Arhive oznaka: Review

The Raconteurs. Ima li danas mjesta za uspjeh rock albuma?

Znate li za onu kako se ‘loši dečki najbolje zabavljaju’? Tu nehajnu poruku dobit ćete u posveti koja je na uvodnoj stranici darovane knjige napisana ženskom rukom.

 

Artwork Album The Raconteurs - Help Us Stranger

 

Ima li mjesta za uspjeh ovakvog punokrvnog rock albuma u svijetu pop kulture s kraja desetih? To je prvo pitanje koje se nameće za preslušavanja prve kolekcije novih snimaka supergrupe The Raconteurs nakon cijeloga jednog desetljeća.

 

 

‘Shvaćamo kako ovo vrijeme nije naklonjeno rock’n’rollu’, reći će Brendan Benson u razgovoru za Billboard i dodati kako mu se čini da je hip hop trenutno puno uzbudljiviji žanr, ‘ali to je bio razlog više za napraviti rock’n’roll ploču – to je jednostavno moralo biti snimljeno.’ Jack White će istaknuti da je ovo album koji nedostaje: ‘Što je ono što ne vidim na policama prodavaonica ploča? Ono što želim kupiti? Ono što želim slušati? To je ploča kakvu smo napravili – stvar kakvu ne možemo drugdje čuti.’

 

 

‘Help Us Stranger’ je album koji autorski potpisuju Brendan i Jack, a iza produkcije stoji cijeli bend. I to je vrijednost koju će Jack White rado istaknuti. Jer živimo u doba u kojemu pop albumi imaju ’17 autora i devet producenata’. I tako zaokružena priča donijela nam je, napisat će Mojo, ‘iskrenu ploču za uživanje’. Pristup albumu je ‘nekadašnji’ i ‘energičan’, ali s daškom modernosti i s puno stava koji se – posebice u doba pokreta #metoo – nekome može učiniti agresivnim. Pa ipak, od frajera s gitarom u ruci očekivala bi se odlučnost: ‘tko će te voljeti ako neću ja’ govori stih iz break-up pjesme ‘Now That You’re Gone’. Uostalom, znate onu kako se ‘loši dečki najbolje zabavljaju’. Tu nehajnu poruku dobit ćete u posveti koja je na uvodnoj stranici darovane knjige napisana ženskom rukom.

 

 

Za album ‘Help Us Stranger’, dakle, prostora ima. I to poprilično. No, kako će na njega reagirati segemntirani radijski svijet, ostaje nam vidjeti. Okej, za obradu Donovanove ‘Hey Gyp (Dig the Slowness)’ vjerojatno će biti manje prostora, ali naslovna stvar sasvim lijepo prijanja zvuku modernog rock radija. Ili, recimo, radijskog formata Adult Alternative.

Goran Komerički

 

 

Oglasi

Hot Chip: Ovakvom svijetu treba malo optimizma

Poklonici izričaja kakvog nam Hot Chip na scenu dovode gotovo dvadesetljeća, prigrlit će ovaj album neskrivenom radošću.

 

Artwork Album Hot Chip - A Bath Full of Ecstasy

 

Kada na streaming servisu ugledate ‘A Bath Full of Ecstasy’, možda se možete u trenu upitati što, do vraga, može donijeti glazbeni album takvoga naslova? Razuzdanost i eskapizam? ‘Mislim da je vrijedno truda’, reći će Joe Goddard, ‘ovome i ovakvom svijetu dodati malo optimizma.’

 

 

Novinar dnevnika Guardian će napisati kako se radi o najkomercijalnijoj ploči u karijeri synth-pop benda čiji se pristup alternativnom plesnom izričaju može okarakterizirati i sintagmama art-popa i intelektualističkog popa. Poklonici izričaja kakvog nam Hot Chip na scenu dovode gotovo dvadesetljeća, prigrlit će ovaj album neskrivenom radošću i istraživati ga znatiželjom koja se može usporediti samo s hirovitom začudnošću članova benda. ‘Hot Chip ostaju nemilosrdno dosljedni i neumoljivo pouzdani’, ispisat će Mojo. ‘Ovo je album sa srcem i dušom’, istaknut će The Independent. ‘Rezultat svega je projekt koji donosi njihov najbogatiji zvuk do sada’, zaključuje magazin Clash.

 

 

“Umjesto da samo konstatiramo kako se BREXIT dogodio i da je Trump na vlasti’, ističu članovi grupe, ‘radije ćemo pisati pjesme poput ‘Positive’ koje tragaju za pozitivnim i sugeriraju ljudima da podrže sve one oko sebe koji pate od problema s mentalnim zdravljem ili se suočavaju sa ozbiljnim problemima jer su siromašni ili su beskućnici.’ O tome se radi, dakle. O empatiji i životu u sadašnjosti. Osluhnite, zato, pjesme poput ‘Melody of Love’, ‘Echo’ i ‘Hungry Child’ i dozovite ono najbolje u sebi. S albumom ‘A Bath Full of Ecstasy’ grupe Hot Chip to je neusporedivo jednostavnije.

Goran Komerički

 

 

AURORA ima fascinantan album. Poticajan i hirovit.

‘Svijet kojemu pripadamo donosi nam pomiješane osjećaje’, objasnit će norveška kantautorica eteričnoga popa, ‘no, mi smo ti koji još uvijek biramo ono što želimo vidjeti.’

 

Artwork Album AURORA - A Different Kind Of Human (Step 2)

 

AURORU možete pomno studirati. I postepeno otkrivati kakve sve poruke, misli, emocije, bravure, utjecaje, aranžmane i čarolije sa sobom donosi. Toliko je bogat taj njezin ‘A Different Kind of Human (Step 2)’. I toliko je čudesan i poticajan da je to, zapravo, zahtjevno za opisati. Najjednostavnije je navući slušalice na uši i prepustiti se metamorfozama i ambicijama sakrivenima unutar seta od 40 minuta.

