog svojih sebičnih, niskih motiva.’ I ta tema je – reći će umjetnik izrazito bujnog broja tetovaža, pa i onih na licu – osnovna stvar koja se provlači kroz cijeli ‘Hollywood’s Bleeding’. I to na različite načine. I s različitim ljudima.

Na albumu, naime, bilježimo suradnje Posta Malonea s izvođačima kao što su Young Thug, Meek Mill, Future, Halsey, SZA, DaBaby, Travis Scott i – Ozzy Osbourne. Legenda hard rock scene je – sudjelovanjem u pjesmi ‘Take What You Wanbt’ – samo podvukla različitost utjecaja glazbenika koji mnogima nije po volji, ali je ipak – sasvim svoj.

 

 

‘Ponekad znate da ste u lošoj situaciji’, reći će Post Malone, ‘ali ipak nastavljate ići dalje. I to su trenuci kada je dobro osvijestiti da u onome manje dobrom nikada niste sami. Jer, mnogo ljudi oko vas suočava se sa svojim zahtjevima i svojim izazovima koji nisu optimistični, ali će se sigurno pretvoriti u nešto dobro.’

Ploča ‘Hollywood’s Bleeding’ podvući će tu crtu nasmiješenog pogleda prema budućnosti kojemu se valja vraćati. Važno je samo ostati dosljedan, dignuti glavu i – poći dalje. Poput suncokreta iz singla inspirarnog serijalom o Spider-Manu. Jer, suncokreti su simbol odanosti i dugovječnosti zbog sposobnosti cvijeta da zadrži svoju ljepotu suočavajući se s faktorima okoliša koji su izrazito zahtjevni.

Dakle? Životna priča Posta Malonea pokazuje kako je moguće ostvariti uspjeh i sa dvadeset i pet godina biti jedan od najuspješnijih glazbenika aktualnog doba. Možda je vrijeme da iz tog primjera, uzmemo nešto i za sebe.

Goran Komerički

 

 

Albumi

Common: Ljubav kao pomoć u nadilaženju teških vremena

Ostavi komentar

Albumi poput Commonova ‘Let Love’ dobrodošla su prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno kombinacije soula, R&B-ja, funka i hip hopa.

 

let_love_common_album_art

 

Premda prosjek ocjena na internetskom agregatu Metacritic nudi malo pomaknutiju sliku – Common je za ploču ‘Let Love’ do sada skupio tek 72 od 100 postotnih bodova – dvanaesta ploča američkog repera, glumca, pisca, filnatropa i aktivista djelo je koje ćete rado uvrstiti u kolekciju omiljenih albuma virtualne kolekcije na streaming servisu. Jer on nudi trenutke koje ćete prihvatiti pod svoje i koje ćete zavrtjeti u trenucima različitih raspoloženja. Bilo da su u pitanju romantični, analitički ili opuštajući. I donosi podsjećanja na to koliko nam je potrebno da budemo snažni iznutra kako bismo bili spremniji za izazove svakodnevnog. A o tim i takvim izazovima, Common ima što za reći.

 

 

‘Zvučno’, opisat će Exclaim, ‘album ‘Let Love’ je vremenska kapsula najvećih trenutaka u povijesti crne glazbe. Lirski, to je prijepis napora o današnjem vremenu, o dobru, zlu i onome zastrašujućem’. Analiza magazina govori kako je Common snimio ‘očaravajuću priču o korištenju ljubavi kao oružja za prevladavanje razlika, kao i stihove o stvarnosti u kojoj će ljubav ponekad biti osuđena na propast, neovisno o tome je li u pitanju romantična, platonska ili društvena privrženost’.

I u tome leži osnovna razlika među dvama posljednjim ostvarenjima umjentika iz Chicaga. Dok je njegov prethodni ‘Black America Again’ bio poput priziva na društvenu savjest i album dubokog političkog angažmana, nova je ploča osobnija i manje izričita. Premda i dalje dotiče društvene procese, recimo u zaključnoj ‘God Is Love’. Ona nam nudi nagovještaj optimizma koji je uvijek dio Commonova istupa i načina pristupa glazbenu stvaranju. Jer onome pesimističnom uvijek se možemo vratiti, zar ne?

