Arhive oznaka: The Guardian

‘Leaving Neverland’: Sociološke, psihološke i poslovne konotacije vezane uz ostavštinu Michaela Jacksona

‘U eri pokreta #MeToo, pokušaj pobijanja optužbi protiv Michaela Jacksona  može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime’, izjavio je Matthew Hiltzik, stručnjak za krizno komuniciranje.

 

Leaving Neverland Rolling Stone

Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. Foto: Plakat dokuentarnog filma ‘Leaving Neverland’

 

‘Ovo je film nakon kojeg naslijeđe Michaela Jacksona više neće biti isto’, piše britanski The Guardian. ‘Šokantno, uznemirujuće, jezivo’, izvještavaju novinari svjetskih medija koji su pratili pretpremijeru dokumentarca ‘Leaving Neverland’. Obitelj govori o kaljanju uspomene na glazbenu legendu i pokušaju zarade na ovim pričama, a obožavatelji prosvjeduju i prijete smrću redatelju Danu Reedu.

Premda optužbe sličnoga kalibra ni izbliza nisu novost, one su došle na valu pokreta #metoo koji je razotkrio mnoge zlostavljače u industriji zabave – nedavno i R. Kellyja, starosjeditelja na listi sumnjivih – pa time donose jedno posve novo značenje eko sustavu devijacija u svijetu industrije zabave. Na taj način problematika stupa na novu razinu i pospješuje daljnju mašto. Do kuda to može ići? Što se sve zbivalo kada je popularna glazba bila u nevinoj fazi razvoja industrije? I kako je to izgledalo u vrmenu s minornim brojem paparazza, bez društvenih mreža i tehnologije koja je škljocaj foto aprata dovela na svaki telefon. Pa time i u svačiji džep.

A to su sfere koje se ne tiču samo MIcahela Jacksona. Ali je, dakako, vrlo važno usmjeriti se na najveće. Konteksta radi, kako bi se slične nakane u budućnosti samnjivale na što manju mjeru.

A gdje ćete većega od Kralja popa? Em je kruna, em je popularan. Opis njegova glazbenog žanra to – uostalom – definira.

Najavnica dokumentarnog filma ‘Leaving Neverland’.

 

‘S ovim dokumentarnim filmom kojega su vidjeli milijuni ljudi i sa svime onime što je sada poznato, mislim da će imati štetan učinak na naslijeđe i imovinu Michaela Jacksona’, izjavio je njegov bivši financijski savjetnik i glazbeni producent Charles Koppelman. Dodao je kako je nad životom Kralja popa uvijek lebdio crni oblak.

Pazite, crni. Ne sivi ili bijeli. To je oblak čija kiša vas učini mokrima do iznemoglosti i nakon koje je dovesti se u red – zahtjevan zadatak.

Glavni protagonisti četverosatnog filma ‘Napuštajući Neverland’ su – podsjetimo – danas 36-godišnji Wade Robson i 41-godišnji Jimmy Safechuck. Obojica su kao dječaci bili veliki obožavatelji Michaela Jacksona. Wade Robson ga je, kao petogodišnjak, upoznao na turneji po Australiji, a dvije godine nakon toga preselio se u Ameriku kako bi bio bliže svom idolu. Jimmy je, pak, kao osmogodišnjak angažiran pri snimanju reklame za Pepsi u kojoj je Jacko bio glavna zvijezda. ‘Jackson je obmanuo i naše roditelje’, govore uglas Wade i Jimmy. I pojašnjavaju: ‘Naši roditelji nisu ništa znali. On im je osigurao turističke obilaske kako bi bio sam s nama. A nama je govorio da ćemo završiti u zatvoru do kraja života ako ikome išta kažemo.’

Ipak, ono što je jedno od prvih – dobronamjernici i fanovi će reći: važnih – pitanja kada govorimo o ovome svjedočenju jest: zašto Wade i Jimmy tek sada pričaju priču javnosti i mijenjaju iskaz. Jer,  sjetimo se, Wade Robson je već svjedočio u korist Michaela Jacksona prije četrnaest gdina. Tada je tvrdio da zlostavljanja nije bilo. ‘Glavni razlog zašto sada istupamo javno jest taj što je činjenica kako smo postali očevi promjenila sve i otvorila nam oči’, ističu. Obojica su još 2009. godine podigli tužbu, ali je ona bila odbačena zbog zastare.

