Arhive oznaka: Review

Common: Ljubav kao pomoć u nadilaženju teških vremena

Albumi poput Commonova ‘Let Love’ dobrodošla su prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno kombinacije soula, R&B-ja, funka i hip hopa.

 

let_love_common_album_art

 

Premda prosjek ocjena na internetskom agregatu Metacritic nudi malo pomaknutiju sliku – Common je za ploču ‘Let Love’ do sada skupio tek 72 od 100 postotnih bodova – dvanaesta ploča američkog repera, glumca, pisca, filnatropa i aktivista djelo je koje ćete rado uvrstiti u kolekciju omiljenih albuma virtualne kolekcije na streaming servisu. Jer on nudi trenutke koje ćete prihvatiti pod svoje i koje ćete zavrtjeti u trenucima različitih raspoloženja. Bilo da su u pitanju romantični, analitički ili opuštajući. I donosi podsjećanja na to koliko nam je potrebno da budemo snažni iznutra kako bismo bili spremniji za izazove svakodnevnog. A o tim i takvim izazovima, Common ima što za reći.

 

 

‘Zvučno’, opisat će Exclaim, ‘album ‘Let Love’ je vremenska kapsula najvećih trenutaka u povijesti crne glazbe. Lirski, to je prijepis napora o današnjem vremenu, o dobru, zlu i onome zastrašujućem’. Analiza magazina govori kako je Common snimio ‘očaravajuću priču o korištenju ljubavi kao oružja za prevladavanje razlika, kao i stihove o stvarnosti u kojoj će ljubav ponekad biti osuđena na propast, neovisno o tome je li u pitanju romantična, platonska ili društvena privrženost’.

I u tome leži osnovna razlika među dvama posljednjim ostvarenjima umjentika iz Chicaga. Dok je njegov prethodni ‘Black America Again’ bio poput priziva na društvenu savjest i album dubokog političkog angažmana, nova je ploča osobnija i manje izričita. Premda i dalje dotiče društvene procese, recimo u zaključnoj ‘God Is Love’. Ona nam nudi nagovještaj optimizma koji je uvijek dio Commonova istupa i načina pristupa glazbenu stvaranju. Jer onome pesimističnom uvijek se možemo vratiti, zar ne?

 

 

Nova Commonova ploča inspirirana je njegovom autobiografijom ‘Let Love Have the Last Word’. ‘Ljubav je najbolja stvar koju imamo na ovom planetu’, reći će Common u televizijskom magazinu ‘Sunday Morning’ amerićkog CBS-a i dodati kako su njegova životna iskustva različita i sadrže ona manje ugodna. Poput molestiranja u doba djetinjstva. O svemu što mu se zbiva, dodat će, govori u svojim stihovima. Oni su vrsta psihoterapije i suočavanja sa svakodnevnim.

Na takav pristup će vas uputiti pjesme poput ‘Memories of Home’ ili ‘Show Me That You Love’. Iskrenost i povjerenje, vrijednosti su koje valja njegovati. A bliskost i toplina, osjećaji kojima se valja prepustiti. Na to će nas podjetiti i gosti albuma među kojima se nalaze Daniel Ceasar, Leikeli47, SwizzBeatz, BJ the Chicago Kid, Jill Scott i Leon Bridges.

‘Vjerujem kako su energija ljubavi i sam čin ljubavi, njezina praktična primjena, stvar koju možemo koristiti kao pojedinci i kao ljudi kako bismo nadišli teška vremena’, istaknut će Common i dodati: ‘Dopustite da ljubav bude zakon kojega se pridržavamo. ‘

 

 

Kada pratimo karijeru Commona i njegov pristup hip hopu – posve različitom od gangsta rapa ili izričaja trapa – tada možemo biti sigurni u to koliko glazba može biti važna u životu. I koliko temeljnih pitanja ona može otvoriti. Bilo da uživate u njoj ili je stvarate, zalaženje u njezino okrilje nešto je poput ulaženja u sobu za terapeutsku masažu. Ona će vam – prepustite li joj se bez predrasuda i otvorena srca – ponuditi opuštanje misli ili donijeti kreativne izazove za njihovo izoštravanje.

I zato su ploče poput ‘Let Love’ dobrodošla prilika za sat glazbene samoterapije. Posebice, ako vam je uho željno urbanog glazbenog izričaja – te dobrodošle kombinacije soula, R&B-ja, funk i hip hopa s atmosferama različitih razdoblja prošlih vremena.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

 

Oglasi

Drake: Prije uranjanja u ‘Care Package’, naoružajte se samopouzdanjem

Slušajući kompilaciju ‘Care Package’ podsjetit ćete se da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu.

 

Album Artwork Drake Care Package

 

Imate li problema s vlastitim samopouzdanjem – i taman ste ga ponovno nabildali za vrućih ljetnih noći – tada, molim, zaobiđite Drakeov ‘znak pažnje’. Jer, album ‘Care Package’ može vas uvući u krugove samosažaljenja i prošlosti koju još niste ostavili za sobom. I pritom dozvati sve one greške koje predbacujete sebi ili bivšim vezama bez obzira jesu li nedavno ili poodavno postale dijelom vaše osobne povijesti.

 

 

Za slušanje kompilacije Drakeovih rasutih pjesama, napisat će Bianca Gracie u magazinu Billboard, potrebna je boca dobrog Merlota i spremnost za kopanje po ormaru vlastite emotivne prtljage. U protivnom, mogli biste se jutro nakon probuditi s dokazima o pijanim pozivima bivšima, jastukom mokrim od suza i praznim kutijama napolitanki ili dokrajčenim paketima sladoleda. Sve to, pod uvjetom da uronite u stihove kanadskog umjetnika i s njima u mislima požnjete atmosferu ploče ‘Care Package’.

