Arhive oznaka: The Guardian

Bjork: ‘Na polazištu novoga životnog puta morate sanjati!’

Zaljubite se u umjetnost ploče ‘Utopia’.  Jer vaš mali svijet zaslužuje velike utopije. I mala umjetnička zadovoljstva nadahnuta optimizmom.

 

Album Artwork Bjork Utopia

Bjork je lansirala videospot pjesme ‘Tabula Rasa’ i podsjetila nas na ljepotu njezine umjetnosti. Njezini albumi redovno postaju projekti dugoga trajanja.

 

‘Na početku svakog životnog razdoblja, morate sanjati’, podvući će Bjork u razgovoru za The New York Times i dodati: ‘Trebate poželjeti! U početku bi željeno moglo zvučati vrlo utopijski, ali ako se barem polovica ostvari bit će poprilično dobro. No, morate se složiti sami sa sobom što, zapravo, želite učiniti.’ Taj početak novoga životnog putovanja – kojemu svjedočimo na albumu ‘Utopia’ – uvijek je zahtjevan. Jer traži pomirenje s poznatim i odluku o putu u nepoznato. Željeno, dakako. Ali, ispunjeno iznenađenjima koja koračaju iza svakog ugla. I donose križanja na kojima se odluke nanovo preispituju i smjerovi putovanja određuju iznova.

 

 

Kada je Bjork u pitanju, put kojime je krenula suprotan je onome kojega smo zatekli na albumu ‘Vulnicura’, ploči očaja i razvoda, djelu koje je svjedočilo nemiru i raskidu, emotivnom slomu i prekidu dugogodišnje sigurnosti u uzburkanoj ljubavnoj vezi.

Ovoga puta radi se o pogledu prema budućnosti,  istraživanju utopijskoga i stvaranju dizajna vlastitoga raja, onoga raja koji, ističe Stereogum, ‘ne poriče patnju svjedočenu na ‘Vulnicuri’, ali joj pruža utočište’. I to utočište je toliko kreativno, slojevito, sugestivno i uvjerljivo da biste – slušajući teme s ploče ‘Utopia’ – mogli pomisliti kako ste dospjeli na mitsko mjesto idile u kojemu se pastorala, elegija i čarolija stapaju u jedinstveno iskustvo. S vilama na harfi i djevama na flauti. Njih dvanaest istovremeno. Čini vam se isuviše nestvarno?

‘Moja strana flaute bila je dugo uspavana’, govori Bjork objašnjavajući način skladanja sedamdeset minuta utopijskoga svijeta. Razgovarajući za BBC-jev Radio 2, objasnila je kako je glazba nastajala za njezina boravka u islandskoj divljini, krajoliku koji je poticajan sam po sebi. I okružju koje vas nevjerojatnom lakoćom može potaknuti na, kako govori pjesma ‘The Gate’, nanovo otkrivanje ljubavi na onaj transcendentalan način.

 

 

Umjetnički stil i glazbena pojavnost koju njeguje Bjork godinama su predmet mnogobrojnih analiza i studijskih proučavanja. Kroz tri desetljeća samostalne karijere, razvijala je vlastiti pristup modernoj glazbi putevima eklekticizma i avangarde. ‘Nijedan moderan umjetnik nije izgradio tako graciozne mostove između glazbenoga eksperimenta i uloge pop celebrityja’, napisala je Taylor Ho Bynum u magazinu The New Yorker.

I zaista! Možete li poreći kako granice između pop glazbe i suvremene klasične glazbe nikada nisu bile toliko bliske kao što su u slučaju islandske kraljice art popa? One umjetnice koja glazbenoj sanjivosti u trenu dodaje ritam i koja godinama spaja nespojivo: elektroniku, jazz, trip hop, rock, klasiku, pop, industrial i jungle. ‘Čudesno’, uskliknut će A.V. Club. ‘Elegantno i iznimno osobno’, dodaje  Pitchfork.  ‘Bujno i prozračno’, ispisuje The Guardian. ‘Istančano i ispunjeno detaljima’, govori Drowned In Sound.