S druge strane, kritike na račun filma ‘Leaving Neverland’ ponajviše su išle na račun redatelja koji nije intervjuirao suprotnu stranu. Ovaj je, pak, jasnoga stajališta. ‘Ne mislim da su izjave obitelji kako je Michael bio dobra osoba relevantne u ovom slučaju’, podvlači Dan Reed.

 

Dan Reed morao je objašnjavati zašto je, za potrebe filma, kontaktirao samo jednu stranu.

 

Michael Jackson je prvi puta bio optužen za seksualno zlostavljanje još 1993. godine i tada se nagodio civilnim putem. Taj luksuz stajao ga je 23 milijuna dolara. Sumu je uplatio roditeljima dječaka koji ga je optužio. I s tom uplatom je, zapravo, njegova karijera krenula nizbrdo. Nikada se više nije vratio na tron. Izuzetak je bio uspjeh singla ‘You Are Not Alone’ kojega je, ironije li, napisao R Kelly. Još jedan od nestašne gospode sa svjetske scene.

Optužbe na račun Kralja popa ponovile su se desetljeće kasnije kada ga se teretilo za upotrebu alkohola i pornografije e ne bi li zlostavljao dječaka. Sud ga je ipak oslobodio 2005. godine i tada je – pogođen lošom reputacijom – pobjegao u Bahrein. Planirao se veliki povratak na scenu s koncertnom turnejom i svime što s time ide, ali onda nas je iznenadila njegova smrt. Michael Jackson otišao je 2009. godine.

Zanimljivo je kako se ovih dana na Broadwayu priprema i mjuzikl ‘Don’t Stop ’Til You Get Enough’ koji bi trebao imati premijeru sljedeće godine. No, sudbina toga projekta sada je u potpunosti neizvjesna. Posebice stoga što počinje rečenicom: ‘Michael Jackson je nevin.’ A, priznat ćete, to u nezavidnu poziciju stavlja dvojicu glavnih junaka filma ‘Leaving Neverland’. Jer sugerira kako je njihovo izlaganje netočno.

U tome, međutim, ima jedna vrlo važna kvaka. A ona se zove ‘kontekst izlaženja priče na vidjelo’. ‘U eri pokreta #MeToo, negativne izjave protiv optužitelja možda neće biti učinkovite’, izjavio je Matthew Hiltzik, čija se tvrtka bavi upravljanjem krizom za slavne osobe i korporacije. ‘Razumljivo je da bi obitelj i kompanija ‘Neverland’ željeli uzvratiti na bilo koji mogući način. Već i zbog jedinstvenih izazova pokušaja da se pobiju optužbe protiv nekoga tko je mrtav već 10 godina’, rekao je Hiltzik, ‘ali pokušaj može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime.’

A klima je takva da je ovdje najbolje staviti citat stručnoga spisatelja.

‘Djelo ‘Napuštajući Neverland’ je horor film – intimna, uvjerljiva i seksualno eksplicitna priča o dvojici dječaka koji su postali prijatelji i ljubavnici Michaela Jacksona dok su njihovi roditelji sve to prešutno odobravali’, napisao je jedan od kritičara i, s potpunim uvjerenjem, nastavio: ‘Jackson je perfidna zvijer, predator i monstrum, a svi koji su se nadali da je riječ o lažnim optužbama više nemaju argumenata.’

Dakle? Vjerujete li gledatelju-kritičaru ili članu kraljevske obitelji? Ili ljudima koji nas – putem društvenih mreža – podsjećaju na sve lijepe stvari koje je Micahel Jackson činio tijekom svoje karijere? Za razliku od medija koji, globalno, imaju malo sumnji u istinitost iskaza iz filma ‘Leaving Neverland’, vojska obožavatelja iz minute u minutu iznosi argumente koji govore u prilog nevinosti najveće pop zvijezde svih vremena. Argumenti se objavljuju uz hashtag ##MJInnocent i možete ih konzultirati putem Twittera.