Pa i ako je dohvatite sluhistički, nabadajući red riječi tu-i-tamo, podsjetit ćete se kako je samotnost jedna od onih faza u kojoj nerado boravite. I da je osjećaj usamljenosti – u kombinaciji s darovima ignoriranja – jedna od onih jeza koje vam ne trebaju u životu. Druge bespotrebnosti su totalno pomanjkanje povjerenja u samoga sebe, prijatelje, ‘prijatelje’ i cjelokupan rod, ovisno o afinitetu. Znate onu: ‘Svi muškarci su isti.’ Što je samo korak od: ‘Muškarci su svinje!’ Ili rečenica: ‘Ne spominji mi žene neko vrijeme.’ Kao uvod u: ‘Makni mi ih s očiju za sva vremena.’

 

 

Drake je, putem pjesama nastalih u razdoblju između 2010. i 2016. godine, pokazao puteve ljudskih slabosti, propitivanja detalja, zatvaranja u sebe i analiziranja pogrešaka napravljenih u ponašanju prema onima do kojih nam je najviše stalo. Otvorio je potrage za praštanjima i dohvatio se čežnje za pripadnošću. U stihovima sedamnaest pjesama izrazito jakog R&B senzibiliteta podsjetit će nas kako smo svi isti u trenucima kada  brišemo brojeve bivših, žalimo za propuštenim prilikama ili provodimo večeri slomljenoga srca u nadi da će – evo baš sada – zazvoniti mobitel s pozivom ‘one  koju tako želimo čuti’. Ili doći ‘poruka koja će ostaviti nadu’.

Pjesme na ovoj kolekciji po prvi puta su postale dostupne na jednome mjestu i pripremljene za objavu na streaming servisima. One su ranije – kao biseri koji ne bi završavali na redovnim izdanjima – bile dostupne putem SoundClouda, YouTubea ili viralno odnosno pomoću ‘digitalne predaje’ piratiziranih mp3 fajlova. U pitanju su B strane, promo snimke i one s nepročišćenim obradama. Radi se o pravome blagu za istinske fanove Drakea, ali i podsjetnik na onu stranu njegova angažmana koju smo, napisat će Pitchfork, najviše voljeli – tu introspekciju i poniranje u samoga sebe. I taj upliv emocija koji bi mnogi superstarovi željeli imati, ali im fali u paketu vlastite ili umjetničke osobnosti.

 

 

Kolekcija ‘Care Package’ sa sobom donosi nekoliko suradnji. U temi ‘Can I’ – stvari koja se bavi nastojanjem za oživljavanjem oslabjele veze (zvuči poznato?) – sudjeluje Beyonce, dok će Rick Ross biti dijelom dueta ‘Free Spirit’ s razmetnim pričanjem o damama kojima su se uspjeli ušuljati u krevet. Hommage R&B grupi Jodeci zajedničko je djelo s J. Coleom (‘Jodeci Freestyle’), a ‘Girls Love Beyonce’ – uz sempl pjesme ‘Say My Name’ grupe Destiny’s Child – donosi suradnju s Jamesom Fauntleroyjem. Pjesma govori o problemu gubitka povjerenja u mogućnost ostvarenje kvalitetne veze, nastaloga nakon mnogobrojnih prekida i dotadašnjih emotivnih razočaranja. Drake se dotiče i važnosti prijateljstva koje se gubi po putu ili se ubrzo razotkriva kao lažno (‘5AM in Toronto’).  I opisuje osjećaje samozavaravanja u trenucima kada odbijate prihvatiti činjenicu kako je vaša veza, zapravo, gotova (‘The Motion’).

Drake je s albumom ‘Care Package’ debitirao na prvome mjestu liste Billboard 200, a taj podatak doveo ga je na vrh liste izvođača s najviše brojeva jedan američke liste albuma u ovome desetljeću. Paralelno s izlaskom albuma, šest pjesama s kompilacije završilo je na listi Hot 100. Na taj način je Drake postao prvim samostalnim izvođačem u povijesti koji je prešao brojku od 200 pjesama koje su ušle na američku listu singlova. Traženost ploče omogućila je jedan od najboljih rezultata tjednog streaminga ovoga ljeta i otvorila niz strateških pitanja za glazbenu industriju, onih o načinu prilaženja vlastitom katalogu pjesama i njihovom plasiranju ili novom pakiranju za ljude željne slušanja.

 

 

To ‘željne slušanja’ vratit će nas na početak današnje priče. Jer, ‘Care Package’ čini se poput dnevnika uspomena, sugestivne doze intimnog propitivanja koje vas u trenu vodi u predjele vlastitih nedoumica. I trenutaka kada vam se vaša bolja prošlost može učiniti alejom promašaja. Dakle? Paket s Drakeovim blagom valja poslužiti kada ste posve sigurni u sebe i onda kada ste svjesni što vam dolazi na glazbenom meniju.

Goran Komerički

 

 

 

 

 

 

Rick Ross donosi snagu i raskoš hip hopa na albumu ‘Port of Miami 2’

Album ‘Port of Miami 2’ potvrđuje nezaobilaznost Ricka Rossa kao stupa današnje hip hop kulture.

 

Album Artwork Rick Ross Port of Miami 2

 

Kada slušate Ricka Rossa, jasno vam je zašto ste zavoljeli hip hop i gdje leži privlačnosti klasika. Okus koji nudi ‘Port of Miami 2’ intenzivan je i raskošan, a petnaest pjesama poslaganih na pladnju potvrđuju kako postoje konstante koje žanr čine uzbudljivim na ravni na kakvoj se čini sva ova desetljeća. U slučaju umjetnika i poduzetnika iz Miamija, radi se o desetljeću i pol. Toliko je, naime, prošlo od izlaska njegova debija ‘Port of Miami’, ploče na koju se – naslov novobjavljene kolekcije nam to jasno otkriva – njegov novi rad nastavlja.

