Pjesme s albuma ‘Ghosteen’ Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds će vam pomoći da shvatite vrijednost prekrasnih stvari koje život nudi, kako ta divota stoji u opreci s tugom i činjenice kako se ljepota često sjetimo nakon što upoznamo pravu tamu i istinski očaj.

 

 

Ljepota tame kojom odiše sedamnaesti album u karijeri Nicka Cavea i njegova sastava The Bad Seeds tolika je da se čini kako je prepuštanje ploči ‘Ghosteen’ iskustvo koje vas može odvesti na nekoliko različitih puteva, zavisno od trenutka u kojemu ga slušate ili situacije u kojoj se nalazite. A tome umjetnost i služi. Da vas povuče u svjetove kojima ćete rijeđe zalaziti ili da vas obujmi poznatim krajolicima bliskima vašoj unutrašnjosti. I da donese misao o doživljenom i pomisao na vlastite želje ili strepnje, ovisno o boji.

Kada je u pitanju dvostruki završetak trilogije australskog pjesnika onda se radi o, napisat će Elizabeth Aubrey na stranicama New Musical Expressa, ‘jednome od razorno najtočnijih izvještaja o tuzi koji ćete ikada slušati’. Ali i, ističe se, ‘jedno od najudobnijih’. ‘Ghosteen’ je, naime, djelo kojime će nas Nick Cave, posredovanjem vlastita očaja, dovesti do osjećaja umjetničke katarze.

 

 

Album ‘Ghosteen’ sazdan je kao dvostruki album od kojih prvi dio donosi osam pjesama koje će sam umjetnik opisati rječju ‘djeca’. Drugi dio – opisan kao ‘njihovi roditelji’ – sastavljen je od dvije dulje pjesme i recitacije. Sve zajedno čini djelo koje je, ističe Nick Cave, poput ‘seobe duha’ i dovršenja priče započete albumom ‘Push the Sky Away’ i nastavljenom pločom ‘Skeleton Tree’.

Sam proces stvaranja albuma drugačiji je u odnosu na ranije Caveove radove. Osim što je – za razliku od discipliniranog pisanja u vlastitu uredu za radnoga vremena – pisan u pjesnikovu domu u Brightonu. Tekstovi su nastajali od početka 2017. godine i to nakon ‘vrlo namjernog’ izbjegavanja pisanja poezije od 2015. godine i to stoga da bi se došlo ‘do nove vrste lirskog samopouzdanja’ u vlastitu pjesništvu.

 

 

Rezultat će Guardian opisati kao ‘možda najljepši skup pjesama koji su Nick Cave & the Bad Seeds ikada snimili’. Tu ljepotu nagradit će analitičari glazbene scene iz cijeloga svijeta. Rezultat na Metacriticu u ovome trenutku je impresivnih 100 od 100 što bi značilo kako smo početkom listopada dobili svevremenski klasik suvremene popularne glazbe.

 

 

Pjesme s albuma ‘Ghosteen’ Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds mogu vas devastirati, ali mogu vam i pomoći u suočavanju s tugom u trenutku kada se s njom susretnete negdje po putu. One će vam pomoći, napisat će magazin Clash, da shvatite vrijednost prekrasnih stvari koje život nudi i kako ta divota stoji u opreci s tugom. I, prije svega, kako se tih ljepota često sjetimo nakon što upoznamo pravu tamu i istinski očaj.

Album ‘Ghosteen’, ističe se, čini se poput još jednog izravnog i otvorenog pisma koje je umjetnik uputio svojoj publici, pisma koje seže u srž onoga što znači voljeti, izgubiti i voljeti ponovno. Je li to izvedivo? Možda ponekad svojevoljno odlučimo ostaviti voljeno, možda katkada bivamo ostavljeni od voljenih. Takvi trenuci, međutim, mogu nas potaknuti na misao koliko je važno cijeniti ono što je ovdje. I kako je hirovitost odbacivanja, zapravo, onaj put nas koji čini siromašnijima duhom.

Pjesme Nicka Cavea i Warrena Ellisa će nas na to jasno podsjetiti. I zato je album ‘Ghosteen’ ploča koju je zahtjevno slušati. Ali i album koji je vrijedan vaše intelektualne znatiželje i žeđi za umjetničkim.

Goran Komerički