 

 

Album ‘Utopia’ nastajao je poput igre u kojoj su glavne uloge imali umjetnica i njezin dugogodišnji obožavatelj. Zajednički rad koji produkcijski supotpisuju Bjork i Arca bio je, govori glazbenica, ‘poput razgovora koji nadilazi generacije i prelazi Atlantik’. Jer, venezuelski producent i DJ koji je radio s Kanye Westom i Kelelom ‘poznaje moje glazbeno stvaralaštvo bolje od mene same’, objašnjava Bjork. Možda je zato i rezultat onakav kakvim će ga opisati slušateljica pjesme ‘Blissing Me’ na video platformi YouTube: ‘Pjesma je prozračna, drugačija, strastvena, pjesnička, reflektirajuća, introspektivna, blažena i nadasve božanstvena. Ona je upravo ono što trebamo njegovati i na taj način omekšati naša srca.’

 

 

‘Prolazimo kroz različita razdoblja u našim životima’, progovara Bjork, ‘bilo bi jako lijepo kada bismo mogli otkriti samo jedan recept koji će vrijediti tijekom cijelog našeg života. No, na sreću ili na žalost – ovisno o načinu na koji to gledate – većina stvari ne traje dugo. Povremeno morate ponovno razmotriti stvari. Praktično ili emocionalno ili duhovno ili na bilo kojoj drugoj razini.’ A ‘ljubavno pismo entuzijazmu i optimizmu’, kako album ‘Utopia’ opisuje The New York Times, kroz svu svoju zahtjevnost i slojeve značenja omogućuje nam soundtrack našega razmatranja budućih životnih razdoblja.

I zato se možete lako zaljubiti u umjetnost ploče ‘Utopia’. Učinite to! Jer vaš mali svijet zaslužuje velike utopije. I mala umjetnička zadovoljstva nadahnuta optimizmom. I maštom. A mašte dovode stvarnost u vašu ulicu.

Goran Komerički

 

 

Oglasi

Vampire Weekend: Istražite vedre melodije i poetiku briga na albumu ‘Father of the Bride’

‘Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli’, reći će Ezra Koenig. Ploča ‘Father of the Bride’ spaja suprotnosti i istražuje različitosti svakodnevnog iskustva.

 

Album Artwork Vampire Weekend Father of the Bride

 

Album ‘Father of the Bride’ je glazbeno blago. Onaj tip štiva kojemu ćete pristupiti sa znatiželjom i otvorena srca, ploča koja će vas zaokupiti s prvim svojim taktom i koju ćete istraživati još dugo. Jer je višežanrovska i višeslojna. Jer otvara vidike i gura vas naprijed. Jer citira glazbenu povijest i donosi citate za budućnost. Jer promišlja društveno i osjeća intimno. I zato što u sat vremena razmjenjuje s vama radosti, brige, upite, zagonetke,  patnje, ushite, razočaranja i rješenja kakva vam možda ne bi odmah pala na pamet premda su, na prvu, jednostavna i referentna. Pa, dakle, što su to stvorili članovi grupe Vampire Weekend?

 

 

‘Ovaj je album dvostruk, jer nam je trebalo više prostora’, istaknuo je Ezra Koenig u vlastitu radijskom showu ‘Time Crisis’, kultnome podcastu koji se emitira u programu globalnog radija Beats 1. Frontman grupe Vampire Weekend dodao je kako se radi o najjedinstvenijoj ploči sastava do sada i – u dva i pol sata razgovara – objašnjavao mnoštvo detalja, konteksta, poetičnih i skladateljskih trenutaka koje čemo pronaći na ploči benda koji je, sada je to posve jasno, nedostajao svijetu glazbene eklektike i misaonih minijatura. I to na puno razina. Poetičnoj i ironičnoj, onoj kompleksnoga pristupa i inventivnih rješenja. A imati samo to na jednome mjestu, zahtjevna je zadaća. I zato će se ‘Father of the Bride’ činiti, piše Variety, poput hrane za obranu doktorskih teza o načinu pisanja pjesama.