Eterični pop i plemenski rituali

One će vas voditi domenama prirodnog i urbanog, duhovnog i tjelesnog, sanjarskog i mitološkog, osviještenog i angažiranog na način koji zaziva znatiželju i donosi katarzu. Njezin izričaj možete nazvati eteričnim popom s naslagama plemenskih rituala. Tome valja pridonijeti epitet elegancije i invencije. Tada ćemo dobiti prvu naznaku njezina ‘duologa’, kako će izričaj opisati magazin The Line of Best Fit.

 

 

‘Ovaj album je puno jasniji i s više vatre’, reći će AURORA govoreći o ploči koja je dio njezina autorskog progresa i predstavlja drugi konceptualni dio dvodjelnog albuma. Prvi dio priče upoznali smo s EP-jem ‘Infections of a Different Kind (Step 1)’ iz rujna prošle godine, pločom koja je nastajala u velikom francuskome zamku. ‘Bilo je to čarobno iskustvo’, reći će i dodati: ‘Tada se nisam osjećala kao čovjek. Osjećala sam se kao da nisam na planetu zemlji.’ Ovu ploču – ispunjenu plemenskim udaraljkama i raznovrsnim glasovnim tehnikama – snimala je ‘u malenoj sobi purpurnog poda’.  ‘Nikada ne bih dva albuma snimala na istome mjestu’, govori, ‘osjećala bih se kao da varam.’

Trebali bismo biti slobodni

I u tome stavu pronalazimo svu kompleksnost koju AURORA čuva u sebi. Poput svijeta koji nas okružuje.  Govoreći o ironiji koju donosi pjesma ‘Animal’, putem Instagrama je istaknula kako je sirova ‘jer smo mi sirovi’. I senzualna je, ‘jer je priroda senzualna’: ‘Pogrešna je i čudna, jer je svijet pogrešan i čudan. Govori o slobodi, jer bismo trebali biti slobodni.’ I to je ono iskonsko – ta strast za samosvojnošću, žeđ za ispunjavanjem vlastitoga – koje nas često pokušava voditi, ali se ustežemo. Postajemo usukani i s manjkom strasti za sve čemu pripadamo.

Čini vam se isuviše zahtjevnim? Pomislite samo koliko puta se nađete u čudu u različitim životnim trenucima koji vam se pojavljuju po putu. ‘Svijet kojemu pripadamo donosi nam pomiješane osjećaje’, objasnit će norveška kantautorica, ‘no, mi smo ti koji još uvijek biramo ono što želimo vidjeti. Svi smo mi dio ovog čudnog svijeta na kojemu imamo toliko lijepih stvari za učiniti. I fokusirati se na pozitivno u tim promjenama.’

 

 

AURORA je glazbu počela pisati sa šest godina, a stihove s njih devet. Njezin glazbeni izričaj, reći će, nastajao je pod utjecajem izvođača kao što su Enya, Bob Dylan, Underworld i Leonard Cohen. A to je iznimno eklektična kombinacija koja će nam pojasniti dodire skandinavske mitologije, estetiku new agea, elemente Jungove psihoanalize, naznake rituala i, AllMusic će pronaći, kazališnu atmosferu na jednome mjestu. Zajedno s različitim tehnikama pjevanja i muškim zborom donosi ono što – ispisat će Independent – ne biste očekivali od pop albuma.

Pokušajte realizirati vlastitu snagu

Tematski, album je iznimno širok. Norveška glazbenica će potvrditi kako se mnoge teme protežu na više pjesama, ali se njih nekoliko nalazi i u jednoj stvari. ‘Sve one su jednako individalne kao što su i dio cijele priče’, ističe. A ta priča govori o snazi svakoga od nas: ‘Pokušajte je realizirati. Kada shvatite koliko ste snažni, shvatit ćete i koje su bitke u kojima je potrebna i vaša pomoć.’ No, dodat će, ‘pomozite najprije sebi, a tek onda svijetu’.

 

 

‘Prilično sam emotivna osoba s mnogo raspoloženja’, govori AURORA, ‘Nikad ne znam kako ću se osjećati toga dana i zato je album  takav: previše je ljut, prilično je sretan, pun nade, tužan i razigran.’ A to se čini važnim. Da ne sakrivamo emocije iz straha da nas ne stigmatiziraju.

Plakanje može biti sretno iskustvo

Pjesma ‘The River’ govori da javno pokazivanje emocija  pokazuje da smo ljudi i kako se nakon toga možemo osjećati puno bolje. ‘Plakanje može biti sretno iskustvo’, reći će. I potom u stvari ‘Daydreamer’ tematizirati dostojanstvo modernog čovjeka, njegova nastojanja da bude svoj i onakav kakav jest. A to mu, znamo, najčešće ne polazi za rukom. Tišina je bogatstvo, ljubav rijetka, brzina velika, a racionalnost je svuda oko nas. Sanjari, mjesečari i tumači snova su željena mjesta. Sve ovisi o nama samima, a snovi su ovdje zato da nas nečemu pouče.

 

 

Album ‘A Different Kind of Human (Step 2)’ je ploča na kojoj se AURORA više okušavala u ulozi producenta i bavi se različitim političkim pitanjima – od ravnopravnosti među ljudima, preko razvoja političkih procesa i zaštite prirode, do svjesnosti koju pojedine odluke poput Brexita mogu odvesti. ‘Umorila sam se od ljudi koji kažu da ne razumijemo stvari u potpunosti i da stvari nisu tako jednostavne’, reći će u razgovoru za britanski NME i dodati: ‘Znamo da je u svakom našem srcu i rukama moć i da, ako ih spojimo zajedno, to može biti izrazito snažno.’