 

 

”Port of MIami’ je bio ono na čemu sam izgradio cijelo svoje carstvo’, reći će Rick Roos, ‘i sada mu se vraćam.’ Radi se o klasiku hip hop kulture i jednome od onih albuma koje morate imate u svojom ultimativnoj biblioteci rap ploča. Rick Ross je njime trasirao kompletan smjer vlastite karijere, prezentirao snagu svojega glasa, pristupa mikrofonu, stvaranju mooda, image kreativca koji će svu svoju energiju usmjeriti uspjehu i stvaratelja trackova koji će se pamtiti.

Njegovo ime i pojavnost naslonjeni su na rubne pristupe životnog opstanka na području s kojega dolazi – ‘Port of Miami’ direktna je referenca na mjestu na kojemu se iskrcava iznimno velika količina opijata namijenjena američkom tržištu – a uvjerljivost kojom izriče stihove snažna je i autoritativna. Da je tome tako, pokazuju rezultati. Prvijenac Ricka Rossa je – jednako kao i još četiri kasnija albuma – završio na prvome mjestu liste Billboard 200. ‘Želim izazov da uspoređujem ova dva albuma’, ističe, govoreći o prvoj i desetoj ploči, ‘jer, na kraju krajeva, želim biti još oštriji negoli sam bio tada.

 

 

‘Kao umjetnik mislim kako je to izazov za koji se svi moramo potruditi – da i dalje možemo napraviti klasične stvari za koje znate da ljudi vole, ali i da u njima donesemo nešto novo’, istaknuo je Rick Ross u razgovoru za Las Vegas Weekly. Taj spoj vidljiv je u nizu pjesama na albumu ‘Port of Miami 2’. I u onim kompozicijama koje će Rick Roos izvesti samostalno – poput ‘Fascinated’ ili ‘Trumplike Ike’ – i u zajedničkim stvarima s odabranim imenima s urbane glazbene scene.

Među njima su Drake, Swizz Beatz, Lil Wayne, Nipsey Hussle, Teyana Taylor, Meek Mill i John Legend. Posebnu ulogu u svemu ima snimka iz zadnjega dijela karijere i života Nipseyja Husslea ‘Rich N***a Lifestyle’ i zaključna ‘Gold Roses’ u kojoj će Rick i Drake postaviti situaciju kakvom ona jest – gdje se nalaze danas, a gdje su bili na početku vlastita umjetničkog puta.

 

 

‘Svatko bi mogao svakog mjeseca napraviti album kada bi to želio’, govori Rick Ross, ‘no hoćete li on donijeti nešto na scenu? Biste li tako mogli nahranili kulturu poput mene? Sumnjam.’ I zaista. Za čovjeka koji je vlasnik etikete ‘Maybach Music Group’ i standarde intenzivnog objavljivanja mixtapeova i novih albuma na dijelu urbane scene danas, izlazak deset albuma u petnaest godina može vam se učiniti oskudnim. No, tada biste možda bili zakinuti za ovakvu razinu kreacije kakvu će vam pružiti instrumentalisti  kao što su J.U.S.T.I.C.E. League u temama ‘Vegas Residency’ i ‘Maybach Music VI’ ili Dej Loaff i Summer Walker u atmosferama pjesama ‘White Lines’ i ‘Summer Reign’.

 

 

Na naslovnici albuma ‘Port of Miami 2’ nalazimo fotografiju u medaljonu, a na njoj se nalazi Black Bo, prijatelj i manager Ricka Rossa koji nije više među nama. Omot ploče je također svojevrsni hommage debiju u karijeri jednoga od najprepoznatljiviijih predstavnika hip hop kulture danas. Sličnim dizajnerskim rješenjem, podsjeća nas na činjenicu kako uvjerljivost izričaja umjetnika koji iza sebe ima 87 singlova i deset albuma ima jasan kontinuitet od početaka pa do danas.

Goran Komerički

 

 

Mabel: Album pop pjesama s manjkom osobnosti

Mabel ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’.

 

Album Artwork Mabel High Expectations

 

Imate li visoka očekivanja od albuma ‘High Expectations’, tada ih odmah umanjite. I to stoga što nam je Mabel sa sobom donijela neujednačenu pop kolekciju pjesama umjetnice kojoj nedostaje ono što je najpotrebnije kako biste postali uspješnom globalnom zvijezdom na duge staze – snaga osobnosti i posebnost vlastita glazbenog identiteta.

Jer, znate, pop glazba može imati ritam koji će vas potaknuti na ples ili zaraznost koja će zazivati pjevušenje nakon emitiranja na radiju. Ona može biti prezentirana u obliku zanatski korektno skladanih i produciranih pjesama kakve ćemo, bez sumnje, susresti na debi albumu britanske glazbenice. Iza njih može stajati talentirana osoba, što Mabel svakako jest. Ali cijeli taj paket mora imati ‘ono nešto’. Taj dah originalnosti, samosvojnosti i osobnosti koji će joj omogućiti uvjerljivost. A to je ono što super zvijezdu izdvaja od talenta koji kuca na vrata i razmišlja na koji od tisuću ponuđenih ulaza će ući.

 

 

Nije dovoljno reći ‘dobro je ne osjećati se dobro’, zamisliti kako ste napravili himnu tjeskobe i nazvati je ‘OK (Anxiety Anthem)’. Posebno ne tek koji mjesec nakon što su istu stvar puno uspješnije problematizirale Julia Michaels i Selena Gomez putem pjesme ‘Anxiety’. To se čini uvjerljivijim već i zbog toga što je, u slučaju Selene Gomez, iz aviona vidljivo na koje prepreke godinama nailazite po putu. Bez obzira na ono što je, u razgovoru za britanski The Sun, izjavila Mabel.

 

 

‘Morala sam se propitivati i puno puta sastavljati’, istaknula je i dodala: ‘Tijekom odrastanja sam imala puno problema s povjerenjem. No, to je sada iza mene. Počela sam vjerovati u sebe i baviti se vlastitom negativnošću.’ Ipak, kada jednom ugledate Lizzo i njezinu prodornost – kako na pozornici, tako i u rukopisu vlastitih albuma – tada će vas istup Mabel umjetnički dotaknuti na puno manjoj razini. Ma koliko bila zahtjevna njezina borba s neizvjesnošću psihološkog sutra.

