Arhive oznaka: Facebook

Logic: ‘Ostavite svoj ego po strani i upamtite kako je važno voljeti sebe’

Album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ čini se poput konceptualnog upozorenja na prevladavajući utjecaj društvenih mreža u našim životima.

 

Album Artwork Logic Confessions of a Dangerous Mind

 

Čini vam se pretjeranim sve češće naglašavanje kako svakodnevna odanost društvenim mrežama utječe na razvoj tjeskobe?

A ipak, razmislite malo i pokušajte sami sebi odgovoriti na pitanje kako doista na vas utječu učestalo komentiranje i provjeravanje broja lajkova na Fejsu, namještanje kadrova za postanje na Instagramu ili žvrljanje informacija ili duhovitosti po Twitteru. Čine li vas pogledi na tuđe ljepote, samohvale ili hejtanja doista sigurnijima u same sebe, svoje dosege i vlastite sposobnosti?

Psihološke i sociološke studije potvrdit će kako naša nesigurnost i naši strahovi u životu umnogome korespondiraju sa sve većim uranjanjem u sadržaje i aktivnot na društvenim mrežama. Logic će se složiti s time i jasno nam staviti do znanja kako mnoge jezovitosti – ali i mnoge ljepote – današnjih senzacija dugujemo društvenim mrežama. I zato će se album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ činiti konceptualnim načinom da to svima stavi do znanja.

 

 

Ipak, terminu ‘koncept’ u slučaju pete ploče repera iz Marylanda valja pristupiti oprezno. Jer, mada je Logic umjetnik čija djela imaju jasnu nakanu, okretnu liričnost i zaokruženu cjelinu, ‘Confessions of a Dangerous Mind’ je podosta udaljen od predanosti  Daveove ‘Psychodrame’. No, nakana je jasna. A ona će reći kako odviše uranjanja u tuđe živote i opterećivanje time što-su-drugi-rekli dovodi do nemira s kojime ćemo se – u početku sasvim nenametljivo – morati boriti. I to usporedno sa svim onim borbama i zahtjevima koji nam se nameću sa svakim danom, svakom željom i svakom obavezom u danu.

Pa, je li nam to potrebno?

Pjesma ‘clickbait’ uvjeravat će nas u suprotno. I naglasiti koliko je pogrešno postati ovisnikom o klikanju na isprazne naslove s internetskih portala. I kako su riječi drugih o vama, manje važne od uvjerenja o vlastitim kvalitetama i osobnim sposobnostima.

 

 

Logic je reper, autor pjesama i producent sa zapadne američke obale. Umjetnik je iznimno cijenjenoga glazbenog opusa i čovjek koji je prošao zahtjevno odrastanje u sredini koja je potekla od međurasnog braka roditelja koji su se – svaki sa svoje strane – borili sa svojim ovisnostima. Pridodate li tome i dugu odsutnost oca, majčinu bipolarnost, suočavanje s dilanjem različitih vrsta opijata i izbacivanje iz srednje škole, tada će vam se priča njegova adolescentskog doba učiniti još zahtjevnijom. S druge strane, interes za hip hop duguje soundtracku za film ‘Kill Bill: Volume 1’ Quentina Tarantina kojega je potpisao RZA iz sastava Wu-Tang Clan.

U vlastitu razvoju se – uz objavljivanje mixtapeova iz serijala ‘Young Sinatra’ i ‘Bobby Tarantino’ – prometnuo u važnog sudionika scene. I objavio albume s vrhova lista popularnosti, poput ‘The Incredable True Story’ i ‘Everybody’. Upravo ploča ‘Everybody’ označila je prekretnicu izričaja i, naglasit će Variety, donijela ‘pretvaranje promatrajućeg komičara u Kralja boli, epski važnog predstavnika potrebitih, svih onih koji imaju milenijalskih problema s mentalnim zdravljem’. Tomu je svjedokom singl ‘1-800-273-8255’, pjesma koja je angažirano upotrebljena za prevenciju samoubojstava u Sjedinjenim Državama. Ima li peti studijski album Logica tu snagu?