 

Velik broj ljudi se, putem Twittera, angažiralo u obrani nevinosti Michaela Jacksona.

 

No, nas zanima pitanje koje zalazi u sociološke analize. Kako se to, za ime svijeta, potencijalno dogodilo? I zašto se o svemu – ako je doista tako – predugo šutjelo?

Owen Gleiberman iz Varietyja piše kako su dječaci bili onakvi kakva djeca jesu. Voljeli su Michaela Jacksona i ništa nisu razumjeli, a samo su ga željeli usrećiti. Često postavljana pitanja uglavnom idu u smjeru zašto su roditelji to dozvolili ili zašto su njih dvojica čekali ovako dugo. The New York Times podvlači kako su psiholozi objasnili da postoji niz razloga zašto se takve stvari događaju. Proces je, piše na stranicama dnevnika, slijedeći: ‘Manipulacija roditeljima koja je dugotrajna, zadobivanje nihovog povjerenja kako ne bi ni pomislili na takvo što i, prvenstveno, stvaranje pozitivnog i prijateljskog okruženja toj djeci.’ U tom slijedu razumijevanja ljudske psihe nije ništa neobično da žrtva prijavi nasilje nakon deset pa i 20 godina. Puno je razloga za to – neki su sebe smatrali krivima, neki su se sramili, neki to nisu ni osvijestili. I zakoni u mnogim zemljama produžuju vrijeme trajanja u kojemu možete prijaviti zlostavljanje.

Na sva ta pitanja odgovor je pokušala doznati i Oprah Winfrey koja je napravila poseban talk show ‘After Neverland’ uz objašnjenje kako je o seksualnom zlostavljanju za dosadašnje karijere snimila 217 emisija. Australski news.com ističe kako je taj jednosatni razgovor prvi slijedeći medijski ‘must-see’ proizvod za sve ljude koje zanima cijela ova priča. U seriji javnih istupa, Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. S druge strane, cijela priča otvara i dodatnu raspravu o životnoj sudbini Kralja popa za kojega se tvrdi kako je jedna od najvećih žrtava suvremene industrije zabave u cjelini.

 

Kompletna snimka talk showa ‘After Neverland’ koji je snimila Oprah Winfrey sa svojim gostima, nalazi se na mreži YouTube.

 

A industrija i popularnost? Prisjetimo se brojaka koje život znače. Prodaja i streamanje  pjesama i albuma Michaela Jacksona u Sjedinjenim Državama porasli su nakon emitranja dokumentarca ‘Leving Neverland’ na televizijskoj mreži HBO, objavio je Billboard. Maleni pad osjetio se u radijskoj rotaciji, a on se nalazi na razini od tri posto. Kod nas je situacija malčice obrnuta. Radijske stanice u Hrvatskoj nisu smanjile emitiranje pjesama Michaela Jacksona u vlastitim programima, govore rezultati analize tjednog emitiranja koje je proveo servis 1Played. U tjednu emitiranja filma ‘Leaving Neverland’ došlo je do laganog povećanja rotacije pjesama Kralja popa što se može objasniti ilustriranjem emitiranih vijesti o ko kontroverznog filma.

Društvene mreže pokazuju kako postoji puno skeptika po pitanju istinitosti ovoga filma. Je li fake news u pitanju, pokušaj zarade na njegovu imenu ili će, zbog činjenica koje su u filmu iznesene, sve ipak završiti sudskim putem? Kako bismo to saznali, valja nam pričekati.

(Monika Lelas Halambek/Goran Komerički)

 

 

Oglasi

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)

 

 

Keith Flint, The Prodigy i buntovništvo koje postaje mainstream

Odlazak Keitha Flinta dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena.

 

Keith Flint na pozornici Twitter.jpg-large

Iznenadni odlazak Keitha Flinta, plesača i pjevača grupe The Prodigy podsjetio nas je na posebnost trenutka u kojemu su se pojavili. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy 

 

‘The Prodigy su oduvijek bili inovatori, jedni od onih koji mijenjaju percepciju, mijenjaju pogled i mijenjaju glazbu’, dopiralo je iz etera globalnog radija Beats 1 kada je Matt Wilkinson objavio kako će se njegova predviđena playlista u drugome satu showa promijeniti. Glas britanskoga radijskog DJ-ja bio je slomljen: ‘Keith Flint je bio sto posto u tome što je radio i sto posto će nedostajati.’