A pisanju pjesama Ezra Koenig pristupa baš tako – studiozno i posve jedinstveno. ‘Tip sam osobe koja će provesti sate udubljujući se u avangardne poetske tekstove pojedinih autora’, rekao je u razgovoru za Entertainment Weekly i istaknuo kako je vrlo dobro mogao iščitati osjećaj koji je stajao iza napisanoga. A osjećaj dobivenoga na albumu ‘Father of the Bride’ promjenjiv je baš poput našeg svakodenvnog. Proljetna svježina prisutna u melodijama stajat će u suprotnosti s tamom ili surovošću koja nam dolazi putem tekstova pjesama poput ‘This Life’ ili ‘Sunflower’. Ili, kako bi rekao Audie Cornish s radijskog servisa NPR, u pitanju je ‘veselo pripovijedanje o poštenoj količini boli’. U tom smislu, napisat će The Observer, ‘Father of the Bride’ je ‘poput braka ljutnje i optimizma’.

 

 

‘To je zato što su pjesme poput života’, ističe autor: ‘Za odrastanja sam uvijek volio izvođače kao što su The Smiths i The Cure. Oni imaju neke vrlo optimistične, vesele melodije koje su u  kontrastu s tekstovima. To mi je oduvijek imalo puno smisla. Pokušate li vjerno opisati život kakav poznajete, svaka pjesma će imati mješavinu radosti i boli.’ Možete li si to predočiti? Ezra Koenig će pristup životnome objasniti na način koji vam može biti blizak: ‘U srednjoj školi i koledžu, pročitao sam dosta knjiga iz povijesti i iščitao o društvenim devijacijama koja su se zbivale prije više stotina ili tisuća godina. No, pomislio sam – baš poput svih – kako se možemo izdići iznad toga i da će moje vrijeme zaobići nejednakosti ili nepravde. A onda se iznenadiš kada ih osjetiš na osobnoj, generacijskoj ili nacionalnoj razini. I, ma koliko bio pripremljen na takvu mogućnost, uvijek te šokira.’ Pjesme poput ‘Harmony Hall’, ‘Unbearably White’ i ‘Rich Man’ donose primjere takvih doživljaja. Samo ih valja pronaći u slojevima značenja.

 

 

Slojevi značenja pjesama grupe Vampire Weekend donose enciklopedijsku gustoću. I kombiniraju mnoštvo različitoga. Žanrovski gledano, ovdje imamo posla s pop glazbom stvaranom na indie način, s jasnije amerikaniziranim zvukom u kojemu nas dodiruju country, folk, rock i soul. Ali, ovdje ima i flamenca pomiješanog s elektroničkim techno i rave utjecajima stila grupe New Order – primjerice, u pjesmi ‘Sympathy’ – ali i korištenja vokodera na način grupe Bon Iver (‘Bambina’, ‘Flower Moon’).

Mnoštvo pristupa skladanju pjesama donijelo je prostore za mnoštvo interpretacija koje će mediji poput Pitchforka, magazina Clash i Uncut ili Rolling Stone povezivati s ‘proljetnim moodom grupe Greatful Dead’, načinom sviranja gitare Georgea Harrisona, atmosferom Paula McCartneyja, grupe Fleetwood Mac i Paula Simona, ali i pristupom Kanyea Westa na njegovu albumu ‘808s & Heartbreak’. U tom smislu će stihovi iz minijature ‘Big Blue’ – koji se bave istraživanjem religiozne i kozmičke nesigurnosti – zajedno s baroknošću i različitošću glazbenih stilova na ploči biti komparirani s radovima grupe The Beatles. Ako pitamo recenzente magazina Variety i Rolling Stone, u pitanju su albumi ‘The White Album’ i ‘Abbey Road’. Raznovrsnosti će svakako pridonijeti i, primjerice, elementi proga i psihodelije (‘Sunflower’), narativnost (‘Spring Snow’) i sudjelovanje Danielle Haim i Stevea Lacyja u nizu od pet pjesama s albuma ‘Father of the Bride’.

