Prigrlite album ‘Ride Me Back Home’ onom osjećajnošću kojim je izveden i onim taktom kojim je napisan. Osjetit ćete se bogatije i sveobuhvatnije sa samima sobom. I s dragim ljudima koji su možda oko vas.

 

 

Uvjerljivost i snaga sugestije kojom Willie Nelson kormilari na svojemu 69. studijskom albumu u karijeri toliko je upečatljiva da ćete poželjeti ostati u zagrljaju njegovih izvedbi još puno puno nakon isteka pjesama s albumu ‘Ride Me Back Home’. Da ne znate, odmetniku country establishmenta nikada ne biste dali 86 godina, a još manje biste pomislili da iza koautorstva naslovne pjesme ovoga albuma stoji Sonny Throckmorton, spisatelj pjesama s opusom od njih tisuću koje su izvodili različiti pripadnici country scene.

 

 

Nekako se čini da je u ovome desetljeću Willie dosegao novu renesansu vlastite karijere i donio nam niz pjesama koje je sam potpisao, istovremeno se sasvim uključivši u nove trendove i tokove tehnološkog doba. Pa premda se to iz ovoga rakurssa čini jednostavnim za napisati, to bismo od umjetnika ovoga kalibra očekivali. Jer, country odmetnik kanda je uvijek imao sposobnost razumijevanja malih, uvjerljivost glumljenja velikih i osebujnost humora rijetkih. Njegova duboka emocija koju otkrivamo slušajući interpretacije najrazličitijih priča i najraznovrsnijih životnih događaja, impresija i slika, postala je osobitim mjestom suvremene glazbe. I to je samo dio razloga zbog čega se – u slučaju Willieja Nelsona – radi o jednome od onih stupova popularne kulture koji drže taj panteon s posebnom stabilnošću i iznimnim kontinuitetom.

 

 

S Williejem Nelsonom, putevi lutanja, prašine i svjetlosti stihova američkog tradicionalnog rukopisa bitno drugačije izgledaju. Izostavimo li ih, čine se siromašnijima. Poput romana kojemu nedostaju bitna poglavlja za objašnjavanje radnje. I zato ne morate biti obožavateljem country zvuka, ali ipak ćete – u to ne valja dvojiti – s dubokim poštovanjem skinuti šešir na sam spomen njegova repertoara i njegove dugovječnosti. One vrste dugoga trajanja u kojemu snimke čovjeka u devetom desetljeću zvuče izvedbeno ugodno i uvjerljivo kao i one s desetljećima manje staža. Pa možda čak i uvjerljivije. Jer, vidite, devet desetljeća sa sobom donose onu vrstu iskustva i patine kakve ne možete imati s par desetljeća manje puta u nogama. Glazbenog, koncertnog i – životnog, prije svega.

 

 

Na albumu ‘Ride Me Back Home’ potvrdit ćemo, ispisuje Pitchfork, kako je starost nova omiljena tema pjesama Willieja Nelsona i shvatiti kako humor tog djeda suvremene popularne glazbe duguje i sposobnosti da se smije i sam sebi. Jer će nam, bez imalo krzmanja, istanuti da – premda mnogi nisu očekivali toliki njegov vijek trajanja – onaj koji je najmanje očekivao ovolika desetljeća na sceni Willieja Nelsona je sam – Willie Nelson.

Exclaim će naglasiti da Willie danas djeluje jednako uvjerljivo kao i mnoge puno mlađe glazbene zvijezde, a Rolling Stone će podsjetiti na to kako je njegov glas jedan posebno snažan ‘američki instrument’ koji je iskorišten na albumu ‘Ride Me Back Home’. I to je ona tvrdnja koja će nas podsjetiti zašto se osjećamo tako intimno sjetni i sretni kada nam negdje u sobi sviraju pjesme Willieja Nelsona. Ta toplina je velika i ta dobrodušnost je takva da će obuzeti svaki dio vašega čuvstva ako joj se odlučite prepustiti.

 

 

Produkciju ploče potpisuje Buddy Cannon, na albumu sudjeluju njegovi sinovi Lukas Nelson i Micah Nelson, a ako želite pjesme za preporuku onda su to svakako ‘My Favorite Picture of You’ i ‘Stay Away from Lonely Places’. Prigrlite ih onom osjećajnošću kojom su izvedene i onim taktom kojim su napisane i osjetit ćete se bogatije i sveobuhvatnije sa samima sobom. I s dragim ljudima koji su možda oko vas. Fizički ili na daljinu. Pa im pošaljite misao i zagrljaj. Istim onim dobrodušjem koje će vas zaogrnuti s preslušavanjem ploče ‘Ride Me Back Home’. Na gramofonu ili streaming servisu, svejedno.

Goran Komerički