 

Objava članova grupe The Prodigy na Twitteru o odlasku Keitha Flinta 

 

Keith Flint je danas otišao i nedostajat će svima onima koji vole glazbenu energiju, koji cijene originalnost i koji su se činili neshvaćenima u vlastitoj okolini. Jer, The Prodigy su bili i jesu bend koji se činio toliko drugačijim od srednje struje. Ali i toliko snažan da tu struju prilagodi sebi i natjera je da prihvati kako kombinacija elektronike, hip hopa i punka može biti dijelom playlista radijskih stanica najvećih hitova. A ako buntovnici s piercingom mogu postati privlačni društvu u uredno skockanim odijelima, tada i svaki član kvartovske ekipe koju će okolina smatrati čudakom, može postići uspjeh. Zato su Prodigy nešto poput Harryja Pottera britanske glazbene scene devedesetih – dovedeni da raspiruju maštu i podrže stotine tisuća mladih ljudi u njihovim malim svjetovima. Da potaknu sigurnost i ispune srca svih onih koji su se ikada osjećali drugačijima, izoliranima i gledanima s podsmijehom.

 

 

Jer, sjetimo se u koje doba su The Prodigy počeli i kada je njihova pojavnost učinila čuda. Bile su devedesete, vrijeme vladavine brit-popa i manchesterskog zvuka, zlatnog doba hip hopa (onoga prije Eminema), rave partyja i prozaičnih pop hitova. One godine kada je objavljen ‘Firestarter’, Jarvis Cooker iz grupe Pulp omeo je Michaela Jacksona za izvedbe hit-singla ‘Earth Song’ na pozornici BRITsa. Annie Lennox je tih mjeseci dobila Grammyja, Oasisi i Blur su se svađali po novinama, a Spice Girls su ‘girl power’ doveli u centar pop zbivanja pomno dizajniranom pojavnošću i hit-singlom ‘Wannabe’. Hrvatskom su vladale teenagerske senzacije koje su, uz Spice Girls, predstavljali Backstreet Boys i The Kelly Family. To je bilo vrijeme u kojemu nismo znali tko su Crowded House, ali smo slušali njihove pjesme. Na listama najtraženijih albuma vladali su Alanis Morissette, George Michael, Take That i R.E.M., Fugees su objavili veličanstvenu obradu ‘Killing Me Softly’, a The Chemical Brothers svoj ‘Setting Sun’. I baš taj ‘Setting Sun’ bio je pokazatelj kako je misija trojice momaka iz Essexa donosila plodove. Jer, The Prodigy, The Chemical Brothers i Fatboy Slim postali su predvodnicima big beata, zvuka koji je pohodio klubove i ostavio ih u potpunom neredu nove kreativnosti.

 

Keith Flint gard Twitter.jpg-large

Keith Flint je znao istaknuti kako je posebnost grupe bila u tome što su bili buntovni i opasni. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy

 

The Prodigy su tada na svjetlo dana doveli ‘The Fat of the Land’, album koji je, prisjeća se Matt Wilkinson, ‘stvorio dojam kao da su se Stooges ponovno rodili’. A potom su postali jedan od najznajčajnijih britanskih bendova u posljednja tri desetljeća i jedna od velikih priča glazbene scene. ‘Igra u britanskoj glazbi se promijenila’, dodat će. Image punkera s dušom ravera i energijom rockera, onog rockera iz dana kada su gitare ležale polomljenima na pozornici kao simbol neustrašivosti i uvjerljivosti koncertnog nastupa. Keith Flint  je stoga i imao puno pravo požaliti se prije četiri godine Guardianu kako je stanje u modernoj popularnoj glazbi danas drugačije. ‘Ali sada ovdje nije nitko tko želi biti opasan’, istaknuo je, ‘i zato ljudi dobivaju komercijalne, generičke snimke koje igraju na sigurno.’ Kod benda punk estetike bilo je drugačije od samoga početka. Uostalom, crno-bijeli videospot za pjesmu ‘Firestarter’ – tijekom kojega je u prvome planu ples Keitha Flinta – bio je zabranjen na BBC-ju, a nakon što je prikazan u televizijskom showu ‘Top of the Pops’ roditelji su se žalili da je uplašio djecu. ‘Stihovi samoporicanja pojavili su se na pozornicama i rekli: to sam ja. To je nešto što je puno slojevitije negoli se na prvu čini’, objasnio je Flint u razgovoru za magazin Q i citirao tekst pjesme koji je pokazao koliko je moguće biti buntovan: ‘Evo me, ja sam kuja koju ste mrzili.’