 

 

Ploča grupe glazbenika iz New Yorka je ‘remek-djelo modernog kalifornijskog popa’, napisat će Rolling Stone. Radi se o ‘spomenaru briljantnih ideja’, ističe The Guardian. Ona donosi obloge sloma zaogrnute melodičnim smijehom, ispisuje The New York Times. Toliko je različitoga pristupa različitostima koje smo dobili s prvim albumom sastava Vampire Weekend za veliku diskografsku etiketu i četvrtim radom u njihovoj karijeri. Album s jasnim utjecajem načina pisanja Kacey Musgraves – pjesma ‘Married in a Gold Rush’ donosi dijalog partnera pri sudaru sa stvarnošću koja je posve suprotna od idealističnih predbračnih očekivanja – objavljen je šest godina nakon prethodnog ‘Modern Vampires of the City’.

A u tih šest godina se štošta zbilo – od američkih predsjedničkih izbora, u kojima su članovi grupe podržali Bernieja Sandersa preko odlaska suosnivača Rostama Batmanglija iz benda do sve većeg marginaliziranja gitarskoga zvuka u hijerarhiji uspješnoga na svjetskoj glazbenoj sceni. ‘U nekom trenutku, gitara se čini smiješnim starim instrumentom, a onda se opet čini još šarmantnijom ili uzbudljivijom’, reći će Ezra Koenig u razgovoru za NPR i dodati kako se na početku snimanja albuma prestao brinuti o tome: ‘Znamo da i danas postoje ljudi koji stvaraju poeziju, operu ili apstraktno ekspresionističko slikarstvo – umjetničke forme koje su svoje značajne trenutke imale odavno. Sa starenjem shvatite kako o nekim stvarima jednostavno ne trebate brinuti. Rekao bih kako postoji nešto ugodno u tome da vam mogu reći: ‘Da, nevažno je, ali možemo li svejedno razgovarati o tome kako bismo mogli dobro zvučati uz gitaru?’

 

 

Gitarsko blago? Pa, ‘Father of the Bride’ grupe Vampire Weekend možemo počastiti i tim epitetom. Kao i mnogim drugima koji će opisivati, zaključit će Ezra Koenig na radiju Beats 1, rezultat ‘kulminacije trogodišnjeg rada’. Tek, prolaznost vremena i starenje ne donose samo čežnju za jamanjem, već i želju za zaokruženom pričom. Pričom koja ispunjava svrhu i koja vas ispunjava iznutra. Jer, na kraju krajeva, to i jest ono najvažnije. Da smo sretni iznutra. i da se osjetimo kompletnima. I sa svrhom. Poput autora ovoga glazbenog blaga koje nam je došlo na ogled.

Goran Komerički

 

 

Petak nove glazbe: P!nk, The Cranberries, Marina, Schoolboy Q, Rob Thomas, Game of Thrones

Naš vodič kroz glazbeni petak upoznaje vas s albumima koje suobjavili P!nk, The Cranberries, Aldous Harding, Marina, Rob Thomas, King Gizzard & the Lizard Wizard, Nick Murphy fka Chet Faker i Schoolboy Q.

 

P!NK_MAC3971.v2 PRESS

Album ‘Hurts 2B Human’ potvrđuje kako je normalno osjetiti ranjivost. Jer tada znate da u vama ima još onoga ljudskog. Foto: Menart

 

Petak nove glazbe je dan kada zaljubljenici u glazbu, fanovi i znatiželjnici rado posjećuju streaming servise i prodavaonice ploča. Stoga svakoga tjedna pregledavamo nove naslove sa svjetske glazbene scene.

