Peti samostalni album u karijeri Richarda Ashcrofta „These People”,  u veljači je najavljen singlom “This Is How It Feels”.

Cijelo desetljeće, tijekom devedesetih, Richard Ashcroft predvodio je skupinu The Verve koja je s tri albuma ostavila zhenačajan trag na britanskoj glazbenoj sceni. Iako su se nakratko ponovno okupili 2007. i objavili još jedan zajednički album “Forth”,  Ashcroft od 2000. godine djeluje samostalno. “These People” je njegov peti samostalni album.

Richard Ashcroft je zajedno sa svojim bivšim bendom The Verve upisan u povijest britanske top-liste albuma. Njihov je “Urban Hymns” iz 1997. jedan od najprodavanijih albuma svih vremena na britanskom tržištu, a na tom su albumu objavljene i neke od njihovih najpoznatijih pjesama: “Bitter Sweet Syphony”, “The Drugs Don’t Work”, “Sonnet” i “Lucky Man”. 1998. osvojili su Brit Award, britansku glazbenu nagradu u kategoriji najbolje britanske grupe, a najboljim albumom proglašen je upravo “Urban Hymns”. Taj album označio je njihov kreativni i komercijalni vrhunac.

Spominjanje albuma “Urban Hymns” skupine The Verve u recenziji novog samostalnog albuma Richarda Ashcrofta nije slučajno. Najbolje pjesme na albumu “These People” upravo su one koje se oslanjaju na prepoznatljiv zvuk koji je obilježio taj uspješan album. Zasluga je to i Wila Malonea, aranžera s kojim je Ashcroft surađivao na novom albumu, a čije su orkestracije obilježile albume “Urban Hymns” i “Northern Soul”.

Glazbeno, album “These People” Richarda Ashcrofta najbolji je kad je oslonjen na njegovo nasljeđe: iz vremena The Verve ili ranije samostalne karijere. Zato pomalo iznenađuje pjesma “Out Of My Body”, koju mnogi kritičari smatraju najslabijom pjesmom na albumu.  Pjesma koja zvuči kao da je izašla iz produkcijske radionice Pet Shop Boysa, a još k tome i otvara album. “Više nema žanrova, zaboravite žanrove”, rekao je Ashcroft u razgovoru za NME:  “Samo se prepustite i učinite ono što osjećate ispravnim”.

Uz grandiozne simfonijske pasaže i diskoidne nabrijane ritmove, Ashcroft je na albumu  u tekstovima progovorio o terorizmu, dvoličnim političarima, revolucijama i medijskim manipulacijama. Iz svog je podrumskog studija promatrao brutalnu globalizaciju, kako navodi NME, i proračunato je svoje viđenje svijeta prostro na poznatim zvukovima koji, potpuno suprotno, pozivaju na opuštanje.

“Četiri godine nisam koristio mobitel. Bio sam njegov rob, a tad sam se upitao – radim li uopće išta na telefonu svaki put kad ga otvorim, ili sam samo rob navike koja je izmakla kontroli”, upitao se. Pjesma “Black Lines” inspirirana je smrću njegovog bliskog prijatelja i donosi suočavanje s proživljavanjem depresivnih, besanih noći.

Od četiri ranija samostalna albuma Richarda Ashcrofta, tri su s izuzetkom “United Nations Of Sound”, postigla zapažen uspjeh na europskom, posebno britanskom tržištu. Izuzetak nije niti novi koji je odmah po objavljivanju zauzeo treće mjesto britanske top-liste. Uz rijetke izuzetke, pjesme na novom albumu još su jedna lekcija mladoj generaciji kantautora kako kvalitetan akustični pop-rock treba zvučati, a to je ono što Ashcroft radi već više od dva desetljeća. Iako će sam reći kako je Neil Young najzaslužniji za njegov uspjeh ali i uspjeh nove generacije u tom žanru.