 

 

Keith Flint bio je istinski glazbeni pionir i legenda, ističu glazbeni mediji. A tweetovi odaslani nakon vijesti o njegovu odlasku govore još više. The Chemical Brothers nazvali su ga ‘nevjerojatnim frontmanom i istinskim originalom’, a Beverly Knight je napisala da su The Prodigy ”jedan od najinovativnijih, neustrašivih bendova’ i kako smo s pjevačem grupe ‘izgubili titana’. Richard Russell, vlasnik diskografske kuće XL Recordings i čovjek koji je prvi potpisao bend, rekao je kako je bio privilegiran što je poznavao Keitha i podvukao: ‘Imao je potpuni integritet i nevjerojatan smisao za humor. Bio je jedan od najslađih ljudi s kojima sam ikada radio.’

 

Tweet grupe The Chemical Brothers povodom odlaska Keitha Flinta

 

Da. I zato će Keith Flint nedostajati. Njegov odlazak u vlastitome stanu u Essexu dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena. Glazbenih, klupskih, poslovnih, umjetničkih, ljubavnih i onih svakodnevnih. Pjesme poput ‘Breathe’, ‘Smack My Bitch Up’, ‘Baby’s Got a Temper’ i ‘Spitfire’ tome će svjedočiti u našim mislima. Možda je vrijeme da ih malo dozovemo i organiziramo ‘Prodigy Party’ na kojemu ćemo biti svoji, onakvi kakvi doista jesmo. I da se, bez potrebe za maskiranjem u vrijeme karnevala, odmaknemo od zahtjeva i očekivanja kakve okolina postavlja pred nas.

 

(Goran Komerički)

 

 

BRIT Awards: Nagrade, gegovi i ravnopravnost. Calvin Harris, The 1975 i P!nk.

Poput nedavno održanih Grammyja i BRITsi su pokazali kako je prošla godina bila godinom žena, ali i da su se stvari u ravnopravnosti unutar glazbene industrije počele mijenjati.

 

BRIT Awards 2019: govor zahvale grupe The 1975

Calvin Harris i The 1975 dobitnici su dvaju priznanja na ovogodišnjoj dodjeli priznanja britanske glazbene industrije, održanoj u Areni 02 u Londonu. Večer ispunjena odličnim glazbenim nastupima, pokojim voditeljskim gegom i ležernošću svojstvenoj otočkom pristupu nagrađivanja najzaslužnijih, donijela nam je i realan pogled na zbivanja u protekloj glazbenoj godini. Iz pogleda britanskoga umjetnika i cipela britanske industrije, dakako.

The 1975 slavili su u kategorijama za Britanski album godine – za ploču ‘A Brief Inquiry Into Online Relationships’ – i za Najbolju britansku grupu. Calvin Harris je proglašen Producentom godine dok je, zajedno s Duom Lipom, preuzeo priznanje za Singl godine za pjesmu ‘One Kiss’. Najboljim muškim izvođačem proglašen je George Ezra, najbolji britanski ženski izvođač je Jorja Smith, a najboljim debitantom u kategoriji British Breakthrough Act postao je Tom Walker. Videospot godine izgalasala je publika, a pobjednice su Little Mix i Nicki Minaj za njihovu suradnju ‘Woman Like Me’. U međunarodnim kategorijama – koje su u Londonu samo pobrojane – gledali smo videozahvale koje su snimili The Carters (grupa), Drake (muški izvođač) i Ariana Grande (ženski izvođač). Posebne nagrade otišle su u ruke Sama Fendera (Critics’ Choice), Eda Sheerana (Global Success) i P!nk (Outstanding Contribution to Music).