I još! Pronositi snagu i odvažnost putem slogana ‘fuck my life’ i nazvati stvar ‘FML’ u trenucima kad već postoji ‘IDGAF’ snažnije predstavnice žanra, čini se pomalo bezidejnim. Uostalom, da ne znate tko izvodi smash ‘Don’t Call Me Up’, svakako biste se okladili kako se radi o još jednom singlu koji Dua Lipa dovodi na svjestku glazbenu scenu. Jer najuspješnija stvar u karijeri Mabel – bavili su se time mnogi – iznimno podsjeća na atmosferu i izričaj singla ‘New Rules’. A da biste bili Dua Lipa nije dovoljno samo napraviti stvar koja će imati slične zvučne identitete ili asocijativne slike. Potrebno je puno više.

 

 

Pa i taj ‘Selfish Love’ s albuma ‘High Expectations’ kanda smo negdje već čuli. U novijem opusu grupe Clean Bandit? Možda. Ili, recimo, ‘I Belong to Me’. Stvar koja doziva R&B zvuk devedesetih čini se tek nezavršenom skicom, usporedimo li je s rukopisom novoga singla Teyane Taylor koji će nam se smiješiti s playliste streaming servisa.

Dakle? Nešto manje od trideset producenata potpisalo se pod šesnaest pjesama, dva interludea, intro i outro debi albuma ‘High Expectations’ britanske glazbenice Mabel. I sve to zajedno donijelo nam je rezultat sličan onome kakav je tijekom osamdesetih stvarao producentski trio Stock-Aitken-Waterman. Pjesme prepoznatljiva pop rukopisa su dolazile na vrhove lista popularnosti i treštale s radijskih aparata, ali se u njima često gubio osnovni identitet junaka pred mikrofonom. Uostalom, nazivi kompilacijskih albuma tih velikana pop spisateljstva govore nam dovoljno. Primjerice, ‘The Hit Factory: The Best of Stock Aitken Waterman’.

 

 

Kod Mabel je drugačije mnogo toga. Ona sama supotpisuje pjesme koje izvodi. I to čini od rane mladosti, kada je svoje misli uglazbljivala svirajući klavir. Ona je odrastala u okrilju ljudi koji su navikli živjeti javne živote – Mabel Alabama Pearl McVey je kći Neneh Cherry i Camerona McVeyja – i posjeduje tu mogućnost da, izjavit će, ‘svoje negativno uspije pretvoriti u pozitivno’. I to je svakako zalog za budućnost. Jednako kao i pjesme poput ‘Bad Behaviour’ ili ‘We Don’t Say…’ – stvari s albuma ‘High Expectations’ koje bi mogle opravdati naša visoka očekivanja od Mabel.

Mabel, naime, ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’. No, za to je potrebno pronaći jedan od onih tisuću ulaza na koja je moguće ući. I posložiti vlastitu jedinstvenost na glazbenoj sceni. Bilo bi uistinu sjajno da se to dogodi.

Goran Komerički

 

 

DJ Snake: Jeste li spremni za putovanje ekstremima glazbenih raspoloženja?

Ovakav album – s tako razvedenim zvukom i ekstremno raznovrsnim žanrovskim rukopisom koji generira različita raspoloženja – ranijih bi desetljeća bio osuđen na perceptivnu propast i opći manjak potražnje. Danas je drugačije.

 

Album Artwork DJ Snake Carte Blanche

 

Kada odslušate kompletan album ‘Carte Blanche’, bit će vam mrvicu jasnije zašto je drugi album u karijeri francuske ‘globalne ikone’ objavljen upravo pod ovim nazivom. Jer, naime, DJ Snake je, putem sedamnaest stvari posluženih na glazbenom meniju, proputovao vezama elektroničke plesne glazbe s paletom glazbenih žanrova. I strukturirao djelo poput raskošnog partyja za festivalske događaje ili noćne zabave klupskoga prostora.

 

 

Okej, ta dva pristupa bit će različita u svojemu doživljaju ili sugeriranoj atmosferi, ali situacija je jednostavno takva – DJ Snake je priredio album koji će vas emotivno voditi razmjerima različitih osjećaja i atmosfera, uspona i padova, razuzdanih trenutaka i onih za kontemplaciju. Onoga prvoga razmjerno je više, ovoga drugoga manje, ali tako to, ponajvećma, biva na tulumu elektroničkoga glazbenoga doživljaja.

 

 

Album ‘Carte Blanche’ tako putuje drum’n’baseom, future bassom, hip-hopom, R&B-jem, future bassom, zvukovima house glazbe, tropicala, latino zvukom, feelingom osamdesetih, neon raveom, narodnjačkim melosom indijske glazbene tradicije, dancehall popom, reggae electro dubom i poštenom količinom EDM-a. I to je tek naznaka svega onoga što možete pronaći u kombinaciji zvukova francuskog DJ-ja i producenta kojemu je – naziv projekta, dakle, potvrđuje – sve dozvoljeno.

 

 

To ‘dozvoljeno’, između ostaloga, znači i procijenjeno visokim ocjenama u sustavu vrijednosti umjetničkog i poslovnog. Jer, na ploči možete pronaći svu silu različitih umjetnika od kojih je svakome dodijeljena uloga u skladu s njegovim žanrovskim identitetom. Majid Jordan, ZHU, Offset, Selena Gomez, Tchami, J Balvin, Burna Boy, Gucci Mane, Zomboy, Ozuna, Gashi i Cardi B tek je dio tih imena posloženih u strukturu koja počinje znanstveno-fantastičnim filmičnim uvodom teme ‘Butterfly Effect’, a završava povratkom kući putem pjesme ‘Paris’. Cijela priča je kružno posložena sa snažnim drum’n’bassom pri početku i pri samom kraju albumskog seta. I s latino vrhuncem u sredini, unutar kojega nalazimo hit-singlove ‘Loco Contigo’, ‘Taki Taki’ i ‘Fuego’.