 

 

Album ‘Confessions of a Dangerous Minds’ donosi ispovijedi koje bismo mogli podijeliti u dvije kategorije – one ležernoga svjetla i one ozbiljnije tame. Ovo potonje tiče se razmatranja društvene pravde i negativnih konotacija naslijeđa modernog doba, a ono prvo vezano je uz uobičajeno hip hop razmetanje o posljedicama slave koja je nadošla nakon teških vremena. Te posljedice – opisane u pjesmama poput ‘COMMANDO’, ‘Icy’ I ‘Still Ballin’ – sa sobom su donijele statusne simbole, materijalnu sigurnost, nevjerojatna iskustva, ali i nevjerojatne hejtere. A za javni obračun s njima poslužila mu je suradnja s Eminemom.

Kada je o Emu riječ, valja podvući kako se radi o višegodišnjem Logicovu uzoru, reperu bijesa i kreativnih rima. Stoga je vrijedno iznijeti razočaranje što se njihova suradnja svela na lamentiranje o broju mrzitelja, a ne na društveno angažirani komentar ili sociološki orijentiranu pjesmu.

S druge strane, putem stihova pjesama prodefilirat će mnogi suidonici urbane kulture kao što su Chilidsh Gambino, Nicki Minaj, Michael Jackson, Kanye West, N.W.A., Andre 3000 ili Cee-Lo Green. Ovdje nalazimo i posvetu Lilu Peepu s podsjećanjem na konotacije koje sa sobom donosi doba nesigunrosti, ali i obračun s Charlamagnem tha Godom, voditeljem prestižnog radijskog showa ‘Breakfust Club’ njujorškog radija Power 105.1 FM.

 

 

Sir Robert Bryson Hall II – kako glasi Logicovo pravo ime – je u nedavnom razgovoru za The New York Times podvukao kako je jedan od najvećih izazova pisati o stvarima koje dolaze iz stvarnog života. ‘Nitko ne želi govoriti o tjeskobi i depresiji, a ponekad je u strahu ili se osjeća nesposobno. O tome jednostavno nije zabavno ragovarati’, istaknuo je govoreći o razlozima pisanja vlastitog romana ‘Supermarket’.

‘Mislim da je najveća stvar koju možete učiniti ta da se bavite svojim problemima i suočavate se sa svojim demonima, kakvi god oni bili – mentalni, fizički ili emocionalni’,  rekao je Logic, ‘ako se zaista odlučite nositi s njima, postaje vam bolje. I tada osjećate kako možete učiniti sve što želite.’ Album ‘Confessions of a Dangerous Mind’ ukazuje na tu važnost. A, putem funky groovea sa semplom singla ‘Pump Up the Jam’ grupe Technotronic, podvlači i koliko je važno osvijestiti vlastitu snagu. ‘Don’t Be Afraid to Be Different’, stoji u naslovu suradnje s Willom Smithom.

 

 

‘Čak i kada pobjeđuje, Logic gubi i ovo stanje psihičkog dualizma je razumljivo’, ispisat će Variety i dodati: ‘Svi imamo zabrinjavajuće nesigurnosti i vjerujemo da ne zaslužujemo ljubav i novac.’ I to je osnovna stvar koje se podsjećamo kada slušamo ‘Confessions of a Dangerous Mind’. Zato je – i pored svih šepurenja o Rolexima, komadima, slavi i automobilima, kojima prisustvujemo u suradnjama s Guccijem Maneom, G-Eazyjem ili Wizom Khalifom na ovoj ploči – puno važniji stih kojime završava uvodna stvar albuma. A on će podvući važnost naše samosvijesti: ‘Ostavite svoj ego po strani i upamtite kako je važno voljeti sebe.’ Svim samodokazivanjima na Instagramu unatoč. Ili možda upravo zato.