 

BRIT Awards: Calvin Harris dobiva nagradu za Producenta godine

Zanimljivo je kako je najuspješnijem britanskom producentu priznanje britanske glazbene industrije izmicalo u dosadašnjih 14 nominacija, a kako je nagrada ove godine izmaknula dvjema izvođačicama s najviše nominacija. Priznanja, naime, nisu dobile Anne-Marie i Jess Glynne. Pink je, s druge strane, prva u povijesti koja je dobila nagradu Outstanding Contribution, a da dolazi izvan Velike Britanije i Irske. Među dosadašnjim dobitnicima su imena kao što su Paul McCartney, Queen, Elton John, Sting U2, Robbie Williams i Pet Shop Boys. Pink je jednostavno razvalila BRITse svojim nastupom, podvući će Associated Press.

 

BRIT Awards 2019 u dvije minute

Poput nedavno održanih Grammyja i BRITsi su pokazali kako je prošla godina bila godinom žena, ali i da su se stvari u ravnopravnosti unutar glazbene industrije počele mijenjati. Guardian je podsjetio kako je glasačko tijelo britanskih nagrada u posljednjih nekoliko godina doživjelo promjene, a Christine iz sastava Christine & the Queens u izjavi za britanski list izjavila je kako je ove godine ohrabrena rodnom i rasnom raznolikošću kandidata: ‘To je nevjerojatno. Čini se kao da ove godine vladaju žene, a spektar je vrlo širok. Nominirana sam u kategoriji s Cardi B i Arianom Grande, a mi smo stvarno različite žene u ovoj industriji.’ Dodala je, međutim, kako je industrija samo zagrebala površinu kada je riječ o jednakosti žena i muškaraca: ‘ Tek počinjemo shvaćati borbu. Od inženjera zvuka do umjetnika, sve su to pozicije trebaju zauzeti žene. Ima još mnogo toga za učiniti.’ The 1975 su, za svojega govora zahvale, podsjetili na to koliko je mizoginija neprihvatljivaiu i podsjetili kako je ravnopravnost žena i muškaraca osnova na kojoj treba počivati glazbena industrija.

Na pozornici londonske arene u glavnom showu nastupili su Hugh Jackman, George Ezra, Little Mix i Ms Banks, Jorja Smith, Calvin Harris & Rag’N’Bone Man, Sam Smith i Dua Lipa, Jess Glynne i H.E.R., The 1975 i Pink & Dan Caplen. Među prezenterima, bili su Nile Rodgers, Jared Leto, Paloma Faith, Natalie Dormer, Liam Payne i članovi grupe Bros. Članovi boy banda koji su svoju karijeru gradili u drugoj polovici osamdesetih najavili su izlazak novoga albuma, a tijekom večeri podsjetili smo se kako su povratak na scenu sa svojim novim pločama najavili Spice Girls i Westlife.

 

Jack Whitehall: ‘Najljepši tata glazbene industrije je za stolom Due Lipe’

Londonsku glazbenu večer Telegraph je prokomentirao rečenicom kako je voditelj showa, britanski komičar Jack Whitehall, spasio dodjelu nagrada svojim gegovima i dosjetkama. Poput onoga kada je oca Due Lipe proglasio najeljepšim tatom glazbene industrije. Suvoditeljice showa Clara Amfo i Alice Levine su prezenterice BBC-jeva Radija 1. Zanimljivo je kako su nagrade u dvije glavne kategorije dodijeljene pod pokroviteljstvom dviju radijskih stanica – javnoga kanala BBC Radio 1 i privatne stanice Capital FM.

Svečanost dodjele priznanja BRIT Awards fanovi u Hrvatskoj mogli su pratiti putem direktnoga video prijenosa na mreži YouTube. Imena dobitnika mogli ste u realnom vremenu saznati putem našega profila na Twitteru.

(Goran Komerički)