 

 

Album ‘Carte Blanche’ možda ne donosi, napisat će Billboard, ‘novi zvuk’ generacije od kojih će biti sazdan ‘vrli, novi svijet’. Međutim, ploča ‘predstavlja lakmus test stanja u kojemu se svijet sada nalazi’. I to je možda najbolji zaključak o kolekciji koju nam je podario DJ Snake.

Jer, ovakav album – s tako razvedenim zvukom i kreacijom koja tumara toliko različitim predjelima žanrovskih opredijeljenja koji generiraju toliko različita raspoloženja – ranijih bi desetljeća bio osuđen na perceptivnu propast i opći manjak potražnje. No danas – u vrijeme kada glazbu slušamo multižanrovski i raspoloženja smo u stanju mijenjati u skladu s navikama poremećaja pažnje – takva stvar može se činiti uobičajenom. Pa i dobrodošlom.

Kaiser Chiefs: Zabavno i osvježavajuće. S muškim stanjem uma u 40-ima.

Zabava, molim. Ipak je ljeto. A onda i misao. Jer, ipak smo samo ljudi. Sa svojim željama,  potrebama, strahovima i ambicijama.

 

Artwork Album Kaiser Chiefs Duck

 

Ma što tko rekao, napisao ili komentirao, album ‘Duck’ – sedma ploča u karijeri grupe Kaiser Chiefs – zabavan je i osvježavajući. Razigran i predodređen za ugodno društvo u slušalicama ili na auto sustavu za duljih putovanja. Premda počinje ‘doista važnom pjesmom s velikom porukom za Britaniju BREXIT-a’ i dotiče se osobnih tema, previranja i onih problema kojih se ljudi ranih četrdesetih mogu dosjetiti za sumornih ili dana overthinkinga.

 

 

Okej, album je daleko od tipičnoga djela indie rocka, kakvoga poznajemo iz najuspješnijih dijelova karijere britanskog sastava poznatoga po singlovima ‘Roby’, ‘Never Miss a Beat’, ‘I Predict a Riot’ ili ‘Evereyday I Love You Less and Less’. I zato ćete ga možda promotriti podozrivo i s upitnicima nad glavom. Ali kada vlastitu umu dopustite opuštajuće misli i nepretenciozne zaključke, jednostavno ćete doći do činjenice kako su ‘Northern Holiday’, ‘Record Collection’ i ‘Wait’ naprosto pjesme uz koje ćete cupkati i omogućiti im da vam se još dugo vrzmaju u riznici za pjevušenje.

 

 

Album ‘Duck’ je ploča izrazito osobnih tema poput nesigurnosti u privlačnost vlastita tijela, frustracijom internetom, malim praznovjerjima, tjeskobom životnoga sutra i biološkim satom povezanim sa željom da imate dijete. I sve to iz muške perspektive. Možete li se u to uživjeti? Ovisno o godini proizvodnje, rekli bismo. Ipak, kada se nađete u situaciji da vam se čini kako se život vrti u krugu, tada je zgodno odslušati ‘Don’t Just Stand There, Do Something’ ili ‘Golden Oldies’ i u tili čas ćete se osjećati ponukanima za akciju. Možda je to zbog himničnosti glazbenog trenutka ili čežnje za nekime ili nečime što će vas pokrenuti, svejedno.

 

 

Za iznimno zanimljiva razgvora s Timom Jonzeom iz Guardiana, frontmen Ricky Wilson dotakao se mnogih trenutaka u kojima se našao posljednjih godina i iz kojih se izvukao ‘bez posljedica da postanem moron’. I izrekao koju o vlastitom običaju opijanja koje je ‘naprosto moguće, jer je legalno’ i činjenici kako ‘nije zlopamtilo’. Prije nekoliko tjedana za NME je izjavio kako se ‘konačno osjeća slobodan’ i prpošan u situaciji u kojoj se našao. Taj osjećaj primjećuje se na albumu ‘Duck’, dobrodošlom ostvarenju na granici komercijalnog rocka i nekadašnjeg indie izričaja. S inzistranjem na ovome prvom.

Dakle? Zabava, molim. Ipak je ljeto. A onda i misao. Jer, ipak smo samo ljudi. Sa svojim željama,  potrebama, strahovima i ambicijama.

Goran Komerički

 

 

Ed Sheeran: Želja, strast, tjeskoba, poštovanje i – kolekcija suradnji

Album ‘No. 6 Collaboration Project’ prenosi poruke, dotiče stvarnost i nosi iskustvo. Propituje različite identitete, vlastite vrijednosti i osobne nesigurnosti. Donosi kombinaciju pop glazbe s različitim žanrovima – od hip hopa preko soula, R&B-jai elektroničkog popa, pa do rocka.

 

Artwork Album Ed Sheeran No. 6 Collaboration Project

 

Dovoljno je vidjeti smiješak koji se pojavio na licu Eda Sheerana kada je objašnjavao zašto je pjesmu ‘South of the Border’ snimio s Cardi B i Camilom Cabello, pa da shvatite koliko je želje, strasti i poštovanja skupljeno na jednome mjestu. Na tom dugo čekanom i pomno najavljivanom četvrtom studijskom albumu britanskog kantautora, ploči dueta i višežanrovskih suradnji, objavljenom pod nazivom ‘No. 6 Collaboration Project’.

Može vas pogled na skupljene prikaze internetskog agregata Metacritic zavarati pa će vam se učiniti da je album Eda Sheerana pomalo razočaravajući rezultat, no činjenica je upravo drugačija. Kolekcija suradnji koje je britanski kantautor napravio s ljudima koje cijeni, voli, poštuje i uživa u njihovoj popularnoj umjetnosti – ma kojega žanra ona bila – jednostavno je djelo u kojemu ćete se pronaći.