Ljutnja koja vas inspirira

Pjesma ‘The Seed’ tematizira ljudsku pohlepu koja se često skriva iza maske razvoja. ‘Jednom kada posljednje drvo bude posječeno, zadnja riba ulovljena i zadnja rijeka otrovana’, podvući će, ‘tek tada ćemo shvatiti da se ne može jesti novac.’

 

 

Ima li odviše ljutnje na albumu ‘A Different Kind of Human (Step 2)’? Taman toliko, koliko i ljepote umjetničkog. ‘To nije slijepi bijes koji te tjera da radiš pogrešne stvari. Ne radi se o ljutnji koja je, u isto vrijeme, usmjerena na sve i na ništa. Vrlo je jasna i usmjerena prema stvarima koje želite promijeniti’, opisuje AURORA, ‘to je ona ljutnja koja vas budi ujutro, vrsta ljutnje koja vas inspirira da učinite nešto sa snagom koju imate u sebi.’

Djevojka koju uspoređuju s Florence & the Machine, Lorde, Kate Bush, Lanom Del Rey i Bjork, sve teme svojih pjesama – one koje bude ljutnju na svemir i one koje iskazuju ljepotu života – obrađuje na emotivan način: ‘I moja emocionalna pitanja govore se tiho. U malim blagim pauzama unutar ovog albuma buke i grmljavine.’

Baš onako kako i mi vlastite tajne, vlastite misli, želje i ispovijedi govorimo u današnjem svijetu. Na uho malenom broju izrazito prisnih ljudi koji imaju tu strpljivost i tu bliskost da će ih odslušati, razumjeti i prokomentirati. Pa i pomoći vam u vremenima kada vam je to najpotrebnije.

Goran Komerički

 

 

Od grupe Jonas Brothers željeli smo moderniji pop

Na kraju desetih okus popa je bitno drugačiji. Reggae je out, reggaeton je in. Country se miješa s trapom, a pop osamdesetih pripada ukoričenim biografijama junaka glazbene prošlosti.

 

Jonas_Brothers_Happiness_Begins_album_artwork_UniversalMusic

 

Realno gledano, album ‘Happiness Begins’ trebao je donijeti uzbudljivije štivo. Ne samo stoga što iza njega produkcijski stoje ljudi s impresivnim kretaivnim trenucima i darom za melodiju poput Ryana Teddera, Franka Dukesa, Shellbacka i Jade Bird već i zato što su Jonas Brothers zaista vješti u stvranju uspješnih pjesama i slaganju zamjetnih vokalnih harmonija. Pamtljivih, pjevnih i himničnih pop singlova.

 

 

Povratnička ploča grupe Jonas Brothers sa sobom donosi različite utjecaje koji se kreću na prostoru koji seže od popa osamdesetih preko reggaea, novoga vala i R&B-ja,  pa do countryja i elektroničkoga popa. Međutim, doba u kojemu Billie Eilish mijenja postulate pop glazbe, AURORA donosi eksploziju pop produkcije, a hip hop utjecaji prožimaju čak i Kraljicu popa, Jonas Brothers se doimaju poput session glazbenika na plaži ili terasi luksuznog hotela na Azurnoj obali.

Barem se tako čini na prvu. Pa i na drugu.

Posebice kada se prisjetite opusa grupe DNCE, čijim članom je Joe Jonas, ili samostalnih radova Nicka Jonasa. Tada se upitate zašto nova ploča braće Jonas ne sadrži više trenutaka poput uvodnoga singla ‘Sucker’ ili predzavršne ‘Rollercoaster’, stvari koja se čini poput punopravnog dijela opusa grupe OneRepublic ili eurovizijskog predstavnika Švedske.

 

 

Nova ploča grupe Jonas Brothers pojavila se gotovo pa u dan desete godišnjice izlaska njihova prethodnoga albuma. Billboard navodi kako je toga dana ‘svatko govorio i tweetao o albumu ‘Happiness Begins’ uključujući i trojicu braće’.

Megauspješni obiteljski sastav danas se ne može smatrati tipičnim predstavnikom boy bandova – naprosto su prestari i redom u brakovima ili stabilnim ljubavnim vezama – ali upravo zato može u svojoj glazbi donijeti koju sentencu ispovjednoga tona više. Naznake toga možemo pronaći u pjesmama ‘Trust’ ili ‘Happy When I’m Sad’ dok će ‘Every Single Time’ I ‘Only Human’ donijeti atmosferičnost popa ukrašenog većim ili manjim naznakama reggae zvuka.

Među autorima pjesama pronalazimo i imena kao što su Greg Kurstin, Maureen McDonald, Mike Elizondo i Joel Little, a u zvuku podsjećanja na pop stvari izvođača kao što su Charlie Puth, Shawn Mendes i Maroon 5. A ako je tako, tada se čini da bi singlovi grupe Jonas Brothers – poput ‘I Believe’ ili ‘Happy When I’m Sad’ – mogli zagospodariti radijskim rotacijama ili se bar naći među onima koje ćemo kontinuirano mjesecima pozdravljati u domaćem eteru. Jer su takvoga rukopisa koji budi najmanju znatiželju, ali i zbog kojega nećete promijeniti radijsku stanicu.