 

 

Nova Commonova ploča inspirirana je njegovom autobiografijom ‘Let Love Have the Last Word’. ‘Ljubav je najbolja stvar koju imamo na ovom planetu’, reći će Common u televizijskom magazinu ‘Sunday Morning’ amerićkog CBS-a i dodati kako su njegova životna iskustva različita i sadrže ona manje ugodna. Poput molestiranja u doba djetinjstva. O svemu što mu se zbiva, dodat će, govori u svojim stihovima. Oni su vrsta psihoterapije i suočavanja sa svakodnevnim.

Na takav pristup će vas uputiti pjesme poput ‘Memories of Home’ ili ‘Show Me That You Love’. Iskrenost i povjerenje, vrijednosti su koje valja njegovati. A bliskost i toplina, osjećaji kojima se valja prepustiti. Na to će nas podjetiti i gosti albuma među kojima se nalaze Daniel Ceasar, Leikeli47, SwizzBeatz, BJ the Chicago Kid, Jill Scott i Leon Bridges.

‘Vjerujem kako su energija ljubavi i sam čin ljubavi, njezina praktična primjena, stvar koju možemo koristiti kao pojedinci i kao ljudi kako bismo nadišli teška vremena’, istaknut će Common i dodati: ‘Dopustite da ljubav bude zakon kojega se pridržavamo. ‘

 

 

Kada pratimo karijeru Commona i njegov pristup hip hopu – posve različitom od gangsta rapa ili izričaja trapa – tada možemo biti sigurni u to koliko glazba može biti važna u životu. I koliko temeljnih pitanja ona može otvoriti. Bilo da uživate u njoj ili je stvarate, zalaženje u njezino okrilje nešto je poput ulaženja u sobu za terapeutsku masažu. Ona će vam – prepustite li joj se bez predrasuda i otvorena srca – ponuditi opuštanje misli ili donijeti kreativne izazove za njihovo izoštravanje.

I zato su ploče poput ‘Let Love’ dobrodošla prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno urbanog glazbenog izričaja – te dobrodošle kombinacije soula, R&B-ja, funk i hip hopa s atmosferama različitih razdoblja prošlih vremena.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

 

Albumi

Drake: Prije uranjanja u ‘Care Package’, naoružajte se samopouzdanjem

Ostavi komentar

Slušajući kompilaciju ‘Care Package’ podsjetit ćete se da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu.

 

Album Artwork Drake Care Package

 

Imate li problema s vlastitim samopouzdanjem – i taman ste ga ponovno nabildali za vrućih ljetnih noći – tada, molim, zaobiđite Drakeov ‘znak pažnje’. Jer, album ‘Care Package’ može vas uvući u krugove samosažaljenja i prošlosti koju još niste ostavili za sobom. I pritom dozvati sve one greške koje predbacujete sebi ili bivšim vezama bez obzira jesu li nedavno ili poodavno postale dijelom vaše osobne povijesti.

 

 

Za slušanje kompilacije Drakeovih rasutih pjesama, napisat će Bianca Gracie u magazinu Billboard, potrebna je boca dobrog Merlota i spremnost za kopanje po ormaru vlastite emotivne prtljage. U protivnom, mogli biste se jutro nakon probuditi s dokazima o pijanim pozivima bivšima, jastukom mokrim od suza i praznim kutijama napolitanki ili dokrajčenim paketima sladoleda. Sve to, pod uvjetom da uronite u stihove kanadskog umjetnika i s njima u mislima požnjete atmosferu ploče ‘Care Package’.

Pa i ako je dohvatite sluhistički, nabadajući red riječi tu-i-tamo, podsjetit ćete se kako je samotnost jedna od onih faza u kojoj nerado boravite. I da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu. Druge bespotrebnosti su totalno pomanjkanje povjerenja u samoga sebe, prijatelje, ‘prijatelje’ i cjelokupan rod, ovisno o afinitetu. Znate onu: ‘Svi muškarci su isti.’ Što je samo korak od: ‘Muškarci su svinje!’ Ili rečenica: ‘Ne spominji mi žene neko vrijeme.’ Kao uvod u: ‘Makni mi ih s očiju za sva vremena.’