 

P!NK – HURTS 2B HUMAN
label: RCA – Menart
(pop, pop-rock, 13 pjesama, trajanje: 47:03 minuta)

 

P!NK_H2BH_Cover_F_RGB 5x5

 

Kada ostanete postojani desetljećima, dobijete nagradu BRITs za doprinos industriji i objavite album standardne razine pjevne privlačnosti i odraslih tema, tada znači kako uspješno pokazujete svoju vrijednost. A upravo to je napravila P!nk, glazbenica koja se uvijek činila čvrstim antipodom pop kolegicama s druge strane glazbenog ogledala. Manje slatka od Britney, manje krhka od Ariane, manje blještava od Beyonce, manje kraljevski od Lady – a opet izrazito tražena i rado viđena gošća koncertnih prostora i radijskih programa.

 

 

Na osmom studijskom albumu ‘Hurts 2B Human’ nalazimo sve ono što bismo očekivali od zabrinute majke i žene sa stavim, pomalo namrgođene i stamene susjede ispravnoga sustava vrijednosti: razmjenu emocija, razmatranja uloge majke, različitost glazbenih žanrova, plesnu pjevnost, uvjerljivu baladu, zavidne produkcijske standarde i goste koji – osim što su slavni – imaju što i znaju kako to reći. Među producentima se nalaze imena kao što su Max Martin, Shellback, Greg Kurstin i Ryan Tedder. Kod autora pronalazimo takva imena kao što su Nate Ruess, Julia Michaels, Sia i Beck. Gosti u pjesmama su Wrabel, Cash Cash, Khalid i Chris Stapleton. I ti dueti su snažni – ’90 Days’, ‘Hurts 2B Human’ i ‘Love Me Anyway’ donose misao i emociju. I te pjesme srednjega i bržega tempa osvjaju srdačnošću – ‘Hustle’, ‘Walk Me Home’ i ‘We Could Have It All’. One pokazuju odvažnost – poput ‘Courage’ ili ‘(Hey Why) Miss You Sometime’.

 

 

I zato vrijedi biti uz pjesme s albuma ‘Hurts 2B Human’, ploče koja potvrđuje kako je normalno osjetiti ranjivost. Jer tada znate da u vama ima još onoga ljudskog.

 

THE CRANBERRIES – IN THE END
label: BMG
(alternative rock, 11 pjesama, trajanje: 42:59 minuta)

 

Artwork Album The Cranberries In the End

 

Slušajući pjesme s albuma ‘In the End’ možete još jasnije negoli ranije osjetiti taj ton boli koji se uvijek provlačio glasom Dolores O’Riordan. I onu posebnu emociju koja će težinu proživljenoga i sklad stvorenoga presložiti u pop pjesmu koja će vam se nekako uvući pod kožu. Dakako, obzirom na prerani odlazak koautorice i zaštitnog znaka sastava The Cranberries, ti osjećaji dobivaju dodatnu snagu i slažu novi sloj patine pjesmama poput ‘Lost’, ‘Wake Me When It’s Over’ ili ‘Pressure’.

 

 

Za svakoga tko osjeća gitarski zvuk glazbe na granici komercijalnog i alternativnog, The Cranberries su uvijek bili dovoljno cool. A  njihovo stvaralaštvo bilo je mjesto poželjnoga susreta s vrijednostima glazbenog uživanja. Pjesme su nastajale tijekom 2017. godine, a završne verzije producirane su na temelju demo snimaka s glasom same Dolores. Magazin Uncut će istaknuti kako je producent albuma Stephen Street izrazito spretno povezao atmosferu ranijih radova s impresivnim rukopisom novih pjesama, a autor s britanske stranice The Art Desk u prvi plan će staviti posvetu dugogodišnjem prijateljstvu između članova benda. I dodati kako su ovom kolekcijom pokazali koliko su glazbeno izrasli u ovih trideset godina.

 

 

Slušajući rukopis Noela Hogana i Dolores O’Riordan, imate osjećaj kako svaka od pjesama s ploče ‘In the End’ ima radiofonični potencijal. Onaj emotivno-sjetni svakako je uvijek tu negdje.