Goran Komerički

 

 

Oglasi

Voli li radio boy bandove?

Backstreet Boys su se vratili. Jonas Brothers, BTS i 5 Seconds of Summer su ovdje. Take That, Bros i New Kids on the Block se najavljuju. Ima li ih u programima domaćih radijskih stanica? Stidljivo.

 

bsb-photo

Članovi grupe Backstreet Boys objavili su u siječnju album ‘DNA’, ali singlovi nisu zaživjeli u programima domaćih radijskih stanica. Foto: Menart Press foto Backstreet Boys

 

Okej, 5 Seconds of Summer nekako uspijevaju probiti taj manje vidljiv zaštitni omotač koji dijeli boy bandove od visoke rotacije njihovih pjesama u radijskome eteru. Ovoga tjedna sudjeluju u dvije pjesme s liste ARC 100 – ‘Who Do You Love’ (suradnja s The Chainsmokers) nalazi se na broju 55, a ‘Lie to Me’ (suradnja s Julie MIchaels) na 68. mjestu. Ipak, složite li se s osnovnim postulatom poduzetnika kako je profit majka svih vrijednosti poslovnog uspjeha, kanda ćete se upitati gdje je kvaka? Jer, ako bendovi poput grupe One Direction (prije koju godinu) oko sebe okupljaju stotine tisuća hrvatskih obožavateljica, zašto taj medijsko-glazbeni novac koji leži na cesti, propuštaju pokupiti vlasnici domaćih radijskih stanica? Jer, logika govori, s većim emitiranjem pjesama popularnih momaka, garnira se veći interes tinejdžerica – i njihovih roditelja – za slušanjem radijskih programa. A to dovodi do rasta rejtinga i interesa različitih skupina za taj isti programski sadržaj – od roditelja do sponzora. Jer, ne zaboravimo, istraživanja govore kako je glazba programski sadržaj zbog kojega će 70 posto ljudi slušati određeni radio.

No, situacija nije tako jednostavna. Posebno, kada su u pitanju boy bandovi i njihova prisutnost u radijskim programima. Evo i zašto.

 

 

Jonas Brothers su ovih dana postali prvim boy bandom koji je u posljednjih šesnaest godina dospio na prvo mjesto američke liste singlova. Zbilo se to prošloga tjedna, kada je njihov povratnički singl ‘Sucker’ toliko senzibilizirao publiku da je debitirao na prvome mjestu. Pjesma se i dalje stabilno drži pri vrhu liste Hot 100 – ovoga trenutka zauzima šesto mjesto – dok radijska rotacija singla isto tako lagano raste (broj 27 liste Radio Songs). Pitanjem kako se moglo dogoditi da cijelo jedno i pol desetljeće čekamo američki broj jedan boy banda – a, ne zaboravimo, to je doba histerične popularnosti grupe One Direction – pozabavio se Billboard. I, analizom podataka s mjerenja popularnosti, došao do slijedećeg zaključka – izostala je radijska podrška. Jer, boy bandovi imali su odličnu digitalnu i komadnu prodaju singlova, ali radio ih je emitirao u manjoj mjeri.

Taj jaz između radijskoga etera i super popoularnih fenomena može vam se učiniti poprilično čudnim. Posebno u svjetlu činjenice kako mnogi analitičari popularne kulture prvim svjetski popularnim boy bandom u povijesti smatraju grupu The Beatles. Ipak, situacija je takva da će Savan Kotecha, koautor nekih od najvećih hitova grupe One Direction, glasilu američke glazbene industrije izjaviti kako je osmišljavanje budućih hitova boy banda ‘kontra-programiranje’ u odnosu na ono što se događa na radiju. ‘Napravit ćete točno suprotno od onoga što se emitira na radiju’, rekao je objašnjavajući svoju teoriju uspjeha boy banda. I dodao: ‘Imam osjećaj kako je tinejdžericama važno da je ljubav prema bendu samo njihova stvar.’ A ako je samo njihova, ne može biti i ostalih slušatelja radijskog programa. Znači: njihovih roditelja. To možete vrlo lako povezati s činjenicom kako stanovništvo Facebooka stari zato što djeca ne žele biti na istome tulumu sa svojim mamama i tatama.