 

 

Drake je, putem pjesama nastalih u razdoblju između 2010. i 2016. godine, pokazao puteve ljudskih slabosti, propitivanja detalja, zatvaranja u sebe i analiziranja pogrešaka napravljenih u ponašanju prema onima do kojih nam je najviše stalo. Otvorio je potrage za praštanjima i dohvatio se čežnje za pripadnošću. U stihovima sedamnaest pjesama izrazito jakog R&B senzibiliteta podsjetit će nas kako smo svi isti u trenucima kada  brišemo brojeve bivših, žalimo za propuštenim prilikama ili provodimo večeri slomljenoga srca u nadi da će – evo baš sada – zazvoniti mobitel s pozivom ‘one  koju tako želimo čuti’. Ili doći ‘poruka koja će ostaviti nadu’.

Pjesme na ovoj kolekciji po prvi puta su postale dostupne na jednome mjestu i pripremljene za objavu na streaming servisima. One su ranije – kao biseri koji ne bi završavali na redovnim izdanjima – bile dostupne putem SoundClouda, YouTubea ili viralno odnosno pomoću ‘digitalne predaje’ piratiziranih mp3 fajlova. U pitanju su B strane, promo snimke i one s nepročišćenim obradama. Radi se o pravome blagu za istinske fanove Drakea, ali i podsjetnik na onu stranu njegova angažmana koju smo, napisat će Pitchfork, najviše voljeli – tu introspekciju i poniranje u samoga sebe. I taj upliv emocija koji bi mnogi superstarovi željeli imati, ali im fali u paketu vlastite ili umjetničke osobnosti.

 

 

Kolekcija ‘Care Package’ sa sobom donosi nekoliko suradnji. U temi ‘Can I’ – stvari koja se bavi nastojanjem za oživljavanjem oslabjele veze (zvuči poznato?) – sudjeluje Beyonce, dok će Rick Ross biti dijelom dueta ‘Free Spirit’ s razmetnim pričanjem o damama kojima su se uspjeli ušuljati u krevet. Hommage R&B grupi Jodeci zajedničko je djelo s J. Coleom (‘Jodeci Freestyle’), a ‘Girls Love Beyonce’ – uz sempl pjesme ‘Say My Name’ grupe Destiny’s Child – donosi suradnju s Jamesom Fauntleroyjem. Pjesma govori o problemu gubitka povjerenja u mogućnost ostvarenje kvalitetne veze, nastaloga nakon mnogobrojnih prekida i dotadašnjih emotivnih razočaranja. Drake se dotiče i važnosti prijateljstva koje se gubi po putu ili se ubrzo razotkriva kao lažno (‘5AM in Toronto’).  I opisuje osjećaje samozavaravanja u trenucima kada odbijate prihvatiti činjenicu kako je vaša veza, zapravo, gotova (‘The Motion’).

Drake je s albumom ‘Care Package’ debitirao na prvome mjestu liste Billboard 200, a taj podatak doveo ga je na vrh liste izvođača s najviše brojeva jedan američke liste albuma u ovome desetljeću. Paralelno s izlaskom albuma, šest pjesama s kompilacije završilo je na listi Hot 100. Na taj način je Drake postao prvim samostalnim izvođačem u povijesti koji je prešao brojku od 200 pjesama koje su ušle na američku listu singlova. Traženost ploče omogućila je jedan od najboljih rezultata tjednog streaminga ovoga ljeta i otvorila niz strateških pitanja za glazbenu industriju, onih o načinu prilaženja vlastitom katalogu pjesama i njihovom plasiranju ili novom pakiranju za ljude željne slušanja.

 

 

To ‘željne slušanja’ vratit će nas na početak današnje priče. Jer, ‘Care Package’ čini se poput dnevnika uspomena, sugestivne doze intimnog propitivanja koje vas u trenu vodi u predjele vlastitih nedoumica. I trenutaka kada vam se vaša bolja prošlost može učiniti alejom promašaja. Dakle? Paket s Drakeovim blagom valja poslužiti kada ste posve sigurni u sebe i onda kada ste svjesni što vam dolazi na glazbenom meniju.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

Albumi

Rick Ross donosi snagu i raskoš hip hopa na albumu ‘Port of Miami 2’

Ostavi komentar

Album ‘Port of Miami 2’ potvrđuje nezaobilaznost Ricka Rossa kao stupa današnje hip hop kulture.