 

VARIOUS ARTISTS – FOR THE THRONE (MUSIC INSPIRED BY THE HBO SERIES GAME OF THRONES)
label: Columbia – Menart
(pop, rock, indie, hip hop, R&B, 14 pjesama, trajanje: 46:41 minuta)

 

Album Artwork Game of Thrones For the Throne

 

Televizijski blockbuster ‘Game of Thrones’ adaptirane knjiške fantazije Georgea R.R. Martina u svojoj zaključnoj sezoni dobio je album inspiriran atmosferom i raznolikošću karaktera koje serijal nudi. A tu raznolikost karaktera koje on donosi, na neki način pronalazimo i u pjesmama ploče ‘For the Throne’. Različitost izričaja obuvaća elektronički, indie, R&B, rock i hip hop izričaj s izvođačima koji traže poštovanje. Poput grupa The National, Mumford & Sons ili The Lumineers s jedne strane i Rosalie, SZA-e, The Weeknda ili Jamesa Arthura, s druge strane.

 

 

Pjesme su inspirirane pojedinim scenama, epizodama ili karakterima ‘Igre prijestolja’, a sve zajedno donose atmosferu dominantne zbiljnosti, mjestimične jezovitosti i umjetničke uzvišenosti prisutne u vizualnim djelima sličnoga kalibra.

 

ALDOUS HARDING – DESIGNER
label: 4AD – Trolik
(pop-rock, alternative, indie rock, indie folk, 9 pjesama, trajanje: 40:32 minuta)

 

Artwork Album Aldous Harding Designer

 

Ponekad tako dođe do vašeg profila na streaming servisu preporuka za album koji valja preslušati. I tada vas – povjerujete li algoritmu i uputite li se u avanturu upoznavanja – obujmi ljepotom zvuka i atmosferom prisnosti.

 

 

Jer, kanda da ste Aldous Harding susretali za vaših vrzmanja po gradskome asfaltu, planinarskome domu ili pubu s glazbenom pozornicom. A onda shvatite kako ste na pjesme impresionističke kantautorice nailazili u ponekom vrtu nehajno ostavljenih playlista YouTubea. Tek toliko da vam sviraju dok pripremate popodnevni čaj ili nedjeljom ujutro odlažete knjigu u kućnu biblioteku. Stvari poput ‘The Barel’, ‘Fixture Picture’ ili ‘Designer’ donose takvu vrstu poznatoga, nenametljivoga i, istovremeno, začudnoga da će Guardian ispisati kako je ‘najčudnija stvar u vezi albuma ‘Designer’ ta koliko je ono što sadržava razoružavajuće lijepo’. S dodatkom kako Aldous na svojemu trećem albumu i dalje zvuči znatiželjno, a da su njezine melodije svakako šarmantne. Tu i tamo možete osjetiti dio upravo tog šarmantnoga stida, ali i posebnost glasa kojemu ćete pokloniti potpuno povjerenje.

 

 

‘Iznimno ekscentričan i neizmjerno lijep album’, kako ga opisuje magazin Q, dobio je impresivnih 91 od 100 postotnih bodova prema mjerenju internetskog agregata Metacritic i čini se sjajnim izborom za opuštajuće proljetne vikende ili večeri u kojima želimo odahnuti nakon napora radnoga dana.

 

MARINA – LOVE + FEAR
label: Atlantic – Dancing Bear
(pop, 16 pjesama, trajanje: 56:08 minuta)

 

Artwork Album Marina Love + Fear

 

Koncept slaganja dvostrukoga albuma velške kantautorice kreće se oko psihološke teorije švicarsko-američke psihijatrice Elisabeth Kuebler-Ross koja je ustvrdila da postoje samo dvije osnovne emocije koje nas pokreću u životu – ljubav i strah. U tom smislu, MARINA će objasniti kako svi pozitvni doživljaji dolaze od ljubavi dok oni negativni svoj izvor imaju u strahu. ‘S ljubavlju teku sreća, zadovoljstvo, mir i radost’, reći će, ‘iz straha dolaze ljutnja, mržnja, tjeskoba i krivnja.’ S dodatnim pojašnjenjem kako ljubav i strah ne mogu doći istovremeno. ‘Ako smo u strahu, nema mjesta ljubavi’, ističe MARINA i dodaje: ‘Kada smo zaljubljeni, onda nema mjesta strahu.’