 

 

Zanimljivo je kako album ‘Happiness Begins’ sasvim solidno prošao u recenzentskim prikazima svjetske glazbene kritike. Ugledna novinska izdanja kao što su Vulture, Variety ili Independent isijavaju niskama pohvala za zvuk koji su Jonas Brothers donijeli sa sobom. Usporedbe odlaze toliko daleko da se spominju Ariana Grande, Post Malone, Drake i U2 kao izvođači s čijim rukopisom možemo usprediti stvari s ove ploče. Independent će istaknuti kako se radi o ‘najuspješnijem pop comebacku godine’ dok će All-Music podvuči kako ‘album nudi staromodne pop vrijednosti u formi koja će ga učiniti izrazito svježim i modernim’.

I možda se upravo u tom detalju ‘staromodnih pop vrijednosti’ krije manjak uzbudljivoga s početka priče. Na to upućuju dijelom i reakcije razočaranja publike s agregata Metacritic. Jer je na kraju desetih okus popa bitno drugačiji. Reggae je out, reggaeton je in. Country se miješa s trapom, a pop osamdesetih pripada ukoričenim biografijama junaka glazbene prošlosti.

Uostalom, poslušajte kako zvuče Taylor Swift, Ava Max, Halsey i Ed Sheeran. Ili perjanice K-popa poput grupa BTS i NCT 127. Tada će vam biti jasno zašto se od grupe Jonas Brothers očekivalo modernije štivo.

Goran Komerički

 

 

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)

 

 

Propuštaš li znati tko je Lil Pump, jazavac si. Tako to jednostavno ide.

I dalje vrijedi ona stara po kojoj samohvala donosi veliki uspjeh. Dakle, ‘usta moja, hvalite me’. Je li to samo odlika mladosti, pitate se? Osvrnite se oko sebe.

 

Artwork Lil Pump Harverd Dropout

‘Bitch, we got billboards everywhere’, rečenica je koja stoji ponad videoposta s plakatima albuma ‘Harverd Dropout’ na Instagramu. A profil Lila Pumpa na društvenoj mreži – s brojkom od 17,7 milijuna pratitelja – zorno pokazuje izričaj pojavnosti i uspjeha koji je strelovitom brzinom postigao vlasnik hit-singla ‘Gucci Gang’. Taj ‘Gucci Gang’ – objavljen krajem kolovoza 2017. godine – dosegao je gotovo 900 milijuna pregleda na YouTube-u i postigao trostruku platinastu tiražu na američkom glazbenom tržištu.

Suradnja s Kanyeom Westom i komičarkom Adele Stevens u singlu ‘I Love It’ podcrtala je uspjeh podacima i pričom. Pjesma je, naime, nastala povodom prve dodjele nagrada  platforme Pornhub kojom je, kao kreativni direktor, ravnao upravo suprug Kim Kardashian. A potom je – u eksplicitnom i radijski editiranom izdanju – osvojila prva mjesta u Kanadi, Finskoj, Novome Zelandu i Švedskoj. I istovremeno ušla među prvih deset mjerenja popularnosti u Australiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Priča je odisala multikulturalnošću jer je omot singla slikarsko djelo Shadija Al-Atallaha, inspiriranog shemom boja kakvu koristi slikar i kipar Kerry James Marshall iz američke savezne države Alabama. Pa premda je Bhad Bhabie, nova velika zvijezda underground rapa, izjavila kako se radi o ‘literalno najgoroj rap pjesmi svih vremena’ uspjeh je u potpunosti ostvaren.

I zbog Kanye Westa i zbog Lil Pumpa i zbog potreba koje porno industriji omogućuju da bude jednom od najzdravijih industrija u današnjem svijetu.

 

 

Kanda imate osjećaj da – prateći što se događa sa sudionicima hip hop scene – gledate Netflixove televizijske serijale ili holivudske blockbustere. Jer, iznenađenja i zanimljivosti vrebaju vas iza svakoga ugla. A onda se podsjetite kako su filmska djela nadahnuta životnim situacijama, a ne obrnuto.

U tom smislu su podaci o tome kako je Gazzy Garcia – kako glasi pravo ime Lila Pumpa – dijete rastavljenih roditelja iz Kolumbije i da je izbačen iz srednje škole zbog tučnjave i izazivanja nereda, primjer superuspješne biografije na filmskome platnu. Tome valja pridodati i zatvaranje zbog ‘pucanja iz vatrenog oružja u naseljenom mjestu’, kažnjavanje radi vožnje bez vozačke dozvole i glasnu svađu s policijom za neopravdanog sumnjičenja za krijumčarenje kanabisa u vlastitoj prtljazi.

Lil Pump je popularnost stekao dijeleći vlastite radove putem SoundClouda i time stekao epitet jedne od zvijezda ‘mumble rapa’, onoga žanra kojemu pripada Lil Yachty i na kojega s visoka gleda plemstvo old schoola. Uspoređivan je s Migosima i kritiziran zbog manjka talenta u pisanju stihova. To, međutim, nadoknađuje izrazitom zabavnošću, idejama i gegovima. I konstantnim angažmanom na društvenim mrežama, viralnošću i gostovanjima na prestižnim medijskim mjestima: kod ljudi kao što su James Corden i Ellen DeGeneres. I još! Na svojim radovima – poput albuma ‘Harverd Dropout’ – donosi ležernost, obijest i pamtljive sentence.

A to i jest btino drugačije od onoga što nam je prije točno 15 godina – Kanye West je svoj prvijenac objavio 15. veljače 2004. godine – donio album ‘The College Dropout’. Dosjetka, a ne promišljanje. Geg, a ne slojevitost. Rolex, a ne propitivanje materijalizma.

 

 

Zaraza, dakle. To je ono što nalazimo u niski pjesama kao što su ‘Fasho Fasho’, ‘Vroom Vroom Vroom’ i ‘Be Like Me’. I to je najvažniji razlog zašto će Lil Pump ostati nezaobilaznim dijelom današnje scene i štivo svakog tinejdžera koji zna za sebe.