Na različite načine.

Bilo da mu se prepustite kao ljubitelj pjevnih hitova, tražite li okosnicu Sheeranova rukopisa, istražujete li širinu glazbenih žanrova, očekujete iznenađenja ili tražite misli kakve Ed godinama ispisuje načinom da ti njegovi stihovi budu bliski mnogim ljudima.

 

 

Uostalom, gdje piše da popularna umjetnost – a da bi u sustavu vrijednosti bila visoko stupnjevana – ima biti introspektivno konceptualna i društveno angažirana? I zašto bi trebala biti tradicionalno eksperimentalna ili jednostavno nepretenciozna? Može imati od svega toga pomalo i sa sobom možda donijeti znatiželju. Pa i sadržavati dozu iznenađenja. Okej, možda postoje određena očekivanja – kada je Ed u pitanju, to je sugestivna izvedba, bliska lirika i okretna jednostavnost popa s utjecajima različitih native ritmova – ali zašto se ograničavati? I da, zašto bi ovakva ploča bila unaprijed proračunati industrijski proizvod?

Dopustite, molim, mogućnost da pop zvijezda doista uživa u zajedničkom radu s toliko različitih glazbenika, njihovih značenja, pristupa stvaranju glazbe i životnim navikama.

 

 

Jer, naposljetku, i Eminem i Bruno Mars i Cardi B i Khalid i Skrillex i Chris Stapleton i Camila Cabello i Yebba i Stormzy – koliko god bili posebni i zvjezdani – ljudi su  osebujnih (ili manje osebujnih) navika, misli, potreba, uspješnih i manje uspješnih trenutaka, vlastitih tjeskoba, sreća, nesigurnosti i razdraganosti.

A sve to jako dobro se čuje na ovoj ploči.

Uostalom, poslušajte bilo koji intervju britanskog kantautora – bilo onaj sa Zaneom Loweom na radiju Beats 1 ili aktualni sa Charlamagne Tha Godom za iHeartRadio – ili se prisjetite kako je to izgledalo kada je strpljivo obilazio fanove prije premijere koncertnog filma u Lonodnu. Postoji li superzvijezda za koju se može reći kako odaje čovjeka koji stoji na zemlji ili simbolizira ljudskost, onda bi to bio Ed Sheeran. ‘Imam veliko poštovanje prema ljudima koji mogu napraviti ono što ja ne mogu’, reći će. I objasniti što za njega znači stvarati. ‘Imam tu potrebu stvarati pjesme koje će me učiniti sretnijim’, objašnjava, ‘želim svoje unutarnje demone riješiti pisanjem i pročistiti glavu, to je neka vrsta terapije.’

 

 

Dakle, što to ima na albumu ‘No. 6 Collaboration Project’? Mnoštvo zanimljivosti i puno različitih ljudi na okupu, raznovrsnih pop rješenja i podosta hip hopa, soula i R&B-ja. Pa i punokrvna rock stvar u vremenu u kojemu se rock čini zagubljenom vrstom u svijetu mainstreama. Suradnja sa Skrillexom donijet će, primjerice, ljubavnu priču slomljenoga srca, a akustična balada s Yebba-om tematizirati nesigurnost u ljubavnu odnosu.

Duet sa Stormzyjem izgovara onu poznatu ‘nigdje nije kao kod kuće’ (u Londonu, naime), a stihovi pjesme s Camilom Cabello pričat će nam priču o prelasku preko – društveno i naslijedno aktualne – južne granice Sjedinjenih Država. Za pjesme ‘Remember the Name’, Eminem, 50 Cent i Ed Sheeran razgovaraju o vlastitu položaju u svijetu glazbe i hip hopa, uspoređujući dane uspjeha s počecima i vlastitim skromnim porijeklom.

 

 

Ono što se, međutim, može iščitati iz cijeloga rukopisa jest, bez sumnje, ono ljudsko. Propitivanja različitih identiteta, vlastite vrijednosti i osobne nesigurnosti. Razgovor sa Charlamagneom Tha Godom, uostalom, potvrdit će koliko je pitanja u stihovima – poput onih u pjesmama ‘Put It All On Me feat. Ella Mai’ ili ‘I Don’t Want Your Money feat. H.E.R.’ – blisko mnogima od nas. Zašto je od svih na svijetu odabrala upravo mene? Vrijedim li uopće toliko? Zašto ostaje sa mnom kada sam stalno negdje drugdje?

Album ‘No. 6 Collaboration Project’ prenosi poruke, dotiče stvarnost i nosi iskustvo. Budite svjesni sami sebe. Usvojite kvalitetu vrijednosti malih stvari. Ne trčite za visokim društvima bez obzira što vam se čini kako je preko plota hrana bolja i život ljepši. Video pjesme ‘Beautiful People’ će objasniti kako se najčešće najudobnije osjećamo u vlastitoj koži. Slavni, primjerice, imaju brige i želje u vrtlogu kojih biste se možda teže snašli. Poput, reći će ‘Antisocial’ s Travisom Scottom, čežnje za malo mira i privatnosti, slobode kretanja bez okretanja i mirnog ispijanja čaja u omiljenom kafiću.

 

 

A tu priliku imamo. Možemo naručiti Earl Grey u centru ili uzeti coffee to go pa navući slušalice na uši i mirno prošetati gradom slušajući album ‘No. 6 Colaboration Project’, ploču na kojoj je Ed Sheeran ostvario vlastite suradnje snova. I kolekciju koja je, ljudima koji su je stvarali, donijela desetke sati uživanja. Vrijeme je, zato, da i mi malo uživamo. U pop glazbi. Sa svim njezinim porukama i opuštanjima koje sa sobom nosi.

Goran Komerički

 

 

Kamo će nas odvesti zvuk kreativaca iz indie sastava Two Door Cinema Club?