 

Album Artwork Rick Ross Port of Miami 2

 

Kada slušate Ricka Rossa, jasno vam je zašto ste zavoljeli hip hop i gdje leži privlačnosti klasika. Okus koji nudi ‘Port of Miami 2’ intenzivan je i raskošan, a petnaest pjesama poslaganih na pladnju potvrđuju kako postoje konstante koje žanr čine uzbudljivim na ravni na kakvoj se čini sva ova desetljeća. U slučaju umjetnika i poduzetnika iz Miamija, radi se o desetljeću i pol. Toliko je, naime, prošlo od izlaska njegova debija ‘Port of Miami’, ploče na koju se – naslov novobjavljene kolekcije nam to jasno otkriva – njegov novi rad nastavlja.

 

 

”Port of MIami’ je bio ono na čemu sam izgradio cijelo svoje carstvo’, reći će Rick Roos, ‘i sada mu se vraćam.’ Radi se o klasiku hip hop kulture i jednome od onih albuma koje morate imate u svojom ultimativnoj biblioteci rap ploča. Rick Ross je njime trasirao kompletan smjer vlastite karijere, prezentirao snagu svojega glasa, pristupa mikrofonu, stvaranju mooda, image kreativca koji će svu svoju energiju usmjeriti uspjehu i stvaratelja trackova koji će se pamtiti.

Njegovo ime i pojavnost naslonjeni su na rubne pristupe životnog opstanka na području s kojega dolazi – ‘Port of Miami’ direktna je referenca na mjestu na kojemu se iskrcava iznimno velika količina opijata namijenjena američkom tržištu – a uvjerljivost kojom izriče stihove snažna je i autoritativna. Da je tome tako, pokazuju rezultati. Prvijenac Ricka Rossa je – jednako kao i još četiri kasnija albuma – završio na prvome mjestu liste Billboard 200. ‘Želim izazov da uspoređujem ova dva albuma’, ističe, govoreći o prvoj i desetoj ploči, ‘jer, na kraju krajeva, želim biti još oštriji negoli sam bio tada.

 

 

‘Kao umjetnik mislim kako je to izazov za koji se svi moramo potruditi – da i dalje možemo napraviti klasične stvari za koje znate da ljudi vole, ali i da u njima donesemo nešto novo’, istaknuo je Rick Ross u razgovoru za Las Vegas Weekly. Taj spoj vidljiv je u nizu pjesama na albumu ‘Port of Miami 2’. I u onim kompozicijama koje će Rick Roos izvesti samostalno – poput ‘Fascinated’ ili ‘Trumplike Ike’ – i u zajedničkim stvarima s odabranim imenima s urbane glazbene scene.

Među njima su Drake, Swizz Beatz, Lil Wayne, Nipsey Hussle, Teyana Taylor, Meek Mill i John Legend. Posebnu ulogu u svemu ima snimka iz zadnjega dijela karijere i života Nipseyja Husslea ‘Rich N***a Lifestyle’ i zaključna ‘Gold Roses’ u kojoj će Rick i Drake postaviti situaciju kakvom ona jest – gdje se nalaze danas, a gdje su bili na početku vlastita umjetničkog puta.

 

 

‘Svatko bi mogao svakog mjeseca napraviti album kada bi to želio’, govori Rick Ross, ‘no hoćete li on donijeti nešto na scenu? Biste li tako mogli nahranili kulturu poput mene? Sumnjam.’ I zaista. Za čovjeka koji je vlasnik etikete ‘Maybach Music Group’ i standarde intenzivnog objavljivanja mixtapeova i novih albuma na dijelu urbane scene danas, izlazak deset albuma u petnaest godina može vam se učiniti oskudnim. No, tada biste možda bili zakinuti za ovakvu razinu kreacije kakvu će vam pružiti instrumentalisti  kao što su J.U.S.T.I.C.E. League u temama ‘Vegas Residency’ i ‘Maybach Music VI’ ili Dej Loaff i Summer Walker u atmosferama pjesama ‘White Lines’ i ‘Summer Reign’.

 

 

Na naslovnici albuma ‘Port of Miami 2’ nalazimo fotografiju u medaljonu, a na njoj se nalazi Black Bo, prijatelj i manager Ricka Rossa koji nije više među nama. Omot ploče je također svojevrsni hommage debiju u karijeri jednoga od najprepoznatljiviijih predstavnika hip hop kulture danas. Sličnim dizajnerskim rješenjem, podsjeća nas na činjenicu kako uvjerljivost izričaja umjetnika koji iza sebe ima 87 singlova i deset albuma ima jasan kontinuitet od početaka pa do danas.