Jer ako propuštaš prepoznati Lila Pumpa, jazavac si. Tako to jednostavno ide.

Tu valja podvući da u svijetu 2019. godine – kao i stoljećima ranije – vrijedi ona stara po kojoj sijanje samohvale žanje veliki uspjeh. Je li to samo odlika mladosti, pitate se? Osvrnite se oko sebe. Potvrdu isplativosti rečenice ‘usta moja, hvalite me’ pronaći ćete u bliskom okruženju. Pa zašto bismo onda takvu naviku zamjerili uspješnom talentu američkog hip hopa?

Okej, prognan je iz Danske na dvije godine, ali što ga briga. Na hrvatskom Fresh Islandu je bio. Lil Wayne, Smokepurpp, Kanye West, Offset, Lil Uzi Vert. YG, 2 Chainz i Quavo sudjeluju na albumu ‘Harverd Dropout’, a njegovi plakati krase javna mjesta širom svijeta. Dovoljno? I više od toga.

(Goran Komerički)

 

 

Chaka Khan: Treba nam poticaj da stvari smatramo manje ozbiljnima

Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

 

Artwork Chaka Khan

‘Umorna sam od slušanja loših vijesti’, izjavit će Chaka Khan u razgovoru za Billboard govoreći o naslovnoj pjesmi svojega prvoga albuma nakon 12 godina diskografske stanke. Možemo li joj išta zamjeriti? Ponekad postoje dani kada nam se čini kako postoji samo svijet sumornog novinarstva. S opremom koja će zazivati triler u apsolutno svakom tekstu postavljenom na udarnim mjestima naslovnice. Američka diva je dnevniku The Washington Post dodala kako u svojoj feel-good stvari ‘Hello Happiness’ progovara o  tajni kako se distancirati od priljeva lošega sa stranica portala: ‘‘Mislim da nam treba poticaj da ne uzimamo mnoge stvari tako ozbiljno.’ Uz dodatak kako mnoge svakodnevne trenutke uzimamo zdravo za gotovo: ’Male stvari su važne. Radi se o malim stvarima, ali i njihovom protoku.’ Onom toku koji nam život čini ispunjenijim i bogatijim.

 

 

Mediji će Chaka Khan – umjetnici koja danas ima 65 godina – tepati kako je Kraljica soula i funka. Ona će istaknuti kako se smatra konstantom na sceni, ‘biljkom čije sjeme cvijeta kada je sezona dobra’. I da album novih pjesama nije izneađenje samo što nije bilo potrebe da snima išta nova jer su je ljudi, za njena stalnog boravka na putu, uvijek tražili njeno star oi već postojeće. Ploču ‘Hello Happiness’ najavio je singl ‘Like Sugar’. Poput šećera, dakle. Pjesma je dala naslutiti kako  moći uživati u još jednom studijskom izdanju prožetim zaraznim plesnim ritmovima i starim zvukom R&B-ja. Onome koji nam donosi senzualnost i otkriva senzibilitet glazbene dive.

 

 

Senzibilitet koji ćemo pronaći na izdanju sa sedam pjesama je kombinacija suvremenosti i, napisat će superdeluxeedition.com, ‘snažan odjek zvuka kakav je dominirao disco klubovima New Yorka s kraja sedamdesetih’. Odjek te kombinacije zvuka pronašli smo već u pjesmi koja je pokrenula #LikeSugarChallenge, a koju su pratile i brojne remiksirane verzije. Singl je producirao Switch, osnivač grupe Major Lazer i producent koji je radio s mnogim zvijezdama poput Beyonce. No, Switch je prije svega DJ house glazbe.

‘DJ-ji vrte moje stvari u klubovima otkako sam počela svoju karijeru’, istaknula je Chaka Khan, smijući se, ‘ali ovo je jedini puta kako sam namjerila raditi s ljudima s dance scene, onima koji stvaraju plesnu glazbu.’ Switch je koproducirao sve pjesme s albuma, a među autorima albuma pronalazimo i Sarah Ruby Taylor. Sa Sarah je Chaka Khan i ranije surađivala pa se tako album ‘Hello Happiness’ našao na njihovoj etiketi Diary. Ploča je dobila osrednje ocjene svjetskih glazbenih kritičara, a internetski agregat Metacritic je ocjene pobrojao u ukupni rezultat 67 od 100 postotnih bodova.

 

 

Chaka Khan je izjavila da nije prestala stvarati glazbu nakon što je 2007. godine bio objavljen album ‘Funk This’, ali je ‘jednostavno prestala objavljivati materijale’. Izjavila je kako je trebala vremena da se oporavi nakon smrti Princa. A odlazak njezina ’brata’ ju je potakao da se i sama prijavi u kliniku zbog ovisnosti o lijekovima na recept.

Danas je vrijedno podsjetiti kako se u glazbenom eko sustavu – okružju ljudi s kojima je Chaka tijekom godina radila i surađivala – nalaze ljudi kao što su Miles Davis, Stevie Wonder, Donna Summer, Whitney Houston, Patti LaBelle, Diana Ross, George Benson, Gladys Knight, Aretha Franklin i Mary J. Blige. S dvanaestim albumom u karijeri, pak, nije željela otići predaleko u kontemplacijama i slojevima značenja. ’Htjela sam ga napraviti svjetlim i manje zahtjevnim’, ističe, ’zvijezde albuma su pjesme.’

Je li to pravi put svakodnevnog opuštanja i distanciranja onoga lošega što nas obasipa na svim razinama komunikacije? Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

(Monika Lelas)

Avril Lavigne: Album ‘Head Above Water’ pokazat će nam kako je sve nedaće moguće nadvladati

Naše bitke uvijek su samo naše. Ako se nađe netko tko će biti uz vas, to je posebno bogatstvo, izrazito rijetko u današnjem dobu.