Radiofoničnost pristupa stvaranju pjesama grupe iz Sjeverne Irske, zaziva format free form radija za glazbene sladokusce i retro programe klubova poput zagrebačke Jabuke.

 

Album Artwork Two Door Cinema Club False Alarm

 

Trebate odgledati jedan videospot benda iz Sjeverne Irske, da biste shvatili koliko se dobro članovi trija Two Door Cinema Club zabavljaju. Artistički pristup pop glazbi naglašene estetike elektroničkoga indie zvuka na ploči ‘False Alarm’ donijet će i jasno skicirane puteve njihovih vlastitih inspiracija. Ritmičnost Talking Headsa, s jedne strane. I groove Childisha Gambina na njegovu albumu ‘Redbone’, s druge. Radi se o petome albumu u njihovoj karijeri i ploči na kojoj gostuju Makoomba i Open Mike Eagle.

 

 

Magazin Clash će napisati kako se radi o ploči koja mijenja pravila igre za indie-rock budućnosti, a The Line of the Best Fit će u prvi plan staviti odvažnost kojom članovi benda shvaćaju kreativnost na današnjoj glazbenoj sceni. No, bez obzira što se u svim prikazima počesto upotrebljava riječ rock, valja nam znati kako se ovdje, prije svega, radi o artističkom pristupu elektroničkom glazbenom izražavanju. Organskog je mjestimice manje, a tehnološkog više – u zvuku i video uprizorenju.

Uostalom, kadrovi s jasnim reminescencijama na različita desetljeća filmskog i serijalnog poimanja znanstvene fantastike u spotu ‘Satellite’ tome će svemu dati potvrdu. Jednako kao i zazivanje jednostavnog sinth zvuka osamdesetih u stvari poput ‘So Many People’. Ili onoga što bismo nazvali podsjetnikom na stvaralaštvo Davida Byrnea u temi ‘Nice to See You’. Dakle? Zabavno, prije svega.

 

 

Radiofoničnost zvuka koji zaziva format free form radija za glazbene sladokusce čini se prvim idealnim područjem koji bi mogao ugostiti poneke od 12 pjesama koje se nalaze na ploči ‘False Alarm’. Drugo područje moglo bi se pronaći u klupskim programima s repertoarom indie nostalgije prošlih desetljeća u kojima bi se, pored starih Depeche Mode, Sisters of Mercy ili Joy Division, lako mogla pronaći i pjesma poput ‘Dirty Air’ s ove ploče. Je li iz svega navedenog jasno u kojemu smjeru ide stvaralaštvo benda iz Sjeverne Irske? Osjećate li možda stifljivo dozivanje novije faze projekta LCD Soundsystem? Možda? Poslušajte pjesmu ‘Satellite’ hoš jednom.

Sudionici ovogodišnjeg Glastonburyja će reći kako su ‘naučili biti zahvalni što su autsajderi’ i dodati kako je produkcija Jacknifea Leeja – čovjeka koji je radio s najvećima poput grupe U2, The Killers, The Cars ili R.E.M. odnosno Robbieja Williamsa i Taylor Swift – bendu udahnula novu svježinu. Dakle? ‘Album ‘False Alarm’ je šarena, dobra ploča benda koji’, naglasit će AllMusic, ‘u istome trenutku odrasta i sjajno se zabavlja.’

 

 

Kada slušamo pjesme Willieja Nelsona osjećamo se intimno sjetni i iskreno sretni

Prigrlite album ‘Ride Me Back Home’ onom osjećajnošću kojim je izveden i onim taktom kojim je napisan. Osjetit ćete se bogatije i sveobuhvatnije sa samima sobom. I s dragim ljudima koji su možda oko vas.

 

Album Artwork Willie Nelson Ride Me Back Home

 

Uvjerljivost i snaga sugestije kojom Willie Nelson kormilari na svojemu 69. studijskom albumu u karijeri toliko je upečatljiva da ćete poželjeti ostati u zagrljaju njegovih izvedbi još puno puno nakon isteka pjesama s albumu ‘Ride Me Back Home’. Da ne znate, odmetniku country establishmenta nikada ne biste dali 86 godina, a još manje biste pomislili da iza koautorstva naslovne pjesme ovoga albuma stoji Sonny Throckmorton, spisatelj pjesama s opusom od njih tisuću koje su izvodili različiti pripadnici country scene.

 

 

Nekako se čini da je u ovome desetljeću Willie dosegao novu renesansu vlastite karijere i donio nam niz pjesama koje je sam potpisao, istovremeno se sasvim uključivši u nove trendove i tokove tehnološkog doba. Pa premda se to iz ovoga rakurssa čini jednostavnim za napisati, to bismo od umjetnika ovoga kalibra očekivali. Jer, country odmetnik kanda je uvijek imao sposobnost razumijevanja malih, uvjerljivost glumljenja velikih i osebujnost humora rijetkih. Njegova duboka emocija koju otkrivamo slušajući interpretacije najrazličitijih priča i najraznovrsnijih životnih događaja, impresija i slika, postala je osobitim mjestom suvremene glazbe. I to je samo dio razloga zbog čega se – u slučaju Willieja Nelsona – radi o jednome od onih stupova popularne kulture koji drže taj panteon s posebnom stabilnošću i iznimnim kontinuitetom.

 

 

S Williejem Nelsonom, putevi lutanja, prašine i svjetlosti stihova američkog tradicionalnog rukopisa bitno drugačije izgledaju. Izostavimo li ih, čine se siromašnijima. Poput romana kojemu nedostaju bitna poglavlja za objašnjavanje radnje. I zato ne morate biti obožavateljem country zvuka, ali ipak ćete – u to ne valja dvojiti – s dubokim poštovanjem skinuti šešir na sam spomen njegova repertoara i njegove dugovječnosti. One vrste dugoga trajanja u kojemu snimke čovjeka u devetom desetljeću zvuče izvedbeno ugodno i uvjerljivo kao i one s desetljećima manje staža. Pa možda čak i uvjerljivije. Jer, vidite, devet desetljeća sa sobom donose onu vrstu iskustva i patine kakve ne možete imati s par desetljeća manje puta u nogama. Glazbenog, koncertnog i – životnog, prije svega.

