Arhive oznaka: Album

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)

 

 

Oglasi

Chaka Khan: Treba nam poticaj da stvari smatramo manje ozbiljnima

Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

 

Artwork Chaka Khan

‘Umorna sam od slušanja loših vijesti’, izjavit će Chaka Khan u razgovoru za Billboard govoreći o naslovnoj pjesmi svojega prvoga albuma nakon 12 godina diskografske stanke. Možemo li joj išta zamjeriti? Ponekad postoje dani kada nam se čini kako postoji samo svijet sumornog novinarstva. S opremom koja će zazivati triler u apsolutno svakom tekstu postavljenom na udarnim mjestima naslovnice. Američka diva je dnevniku The Washington Post dodala kako u svojoj feel-good stvari ‘Hello Happiness’ progovara o  tajni kako se distancirati od priljeva lošega sa stranica portala: ‘‘Mislim da nam treba poticaj da ne uzimamo mnoge stvari tako ozbiljno.’ Uz dodatak kako mnoge svakodnevne trenutke uzimamo zdravo za gotovo: ’Male stvari su važne. Radi se o malim stvarima, ali i njihovom protoku.’ Onom toku koji nam život čini ispunjenijim i bogatijim.

 

 

Mediji će Chaka Khan – umjetnici koja danas ima 65 godina – tepati kako je Kraljica soula i funka. Ona će istaknuti kako se smatra konstantom na sceni, ‘biljkom čije sjeme cvijeta kada je sezona dobra’. I da album novih pjesama nije izneađenje samo što nije bilo potrebe da snima išta nova jer su je ljudi, za njena stalnog boravka na putu, uvijek tražili njeno star oi već postojeće. Ploču ‘Hello Happiness’ najavio je singl ‘Like Sugar’. Poput šećera, dakle. Pjesma je dala naslutiti kako  moći uživati u još jednom studijskom izdanju prožetim zaraznim plesnim ritmovima i starim zvukom R&B-ja. Onome koji nam donosi senzualnost i otkriva senzibilitet glazbene dive.

 

 

Senzibilitet koji ćemo pronaći na izdanju sa sedam pjesama je kombinacija suvremenosti i, napisat će superdeluxeedition.com, ‘snažan odjek zvuka kakav je dominirao disco klubovima New Yorka s kraja sedamdesetih’. Odjek te kombinacije zvuka pronašli smo već u pjesmi koja je pokrenula #LikeSugarChallenge, a koju su pratile i brojne remiksirane verzije. Singl je producirao Switch, osnivač grupe Major Lazer i producent koji je radio s mnogim zvijezdama poput Beyonce. No, Switch je prije svega DJ house glazbe.

‘DJ-ji vrte moje stvari u klubovima otkako sam počela svoju karijeru’, istaknula je Chaka Khan, smijući se, ‘ali ovo je jedini puta kako sam namjerila raditi s ljudima s dance scene, onima koji stvaraju plesnu glazbu.’ Switch je koproducirao sve pjesme s albuma, a među autorima albuma pronalazimo i Sarah Ruby Taylor. Sa Sarah je Chaka Khan i ranije surađivala pa se tako album ‘Hello Happiness’ našao na njihovoj etiketi Diary. Ploča je dobila osrednje ocjene svjetskih glazbenih kritičara, a internetski agregat Metacritic je ocjene pobrojao u ukupni rezultat 67 od 100 postotnih bodova.

 

 

Chaka Khan je izjavila da nije prestala stvarati glazbu nakon što je 2007. godine bio objavljen album ‘Funk This’, ali je ‘jednostavno prestala objavljivati materijale’. Izjavila je kako je trebala vremena da se oporavi nakon smrti Princa. A odlazak njezina ’brata’ ju je potakao da se i sama prijavi u kliniku zbog ovisnosti o lijekovima na recept.

Danas je vrijedno podsjetiti kako se u glazbenom eko sustavu – okružju ljudi s kojima je Chaka tijekom godina radila i surađivala – nalaze ljudi kao što su Miles Davis, Stevie Wonder, Donna Summer, Whitney Houston, Patti LaBelle, Diana Ross, George Benson, Gladys Knight, Aretha Franklin i Mary J. Blige. S dvanaestim albumom u karijeri, pak, nije željela otići predaleko u kontemplacijama i slojevima značenja. ’Htjela sam ga napraviti svjetlim i manje zahtjevnim’, ističe, ’zvijezde albuma su pjesme.’

Je li to pravi put svakodnevnog opuštanja i distanciranja onoga lošega što nas obasipa na svim razinama komunikacije? Možda jednostavno trebamo odlučiti dozvati ljepotu života i postati sretni.

(Monika Lelas)