Goran Komerički

 

 

Albumi

Mabel: Album pop pjesama s manjkom osobnosti

Ostavi komentar

Mabel ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’.

 

Album Artwork Mabel High Expectations

 

Imate li visoka očekivanja od albuma ‘High Expectations’, tada ih odmah umanjite. I to stoga što nam je Mabel sa sobom donijela neujednačenu pop kolekciju pjesama umjetnice kojoj nedostaje ono što je najpotrebnije kako biste postali uspješnom globalnom zvijezdom na duge staze – snaga osobnosti i posebnost vlastita glazbenog identiteta.

Jer, znate, pop glazba može imati ritam koji će vas potaknuti na ples ili zaraznost koja će zazivati pjevušenje nakon emitiranja na radiju. Ona može biti prezentirana u obliku zanatski korektno skladanih i produciranih pjesama kakve ćemo, bez sumnje, susresti na debi albumu britanske glazbenice. Iza njih može stajati talentirana osoba, što Mabel svakako jest. Ali cijeli taj paket mora imati ‘ono nešto’. Taj dah originalnosti, samosvojnosti i osobnosti koji će joj omogućiti uvjerljivost. A to je ono što super zvijezdu izdvaja od talenta koji kuca na vrata i razmišlja na koji od tisuću ponuđenih ulaza će ući.

 

 

Nije dovoljno reći ‘dobro je ne osjećati se dobro’, zamisliti kako ste napravili himnu tjeskobe i nazvati je ‘OK (Anxiety Anthem)’. Posebno ne tek koji mjesec nakon što su istu stvar puno uspješnije problematizirale Julia Michaels i Selena Gomez putem pjesme ‘Anxiety’. To se čini uvjerljivijim već i zbog toga što je, u slučaju Selene Gomez, iz aviona vidljivo na koje prepreke godinama nailazite po putu. Bez obzira na ono što je, u razgovoru za britanski The Sun, izjavila Mabel.

 

 

‘Morala sam se propitivati i puno puta sastavljati’, istaknula je i dodala: ‘Tijekom odrastanja sam imala puno problema s povjerenjem. No, to je sada iza mene. Počela sam vjerovati u sebe i baviti se vlastitom negativnošću.’ Ipak, kada jednom ugledate Lizzo i njezinu prodornost – kako na pozornici, tako i u rukopisu vlastitih albuma – tada će vas istup Mabel umjetnički dotaknuti na puno manjoj razini. Ma koliko bila zahtjevna njezina borba s neizvjesnošću psihološkog sutra.

I još! Pronositi snagu i odvažnost putem slogana ‘fuck my life’ i nazvati stvar ‘FML’ u trenucima kad već postoji ‘IDGAF’ snažnije predstavnice žanra, čini se pomalo bezidejnim. Uostalom, da ne znate tko izvodi smash ‘Don’t Call Me Up’, svakako biste se okladili kako se radi o još jednom singlu koji Dua Lipa dovodi na svjestku glazbenu scenu. Jer najuspješnija stvar u karijeri Mabel – bavili su se time mnogi – iznimno podsjeća na atmosferu i izričaj singla ‘New Rules’. A da biste bili Dua Lipa nije dovoljno samo napraviti stvar koja će imati slične zvučne identitete ili asocijativne slike. Potrebno je puno više.

 

 

Pa i taj ‘Selfish Love’ s albuma ‘High Expectations’ kanda smo negdje već čuli. U novijem opusu grupe Clean Bandit? Možda. Ili, recimo, ‘I Belong to Me’. Stvar koja doziva R&B zvuk devedesetih čini se tek nezavršenom skicom, usporedimo li je s rukopisom novoga singla Teyane Taylor koji će nam se smiješiti s playliste streaming servisa.

Dakle? Nešto manje od trideset producenata potpisalo se pod šesnaest pjesama, dva interludea, intro i outro debi albuma ‘High Expectations’ britanske glazbenice Mabel. I sve to zajedno donijelo nam je rezultat sličan onome kakav je tijekom osamdesetih stvarao producentski trio Stock-Aitken-Waterman. Pjesme prepoznatljiva pop rukopisa su dolazile na vrhove lista popularnosti i treštale s radijskih aparata, ali se u njima često gubio osnovni identitet junaka pred mikrofonom. Uostalom, nazivi kompilacijskih albuma tih velikana pop spisateljstva govore nam dovoljno. Primjerice, ‘The Hit Factory: The Best of Stock Aitken Waterman’.