 

 

Na albumu ‘Ride Me Back Home’ potvrdit ćemo, ispisuje Pitchfork, kako je starost nova omiljena tema pjesama Willieja Nelsona i shvatiti kako humor tog djeda suvremene popularne glazbe duguje i sposobnosti da se smije i sam sebi. Jer će nam, bez imalo krzmanja, istanuti da – premda mnogi nisu očekivali toliki njegov vijek trajanja – onaj koji je najmanje očekivao ovolika desetljeća na sceni Willieja Nelsona je sam – Willie Nelson.

Exclaim će naglasiti da Willie danas djeluje jednako uvjerljivo kao i mnoge puno mlađe glazbene zvijezde, a Rolling Stone će podsjetiti na to kako je njegov glas jedan posebno snažan ‘američki instrument’ koji je iskorišten na albumu ‘Ride Me Back Home’. I to je ona tvrdnja koja će nas podsjetiti zašto se osjećamo tako intimno sjetni i sretni kada nam negdje u sobi sviraju pjesme Willieja Nelsona. Ta toplina je velika i ta dobrodušnost je takva da će obuzeti svaki dio vašega čuvstva ako joj se odlučite prepustiti.

 

 

Produkciju ploče potpisuje Buddy Cannon, na albumu sudjeluju njegovi sinovi Lukas Nelson i Micah Nelson, a ako želite pjesme za preporuku onda su to svakako ‘My Favorite Picture of You’ i ‘Stay Away from Lonely Places’. Prigrlite ih onom osjećajnošću kojom su izvedene i onim taktom kojim su napisane i osjetit ćete se bogatije i sveobuhvatnije sa samima sobom. I s dragim ljudima koji su možda oko vas. Fizički ili na daljinu. Pa im pošaljite misao i zagrljaj. Istim onim dobrodušjem koje će vas zaogrnuti s preslušavanjem ploče ‘Ride Me Back Home’. Na gramofonu ili streaming servisu, svejedno.

Goran Komerički

Mark Ronson: Ljubavni krah je sastavni dio života. I kreativni poticaj.

Ponekad jednostavno tako mora biti. Nisu ‘sve ljubavi tužne’, kako će reći kantautor s ovih prostora. No, neke su tužnije od drugih. Ili su možda osuđene da budu neostvarene.

 

Album Artwork Mark Ronson - Late Night Feelings

Album Marka Ronsona je ploča elektroničkoga popa koja otkriva tugu. No, nakon perioda tuge – koju će svatko sa sobom najiskrenije proživjeti – uvijek slijedi razdoblje traženja samoga sebe.

 

Što god vam tko rekao, Mark Ronson je umjetnik kojemu valja stisnuti ruku i čestitati na svemu kreativnome što je do sada napravio. A učinio je mnogo, od stvaranja posebnog zvučnog dodatka neizmjernom glasu Amy Winehouse preko zvučnog identiteta Coca-Cole do svesvjetskog nanovog otkrivanja funka s Brunom Marsom i koautorstva instantnog klasika ‘Shallow’ za kojega je, uostalom, dobio i Oscara. U svemu tome uvijek je važna bila ideja i bitan je bio pristup. Konceptualan, prije svega. I usredotočen, jednako tako.

 

 

Za ovu priliku, britanski producent s kalifornijskom adresom – ‘jer Los Angeles je epicentar pop kulture’, reći će – odlučio se za break-up ploču elektroničkoga pop zvuka. Pa, kako je to moguće napraviti da bude kreativno, super prihvatljivo i zanimljivo? Poput onoga što su radili Communards, otpovrnut će i spomenuti njihov ‘Don’t Leave Me This Way’. I potpuno je u pravu. No, je li u tome uspio? Već sami uspjeh suradnje s Miley Cyrus u pjesmi ‘Nothing Breaks My Heart’ donosi nam potvrdan odgovor. Pa čak i da je ostatak materijala manje uvjerljiv. A on to nije. Upravo suprotno.

 

 

Kolekcija od trinaest pjesma na ploči ‘Late Night Feelings’ donosi, napisat će The Independent, ’emocionalnu koheziju’ primjenjivu kao, podvući će Variety, ‘soundtrack kasnonoćnog doba nakon večernjeg izlaska’. Pjesme izvode ženski glasovi među kojima se nalaze Lykke Li, Angel Olsen, King Princess, Alicia Keys i Yebba. Rolling Stone će napisati kako su se snažne individualnosti glazbenica utopile u produkciji pjesama, ali to je trenutak koji možda nećete zamijetiti. Ipak je to album Marka Ronsona. I to onaj na kojemu je, istaknut će Exclaim, ‘tuga više od apstrakcije: ona je višestruka, višeslojna i melodična melankolija’.

 

 

Ponekad jednostavno tako mora biti. Nisu ‘sve ljubavi tužne’, kako će reći kantautor s ovih prostora. No, neke su tužnije od drugih. Ili su možda osuđene da budu neostvarene. Ili zanemarene. Ili odbačene. Pa i ignorirane. Kako bilo, rezultat je isti. Nakon perioda tuge, koju će svatko sa sobom najiskrenije proživjeti, uvijek slijedi razdoblje traženja samoga sebe. I zaborava koji život znači. Emociju, naime. A potom i  nalaženja sa samim sobom.

Na tome putu možda je najbolje ponijeti album ‘Late Night Feelings’. Kao u onom virtualnom odabiru ‘tri ploče koje ćete ponijeti na pusti otok’. Neka jedna od njih bude ona Marka Ronsona. Da se nađe po putu. Na stazi zaborava i novoga osnaženja.

Goran Komerički