 

 

Prava vrijednost ovoga albuma je, međutim, dovitljivost autorice u načinu pisanja stihova. Putem njih, ona će se kretati u krugu od optimizma do očaja i natrag. Jer, naime, život i jest sazdan u krugovima ljubavi i straha. A to je ona kvaliteta koju je – u zajednici s nepretencioznim zvukom elektroničkoga popa – MARINA baštinila zajedno sa svojim identitetom ‘and the Diamonds’. Posebice ako ih promatrate kroz stvari kao što su ‘End of the Earth’ ili ‘No More Suckers’.

 

 

Ipak, na dulje staze, ‘Love + Fear’ vam se može učiniti manje atraktivnim, a više monotonim albumom. Posebice ako mu pristupate sluhistički i nespremni na art pristup stvaranju pop glazbe A, kad smo već kod arta, cijeloj je priči potpuno bespotreban narodski osjećaj baštinjen u singlu ‘Baby’ – suradnji s grupom Clean Bandit i Luisom Fonsijem – ili pjesmi ‘Karma’. U ovom miljeu i ovakvoj atmosferi sasvim prigodnije zvuči gostovanje Broods, dua čiji pristup elektroničkom glazbenom izričaju čini bogatijim ukupno glazbeno iskustvo.

 

ROB THOMAS – CHIP TOOTH SMILE
label: Atlantic – Dancing Bear
(pop rock, 12 pjesama, trajanje: 39:34 minuta)

 

Artwork Album Rob Thomas Chip Tooth Smile

 

Naslovnica četvrtoga albuma pjevača grupe Matchbox Twenty i koautora klasičnog hita ‘Smooth’ – izvedenoga sa Santanom – može vas podsjetiti na  naslovnice albume Brucea Springsteena i Georgea Michaela iz osamdesetih godina. I ta impresija je najbolji putokaz za dvije vrlo važne stvari vezane uz album ‘Chip Tooth Smile’. Prva je ta da se američki glazbenik neće povinuti trendovima u suradnjama ili zvuku. A druga je ta da možemo jasno naslutiti kako donosi, napisat će Variety, ‘vintage pristup produkciji ili skladanju pop rock pjesama’.

 

 

Najavni singl  ‘One Less Day (Dying Young)’ donosi temu o slavljenju života na sasvim prihvatljiv način za radijske stanice s repertoarom moderne glazbe za odrasle. Album donosi kombinaciju balada klasičnog retro tipa s temama o prolaznosti i brzih pjesama u kojima se himnično opisuju životna iskušenja kroz koja prolazimo ili smo kroz njih prošli. I to čini bez ustručavanja, opisujući manje željene strane vlastita karaktera. Album ‘Chip Tooth Smile’ predstavlja onu vrstu pop rock kolekcije koja se obično naziva pitkom. Jer je prozračna i lako se sluša. I emitira. Posebice u radijskom programu koji je sazdan tako da ‘najmanje smeta’.

 

KING GIZZARD & THE LIZARD WIZARD – FISHING FOR FISHIES
label: Flightless
(psychedelic rock, alternative, 9 pjesama, trajanje: 41:56 minuta)

 

5Artwork Album King Gizzard & the Lizard Wizard Fishing for Fishes

 

Kada čujete Matta Wilkinsona kako u programu globalnog radija Beats 1 s iznimnim entuzijazmom i izričitim glazbopoštovanjem najavljuje kako su King Gizzard & the Lizard Wizard dijelom njegove playliste i da su objavili novi album, namah ćete osjetiti znatiželju. Što bi to nova moglo biti na albumu sedmorice ljudi koji su svojim eksperimentiranjem prošarali dobar dio naslijeđa gitarističke povijesti i pritom – ostali svoji? I još k tome postali dijelom iznimnog hypea.