 

Artwork Avril-Lavigne-Head-Above-Water-album-cover-1024x1024

 

‘Hvala vam što ste tako strpljivo čekali dok sam se borila i nastavila boriti u bitci mog života’, napisala je Avril Lavigne uz objavu svoje prve nove pjesme, naslovnoga singla albuma ‘Head Above Water’. I dodala kako se radi o prvoj pjesmi koju je napisala iz kreveta ‘tijekom jednoga od najstrašnijih trenutaka u svome životu’. ‘Prihvatila sam smrt i mogla sam osjetiti kako se moje tijelo gasi’, dodala je. Jer, bitka života bila je borba za zdravlje u sudaru s infekcijom koju šire krpelji, a album koji smo dobili na uvid donosi zapise iz unutrašnjosti nastale nakon što je smogla snagu da se fokusira na glazbu i počne novi život.

‘Bilo je to pravo olakšanje’, reći će u razgovoru za britanski Guardian i nastojati što manje podsjećati se na trenutke kada je imala osjećaj da se utapa i doslovno nestaje. Rezultat je ono što će Avril u objavi putem Twittera opisati kao ‘osoban, drag, intiman, dramatičan, sirov, snažan, moćan i neočekivan’ album. Uz dodatak: ‘Ova ploča je pravo emocionalno putovanje.’

 

 

Avril Lavigne svoju je karijeru gradila u kombinaciji powerpopa, alternativnog rocka s natruhama grunga i pojavnošću punka, nastojeći pokazati nam kako mladost daje odvažnost i bunt u svakodnevicu naših života. Njezini roditelji glasovne mogućnosti malene Avril otkrili su kada je imala svega dvije godine, a diskografski ugovor ponuđen joj je kada je izvodila country pjesme u lokalnoj knjižari. Njezin prvi smash – pjesma ‘Complicated’ – objavljen je kada je imala svega sedamnaest godina.

I sve te odsjaje možemo pronaći na izrazito eklektičnoj kolekciji koja putuje od balada stila Taylor Swift preko mooda kakvoga će nam ponuditi Lana Del Ray do zvuka retro-soula kakvoga smo nekada mogli dobiti od Amy Winehouse.

No, kompletna slika do koje dolazite nakon uživljavanja u pjesme s ove ploče, pomalo je zbunjujuća. I nekako old fashion. Kao da se  u petnaest godina nakon početka njezine karijere, stvari u glazbi nisu pomaknule.

 

 

Ono što je izrazito važno pri susretu s radom Avril Lavigne jest to kako je kanadska glazbenica za svoje karijere bila poznata po sofisticiranosti vlastitih stihova, podvući će New Musical Express. A s takvim statusom i životnom bitkom koja stoji iza procesa nastajanja glazbenog djela, očekivanja rastu i postaju iznimnima.

Možda je upravo zato prvi album Avril Lavigne nakon šestogodišnje stanke dočekan poprilično mlako u recenzenata svjetskih medija. ‘Na albumu nije pronašla glazbeni identitet koji istinski pripada njoj samoj’, ispisuje The Independent. ‘Na početku i na kraju albuma nije ista osoba’, ističe Rolling Stone. ‘Nedoslijednosti u zvuku čine vas nezadovoljnima’, podvlači magazin Clash i dodaje kako, slušajući album ‘Heade Above Water’ uvijek iznova želite više i bolje stvari, onakve za kakve je Avril Lavigne sposobna. Bez obzira na zahtjevnost životnih izazova kojima je izvođačica iz Ontarija svjedočila posljednjih godina.

 

 

Dakle? Album ‘Head Above Water’ pokazat će nam kako je sve nedaće moguće nadvladati. I kako zdravstvene borbe i dva neuspješna braka mogu biti zalog za to da budeemo snažniji pri izlasku iz svega što nas je snašlo. I da je važno imati oko sebe ljude koji će vas i na kraju veze potaknuti da budete ponosni na ono što ste imali i podržati vas u borbama svakodnevice.

‘Budite borci za same sebe’, naglasit će Avril Lavigne u jednome od tweetova putem kojih je objašnjavala teme vlastitih pjesama s ovoga albuma. I to zaista jest tako. Jer – a tako će naglasiti i Juice WRLD u razgovoru s Avril – u trenucima kada padate, mnogi od prijatelja za koje ste sigurni da će s vama biti u vašoj devedesetoj, jednostavno će nestati. I stoga je najvažnije osloniti se na same sebe. Ili, kako će tvitati sama Avril Lavigne: ‘Nikad nemojte dopustiti da vas netko spusti zbog onoga što jeste. Budite iskreni i budite svoji. Budite ispunjeni obazrivošću i ljubavlju. Pronađite sebe i prigrlite se. Fućkaš stereotipe.’

Jer, naše bitke uvijek su samo naše. Ako se nađe netko tko će biti uz vas, to je posebno bogatstvo, izrazito rijetko u današnjem dobu.

(Goran Komerički)

Ariana Grande: Što nas ne ubije, to nas ojača

Možemo li otpakirati vlastitu emotivnu prtljagu? Možda je krajinje vrijeme da to sada i učinimo.

 

ariana grande thank u next

 

‘Album sam napravila s prijateljima tijekom vrlo kratkog vremenskog razdoblja i to mi je, na neki način, spasilo život’, rekla je Ariana Grande u razgovoru za radijski show Zacha Sanga, emisiju koja se emitira na više od 70 radijskih stanica širom Sjedinjenih Država. ‘Ne pamtim da mi je u životu ikada bilo tako loše kao kada smo počeli’, dodala je najveća pop zvijezda trenutka i time nas podsjetila na uzrečicu toliko točnu, koliko i poučnu.

