Vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite.

Pa, dakle, koji vam je cilj u životu?

‘Slava nikada nije bila za mene’, reći će danas Kelly Jones i dodati: ‘Volim se družiti s frendovima i ići na turneje, ali an crvenom tepihu se nikad nisam osjećao udobno.’ Frontmen velškog sastava Stereophonics u razgovoru za britanski The Sun dodao je kako mu je najljepše stvarati glazbu i biti iskren oko toga. A ta iskrenost i taj ogoljeni svijet životnih raskrižja i jest suština ugođajne ploče ‘Kind’, albuma koji je prošloga tjedna zasjeo na prvo mjesto liste albuma na Otoku.

I to pored Kanyea Westa živog.

Ako nas pitate, tomu ima niz razloga: od tradicionalno velike karijere benda kojega ćemo pamtiti po svevremenskom singlu ‘Maybe Tomorrow’ do može-bitne kako Westov gospel hip hop nije naišao na ekstra plodno tlo kod britanske glazbene publike. Ipak, ono što jest najljepše u svemu tome podatak je kako je jedan iznimno emotivan, otvoren i album ispunjen staromodnim zvukom dosegao iznimno visok interes.

Je li to zbog pesimizma Brexita ili činjenice kako jesen donosi idealnu atmosferu za melankoliju, tek stoji kako vintage zvuk grupe Stereophonics donosi nešto zbog čega ćete za pločom ‘Kind’ posegnuti češće no što mislite. Ne samo zato što donosi reminescencije na američki country, britanski indie i Bruce Springsteena kao takvog, već i stoga što se čini kako ovakvi albumi donosi unutarnji mir bez obzira boravimo li u danima kada razmišljamo bi li nam bilo najbolje promijeniti životni kurs.

Vintage zvuk grupe Stereophonics na njihovu jedanaestom albumu u karijeri zvuči upravo tako privlačno i stoga što ga je s Kellyjem Jonesom – spisateljem svih pjesma i pjevačem grupe – producirao George Dracoulias, nekadašnji A&R manager etikete American Recordings i omiljeni producent Ricka Rubina. Na njemu ćete pronaći otvorene misli o životu, prijateljstvu, odgovornosti, prolaznome i sadašnjem. I preciznost analognog utkanu u pjevnost pjesama koje će se, na trenutke, doimati kao stadionske himne ‘(‘Stitches’), a gdjegdje postaviti poput svačije misli ostavljene da slobodno luta i postavlja pitanja (‘Restless Mind’). Posebno ako se prisjetite da vrijeme prolazi i kako su razuzdani tulumi mladih vremena možda poodavno iza vas.

Taj i takav diskurs učinit će ploču ‘Kind’ iznimno prijateljskom i sugestivnom za lagodno slušanje jednoga od kišnih jesenjih vikenda ili u podlozi švrljanja internetskim svijetom. I nekako će vam biti ugodno, pa makar i sami sa sobom prodiskutirali pokoju rečenicu i osvijestili koju od životnih slika godina koje su ostale iza vas. Pjesme koje su snimljene u desetak dana prijelaza lipnja u srpanj stavit će vam do znanja koliko je važno ono danas, kako je potrebno mijenjati se i koliko je važno znati da će – kako god okrenete – sve na kraju ipak biti u redu.

Stereophonics su – od početka svoje diskografske karijere, koja datira u 1997. godinu – svoje albume uobjavljivali u pravilnom dvogodišnjem vremenskom razmaku. Činilo se kako bi ovoga puta moglo biti drugačije, jer je Kelly Jones protekle jeseni izrazio želju da se povuči iz svega profesionalnog i prepusti svakodnevnom žiovtu izoliran od buke vanjskoga svijeta.

Međutim, znate kako je to kada pišete ili što bilo kreativno ili intelektualno stvarate. Stvari se odjednom otvore i stihovi sami naviru. Takva je priča, reći će Jones, zbila i s ovom terapeutskom kolekcijom. ‘Iz pjesama sam iščitao kako se, zapravo, sada osjećam i što je ono što me u životu vodi’, istaknut će autor materijala. I zato je točna Shakespeareova kako se naša okolina i naše shvaćanje svega što napravimo ili nam naprave, skriva u našim mislima. A za preslagivanje misli, ponekad je dovoljno utonuti u radost opuštanja s pločom poput albuma ‘Kind’ grupe Stereophonics. I to je terapija koju vam od srca preporučujemo.

Tada je moguće kako ćete lakše pronaći svoj životni cilj i pravi smisao godina koje su pred vama. Ili onih koje su bespovratno prošle.

Goran Komerički