 

 

Kako bilo, izostanak velebne radijske podrške – premda su stvari ‘What Makes You Beautiful’ grupe One Direction ili ‘Youngblood’ sastava 5 Seconds of Summer postale radijskim Top 5 singlovima – doveo je do toga da u Americi nije postojao No. 1 hit-single boy banda desetljeće i pol. Danas, međutim, kada streaming servisi, shodno istraživanjima, imaju veći upliv u mjerenje popularnosti no što su to nekada imali digitalni download ili fizička prodaja singlova – Jonas Brothers mogu lakše do broja jedan. Ali uz podršku selektora i koordinatora glazbe američkih radijskih stanica. 5 Seconds of Summer imali su, s druge strane, minimalnu radijsku podršku i stoga, navodi Billboard, nisu mogli do samoga vrha. Čak ni prošle godine.

Jer, podsjeća glasilo, teško je bilo uskladiti zvuk stadionskoga rocka singla ‘Best Song Ever’ grupe One Direction s hitovima koji su bili dijelom tipičnoga radijskog programa, poput pjesama Calvina Harrisa i Pitbulla. A takve stvari iz domene plesnoga popa najčešće su imale velik broj emitiranja u desetima i svaki ulaz drugačijega senzibiliteta neizbježno bi mijenjao glazbenu sliku uspješnoga radija. Samim time i stabilnost opće prihvatljivosti među ciljanom publikom. Svaki drugačiji pokušaj, značio bi potencijalni rizik za ukupan slušateljski doseg. A kod rizika je, znamo, problematično to što ignorira sigurnost i život u radijskoj zoni komfora. S druge strane, postoji i ona – tko riskira, profitira. No, ta poslovica je miljama daleko od konzervativnog poslovnog pristupa u okruženju radijske industrije. I zato su pjesme koje su zvukom bile bliže suvremenim radijskim trendovima, bolje prolazile na listama popularnosti. Poput hedonističkog plesnog singla ‘Glad You Came’ grupe The Wanted ili pjesme ‘Youngblood’ koja je zvuku grupe 5 Seconds of Summer dovela okus osamdesetih.

 

 

Kod pjesme ‘Sucker’ grupe Jonas Brothers u Sjedinjenim Državama se dogodila  kombinacija svega – debitirali su na prvim mjestima digitalne prodaje i glazbenoga streaminga i potom počeli utjecati na radijske valove. Može li se takvo što očekivati kod nas?

Čini se kako je odgovor daleko od similarnoga. Singl braće Jonas objavljen je 1. ožujka, a rezultati mjerenja popularnosti u periodu između 4. i 10. ožujka nisu ih pozicionirali niti među prvih sto, a kamoli na sam vrh. Ako se i složimo s činjenicom kako našim radijskim stanicama treba vrijeme kako bi – uz osluškivanje situacija na kontinentalnim i svjetskim listama radijske rotacije – donijeli odluke o uvrštenju pjesama u prioritetne liste emitiranja, razočarat će nas usporedba s listom najstreamanijih pjesama na servisu Deezer. A ona govori kako je singl ‘Sucker’ drugi po broju streamanja u našoj zemlji. Tom podatku valja pridodati i činjenicu kako domaći radijski eter iz nekih razloga potpuno ignorira dečke iz globalne pop senzacije BTS, boy banda koji je – prema podacima koje je objavila Svjetska diskografska federacija IFPI – drugi globalno najuspješniji izvođač u svijetu tijekom prošle godine.

Pa, dakle, ignoriraju li time vlasnici radijskih stanica mogućnost debljanja vlastitih novčanika? Zaključite sami.

(Goran Komerički)

 

 

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)