Što nas ne ubije, naime, to nas ojača.

Pa ako je snimanje ploče ‘Thank U, Next’ poslužilo samo tome da Ariani uruči prijeko potrebno ozdravljenje i smiraj u godini nevolja, tada je ispunio svrhu. I bez uspjeha na listama popularnosti, traženosti na streaming servisima i preslušavanja na zbavama njezinih obožavatelja.

‘Bilo je to naporno vrijeme’, izjavit će Victoria Monet – koautorica šest pjesama s albuma ‘Thank U, Next’ – u razgovoru za Rolling Stone, ‘ali glazba je prirodni mehanizam ozdravljenja.’ Posebno ako ste spremni suočiti se sa svojom boli. Pa i javno. Odbijajući odijevati se u lažni osmijeh, toliko imanentan sjaju industrije zabave i samozaštite svakoga od nas.

 

 

Kada je Ariana Grande odlučila o vlastitim tjeskobama progovoriti pred radijskim mikrofonima, učinila je to ogolivši se do suza pred milijunskim auditorijem. Time je pokazala kako je bijeg od vlasitih mentalnih patnji posve pogrešan put. I da je sakrivanje iza lažnoga osmijeha bolje zapakirati i poslati u pismu ljudima iz paralelnih svjetova. Jednako kao i svima onima koji su desetljećima, pa i stoljećima, javni život živjeli lažno. ‘I ta stvar je čini tako prokleto dopadljivom’, naglasit će magazin Slant. No, dopadljivosti na stranu, vjerojatno je sasvim malo poželjno kako biste se željeli naći u središtu takve vrste bitaka koje su snašle vlasnicu hit-singlova ‘Thank U, Next’ i ‘7 Rings’.

S umjetničkom posljedicom svega toga, pak, sasvim je druga priča. Vjerojatno biste bez razmišljanja potpisali mogućnost da se jednom izrazite toliko tankoćutno i slojevito, koliko je Ariana to učinila na nizu razina pjesama koje smo dobili na uvid.

Taj niz razina donosi posve neuobičajene izričajne smjerove i koheziju koju će britanski magazin The Line of Best Fit nazvati ‘puno većom iskrenošću od one kojoj smo se mogli nadati’ i pločom koja je istovremeno i osjećajna i snažna. U pitanju je, podvlači se, ‘slatka pop glazba upakirana u postojanom omotu’.

 

 

Promotrite li glazbenu strukturu albuma ‘Thank U, Next’, pronaći ćete niz izazovnih i neobičnih rješenja, ali i slojevitost kojoj se – u okružju pop izričaja i R&B miljea – valja diviti. Jer, ako je ‘Sweetner’ bio albumom koji je donio ‘ranjeno srce u ritmu trapa koji stoji podno njega’ – kako je za Fader izjavila Ariana Grande – onda je ‘Thank U, Next’ skup rješenja i metafora koje zadiru na nekoliko žanrovskih razina.

Strukturno gledajući, naglašava Rolling Stone, Ariana Grande je album posložila posve suprotno pop standardima. Oni, naime, upućuju na to da album počinje brzim hit-singleovima, a onda se u dijelovima mijenja tempo i završava laganim pjesmama. Umjesto toga, ‘Thank U, Next’ počinje tiho, s trima baladama, a završava tercetom brzih pjesama koje ruše rekorde digitalnog streaminga i radijskih rotacija.

Jameel Roberts, koauor pjesme ‘Imagine’, naglasit će kako su pojedine stvari na ploči toliko neuobičajene i zahtjevne da ćete ih rijetko pronaći u klasičnom pop repertoaru. ‘Za ‘In My Head’ nikada ne biste na prvome slušanju rekli da je Arianina pjesma’, objasnio je, ‘slična stvar je i sa singlom ‘Imagine’. U  tonovima koje je ispjevala na kraju pjesme uočavamo koliko je narasla.’

 

 

Magazin Rolling Stone naglašava kako je novi album Ariane Grande raritetan i važan po još jednom podatku. Da su devet od dvanaest pjesama, naime, supotpisale dvije ili više ženskih autorica. I to je tim značajnije u tjednu Grammyja koji su pokazali kako je, podvući će The New York Times, prošla glazbena godina bila godinom žena.

Pa ako je već tako, je li onda iznenađenje kako je, odmah po izlasku, ‘Thank U, Next’ dobio unisonu podršku svjetske glazbene javnosti? Ta podrška, naime, generirala je 88 od 100 postotnih bodova na agregatu Metacritic. A s umjetničkom vrijednošću, došao je i komercijalni rezultat. Album je u prvome danu dospio na prvo mjesto streaming servisa Apple Music u 84 države svijeta, a u svega dva dana akumulirao je preko 120 milijuna streamanja na servisu Spotify. Billboard je već objavio očekivanja kako će sasvim sigurno zauzeti vrh američke liste albuma u tjednu izlaska. Podatak kako se s najavnim singlovima pridružila Mariah Carey i Drakeu u rušenju novih rekorda liste Hot 100 čini samo dio globalnog uspjeha.

Kada je u pitanju Mariah Carey, usporedbe u vokalnoj širini i izražajnosti između dviju zvijezda traju od samoga početka. Kada se, pak, radi o tekstualnoj širini, s ovom pločom Taylor Swift je – ističe Guardian – dobila slijednicu po pitanju hermetičnosti i različitih isčitavanja značenja pojedinih stihova. Stoga je i pravo značenje i smisao pjesme ‘Ghostin’ – stvar koristi sempl teme ‘2009’ Maca Millera s njegova prošlogodišnjeg albuma ‘Swimming’ – pravi izazov za tumačenje.