 

 

Kod Mabel je drugačije mnogo toga. Ona sama supotpisuje pjesme koje izvodi. I to čini od rane mladosti, kada je svoje misli uglazbljivala svirajući klavir. Ona je odrastala u okrilju ljudi koji su navikli živjeti javne živote – Mabel Alabama Pearl McVey je kći Neneh Cherry i Camerona McVeyja – i posjeduje tu mogućnost da, izjavit će, ‘svoje negativno uspije pretvoriti u pozitivno’. I to je svakako zalog za budućnost. Jednako kao i pjesme poput ‘Bad Behaviour’ ili ‘We Don’t Say…’ – stvari s albuma ‘High Expectations’ koje bi mogle opravdati naša visoka očekivanja od Mabel.

Mabel, naime, ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’. No, za to je potrebno pronaći jedan od onih tisuću ulaza na koja je moguće ući. I posložiti vlastitu jedinstvenost na glazbenoj sceni. Bilo bi uistinu sjajno da se to dogodi.

Goran Komerički

 

 

Albumi

DJ Snake: Jeste li spremni za putovanje ekstremima glazbenih raspoloženja?

Ostavi komentar

Ovakav album – s tako razvedenim zvukom i ekstremno raznovrsnim žanrovskim rukopisom koji generira različita raspoloženja – ranijih bi desetljeća bio osuđen na perceptivnu propast i opći manjak potražnje. Danas je drugačije.

 

Album Artwork DJ Snake Carte Blanche

 

Kada odslušate kompletan album ‘Carte Blanche’, bit će vam mrvicu jasnije zašto je drugi album u karijeri francuske ‘globalne ikone’ objavljen upravo pod ovim nazivom. Jer, naime, DJ Snake je, putem sedamnaest stvari posluženih na glazbenom meniju, proputovao vezama elektroničke plesne glazbe s paletom glazbenih žanrova. I strukturirao djelo poput raskošnog partyja za festivalske događaje ili noćne zabave klupskoga prostora.

 

 

Okej, ta dva pristupa bit će različita u svojemu doživljaju ili sugeriranoj atmosferi, ali situacija je jednostavno takva – DJ Snake je priredio album koji će vas emotivno voditi razmjerima različitih osjećaja i atmosfera, uspona i padova, razuzdanih trenutaka i onih za kontemplaciju. Onoga prvoga razmjerno je više, ovoga drugoga manje, ali tako to, ponajvećma, biva na tulumu elektroničkoga glazbenoga doživljaja.

 

 

Album ‘Carte Blanche’ tako putuje drum’n’baseom, future bassom, hip-hopom, R&B-jem, future bassom, zvukovima house glazbe, tropicala, latino zvukom, feelingom osamdesetih, neon raveom, narodnjačkim melosom indijske glazbene tradicije, dancehall popom, reggae electro dubom i poštenom količinom EDM-a. I to je tek naznaka svega onoga što možete pronaći u kombinaciji zvukova francuskog DJ-ja i producenta kojemu je – naziv projekta, dakle, potvrđuje – sve dozvoljeno.

 

 

To ‘dozvoljeno’, između ostaloga, znači i procijenjeno visokim ocjenama u sustavu vrijednosti umjetničkog i poslovnog. Jer, na ploči možete pronaći svu silu različitih umjetnika od kojih je svakome dodijeljena uloga u skladu s njegovim žanrovskim identitetom. Majid Jordan, ZHU, Offset, Selena Gomez, Tchami, J Balvin, Burna Boy, Gucci Mane, Zomboy, Ozuna, Gashi i Cardi B tek je dio tih imena posloženih u strukturu koja počinje znanstveno-fantastičnim filmičnim uvodom teme ‘Butterfly Effect’, a završava povratkom kući putem pjesme ‘Paris’. Cijela priča je kružno posložena sa snažnim drum’n’bassom pri početku i pri samom kraju albumskog seta. I s latino vrhuncem u sredini, unutar kojega nalazimo hit-singlove ‘Loco Contigo’, ‘Taki Taki’ i ‘Fuego’.

 

 

Album ‘Carte Blanche’ možda ne donosi, napisat će Billboard, ‘novi zvuk’ generacije od kojih će biti sazdan ‘vrli, novi svijet’. Međutim, ploča ‘predstavlja lakmus test stanja u kojemu se svijet sada nalazi’. I to je možda najbolji zaključak o kolekciji koju nam je podario DJ Snake.

Jer, ovakav album – s tako razvedenim zvukom i kreacijom koja tumara toliko različitim predjelima žanrovskih opredijeljenja koji generiraju toliko različita raspoloženja – ranijih bi desetljeća bio osuđen na perceptivnu propast i opći manjak potražnje. No danas – u vrijeme kada glazbu slušamo multižanrovski i raspoloženja smo u stanju mijenjati u skladu s navikama poremećaja pažnje – takva stvar može se činiti uobičajenom. Pa i dobrodošlom.

Albumi

Kaiser Chiefs: Zabavno i osvježavajuće. S muškim stanjem uma u 40-ima.

Ostavi komentar

Zabava, molim. Ipak je ljeto. A onda i misao. Jer, ipak smo samo ljudi. Sa svojim željama,  potrebama, strahovima i ambicijama.

 

Artwork Album Kaiser Chiefs Duck

 

Ma što tko rekao, napisao ili komentirao, album ‘Duck’ – sedma ploča u karijeri grupe Kaiser Chiefs – zabavan je i osvježavajući. Razigran i predodređen za ugodno društvo u slušalicama ili na auto sustavu za duljih putovanja. Premda počinje ‘doista važnom pjesmom s velikom porukom za Britaniju BREXIT-a’ i dotiče se osobnih tema, previranja i onih problema kojih se ljudi ranih četrdesetih mogu dosjetiti za sumornih ili dana overthinkinga.

 

 

Okej, album je daleko od tipičnoga djela indie rocka, kakvoga poznajemo iz najuspješnijih dijelova karijere britanskog sastava poznatoga po singlovima ‘Roby’, ‘Never Miss a Beat’, ‘I Predict a Riot’ ili ‘Evereyday I Love You Less and Less’. I zato ćete ga možda promotriti podozrivo i s upitnicima nad glavom. Ali kada vlastitu umu dopustite opuštajuće misli i nepretenciozne zaključke, jednostavno ćete doći do činjenice kako su ‘Northern Holiday’, ‘Record Collection’ i ‘Wait’ naprosto pjesme uz koje ćete cupkati i omogućiti im da vam se još dugo vrzmaju u riznici za pjevušenje.

 

 

Album ‘Duck’ je ploča izrazito osobnih tema poput nesigurnosti u privlačnost vlastita tijela, frustracijom internetom, malim praznovjerjima, tjeskobom životnoga sutra i biološkim satom povezanim sa željom da imate dijete. I sve to iz muške perspektive. Možete li se u to uživjeti? Ovisno o godini proizvodnje, rekli bismo. Ipak, kada se nađete u situaciji da vam se čini kako se život vrti u krugu, tada je zgodno odslušati ‘Don’t Just Stand There, Do Something’ ili ‘Golden Oldies’ i u tili čas ćete se osjećati ponukanima za akciju. Možda je to zbog himničnosti glazbenog trenutka ili čežnje za nekime ili nečime što će vas pokrenuti, svejedno.

 

 

Za iznimno zanimljiva razgvora s Timom Jonzeom iz Guardiana, frontmen Ricky Wilson dotakao se mnogih trenutaka u kojima se našao posljednjih godina i iz kojih se izvukao ‘bez posljedica da postanem moron’. I izrekao koju o vlastitom običaju opijanja koje je ‘naprosto moguće, jer je legalno’ i činjenici kako ‘nije zlopamtilo’. Prije nekoliko tjedana za NME je izjavio kako se ‘konačno osjeća slobodan’ i prpošan u situaciji u kojoj se našao. Taj osjećaj primjećuje se na albumu ‘Duck’, dobrodošlom ostvarenju na granici komercijalnog rocka i nekadašnjeg indie izričaja. S inzistranjem na ovome prvom.

Dakle? Zabava, molim. Ipak je ljeto. A onda i misao. Jer, ipak smo samo ljudi. Sa svojim željama,  potrebama, strahovima i ambicijama.

Goran Komerički