 

 

‘Pa premda novi album pokazuje kako je željna novoga zvuka i novih stavova’, podvlači Los Angeles Times, ‘on pokazuje i kako Ariana Grande sa svojim glasovnim sposobnostima može raditi staromodne stvari usporedive s Mariah, Whitney ili Celine.’

U novim smjerovima, s druge strane, pronalazimo izričaj pjesme ‘NASA’, stvari koja će – umjesto pojednostavljena klasificiranja dobrih i loših u odnosima među ljudima – uvesti romantičnu srednju zonu. ‘Onu koja je toliko ženska i toliko potrebna’, istaknut će Victoria Monet, ‘ženama je potrebno čuti da niste sigurni u to je li u ljubavi nešto dobro ili manje dobro.’

I u toj potrebi i toj identifikaciji leži ono što možemo iščitati iz cijeloga konteksta pop albuma. Način stvaranja ploče i brzina njezina snimanja – Rolling Stone prenosi kako je nastala u svega dva tjedna – daju nam na znanje kako je suočavanje sa mentalnim strahovima i ožiljcima prošlosti prijeko potrebno. I kako iz tog suočavanja možemo izaći snažniji negoili ikada ranije. Poput Ariane Grande nakon stvaranja albuma ‘Thank U, Next’.

Pa, dakle, možemo li otpakirati vlastitu emotivnu prtljagu? Možda je krajinje vrijeme da to sada i učinimo.

(Goran Komerički)

Balthazar: indie estetika i pop ambijent, plutanje i vožnja. Od Foster the People preko Jungle do The National.

Jednostavni pristup često je najučinkovitiji. Jednako kao i prihvaćanje neizbježnog. Poput činjenice da je ljude teško ili nemoguće mijenjati.

 

cover_1539688286256562

 

‘Postoje trenuci kada želiš promijeniti svoje loše navike, ali ti to nekako ne ide’, reći će Jinte Deprez ko-frontmen i gitarist grupe Balthazar u razgovoru povodom izlaska albuma ‘Fever’ i dodati: ‘Na kraju shvatiš da se ne želiš mijenjati.’ Ta promjena može doći s godinama, ali i biti željena u različitim životnim trenucima. Ljubavne veze ili profesionalnih stremeljenja, svejedno.

U slučaju kvarteta belgijskoga benda ambijentalnih zvukova i indie pristupa glazbenoj estetici, promjene su se proteklih godina ponajvećma događale u postavi grupe. Kod zvuka, pak, dileme nema. Radi se o albumu kakvoga ćemo, prvenstveno, tražiti i pronalaziti u tradiciji elektroničkih pop manira Staroga kontinenta, ali i mjestimičnih odsjaja radova kakve nam, primjerice, donose Foster the People, Django Django, Intergalactic Lovers, Jungle ili The National. Pa i manchesterski bendovi devedesetih.

Ambijentalno, prije svega. A onda i ukupnim pristupom.

Ploča ‘Fever’ grupe Balthazar prvi je njihov rad nakon četiri godine stanke i doima se sjajnom glazbenom zabavom za pješačenja po gradu. S mislima o pozornici glazbenoga festivala na kojoj ćete njihov nastup odgledati uživo.

Kada je, pak, o vizualima riječ, naslovna pjesma albuma dočarat će vam vintage ljepotu tumaranja daljinama u vlastitom automobilu. Bez obzira na to koliko se ovaj približio dobu oldtimera. Ili upravo zato.

Jer iskustvo sa sobom donosi sigurnost.

Onakvu, recimo, kakvu možemo osjećati istražujući koliko različitih glazbenih impresija pronalazimo u četrdesetak minuta glazbenog krajolika sastava Balthazar. Je li to plesna glazba ili indie pop s nadomjestkom funka? Koliko je ovdje začina R’B-ja, a koliko tropicane? Koju priču prvu prihvatiti – onu naglašenog basa ili gudača sintetskih manira? Recenzenti će istaknuti kako se radi o moodu koji vas ostavlja da plutate i dodati kako se radi o najzrelijem albumu u njihovoj karijeri.

‘Život valja ispuniti opuštanim trenucima, a ne misterijima’, istanut će ovih dana članovi grupe Balthazar u nastojanju da opišu činjenicu kako isuviše ozbiljno shvaćanje samoga sebe može dovesti do pretencioznosti.

Tako valja shvatiti i fotografiju afričkih divljih pasa, preuzetu iz magazina National Geographic i postavljenu za naslovnicu albuma ‘Fever’. ‘Ne radi se o simbolici ili metaforici koja odzvanja iz unutarnjih emocija pjesama već o činjenici kako se našla u pravo vrijeme – na pravome mjestu’, istaknut će članovi grupe. Objavljena je na sedmoj stranici svjetskoga magazina u trenutku dok se novi broj motao po mjestu na kojemu su Balthazar održavali sessione.

A, ukupno gledajući, tako i jest svakoga dana.

Jednostavni pristup često je najučinkovitiji. Jednako kao i prihvaćanje neizbježnog. Poput činjenice da je ljude teško ili nemoguće mijenjati. Ma koliko kodeks pristupa ljubavnom partneru sugerirao suprotno. Nakane promjene partnera i njegovih navika često –  reći će psiholozi, kolumnistice i vaši frendovi – dovode do zabuna, vječnoga čekanja i gomile izgubljenoga vremena.

Jer, ljudi se teško mijenjaju.

Možda zato što ne žele.

A možda i stoga što je najteže raditi na samome sebi.

(Goran Komerički)