 

 

Jer, King Gizard & the Lizard Wizard generiraju onu vrstu rock radosti u fanova starije atmosfere – one koja će polaziti od šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – kakvu na drugoj razini donose Greta Van Fleet. S jednom temeljnom razlikom: kreativna otkačenost australskog benda zahvaća šire i donosi više. U brojkama će to biti jednostavno za dokazati. Jer su od debi albuma iz 2012. godine pa do današnjeg dana nanizali četrnaest ploča. A ova današnja i opet je posvema osobena.

 

 

U opisnom smislu, raskalašenost izričaja najbolje će opisati rečenica iz britanskog NME-ja u kojoj se Dannii Leivers raspituje dokle može ići znatiželja Wizarda. Mogu li, naime, nakon psihodeličnog rocka, metala, jazza i proga objavljenih na pet (!) albuma u 12 mjeseci, zahvatiti i područje mumble rapa? Dakako, ovoga trenutka to je više stilsko pitanje, a manje zbiljski smjerokaz. No, kada slušate ‘Fishing for Fishies’ jasno možete razumjeti što zajedno mogu dati ogromna energija, neizmjerna radost i obješenjački pristup stvaranju popularne glazbe. I naslušanost najrazličitijih predstavnika glazbene prošlosti – od Beatlesa preko T. Rexa i Greatful Deada do Donne Summer. A završna ‘Cyboogie’ samo je potvrda podatka koji već znamo – da je sastav King Gizzard & the Lizard Wizard nastao nakon višegodišnjeg jammanja sedmorice frendova iz Melbourna.

 

 

Stoga je svejedno slušate li album ‘Fishing for Fishies’ random ili redoslijedom pjesama kako je objavljen. Stvari poput ‘Plastic Boogie’, This Thing’ ili ‘Real’s Not Real’ razvedrit će vas u svakom slučaju.

 

NICK MURPHY FKA CHET FAKER – RUN FAST SLEEP NAKED
label: Future Classic
(electronic, pop rock, 12 pjesama, trajanje: 46:57 minuta)

 

Artwork Album Nick Murphy fka Chet Faker Run Fast Sleep Naked

 

Manje Jamesa Blakea, a više Jamesa Arthura. To je opis kojime će AllMusic opisati zvuk koji je došao s albumom preobražaja australskog kantautora Cheta Fakera u Nicka Murphyja.

Nick Murphy je, zapravo, njegovo pravo ime no pod onim prvim je stvarao atmosferičan elektronički zvuk koji je dobio niz štovatelja na mnogim stranama svijeta. Čak bi se moglo reći kako je stvorio kultni status i sljedbu koja bi se uvijek nasmiješila i posegnula za YouTubeom na prvi spomen njegova imena.

 

 

Ploča ‘Run Fast Sleep Naked’ donosi humaniju crtu izričaju Nicka Murphyja, a sudjelovanje petnaestero glazbenika i cijeloga orkestra iz Brooklyna taj će osjećaj samo podvući. Pjesme je koproducirao multiinstrumentalist Dave Harrington, a ono što nam one donose vjerna je preslika istraživanja samoga sebe i vlastite unutrašnjosti na način višestruko nagrađivanoga glazbenika iz Melbourna. To, zapravo, znači kako će vas taj posebni oblik ‘pjevajućeg mumljanja’ voditi kroz najrazličitija iskušenja vlastitih raspoloženja – od smiraja do unezvjerene potrage za smislom i sporošću u svijetu u kojemu brzina donosi rezultat. A ta iskušenja često dovode do spoznavanja ranjivosti i manjka vlastite sigurnosti. Uostalom, riječi ‘nisam izgrađen od kamena’, kojima počinje uvodna pjesma ‘Hear It Now’, jasno će nam to staviti do znanja.

 

 

Jeste li spremni za različitosti očekivanog? Ako vam to zvuči previše enigmatično, tada je najbolje reći kako će fanovi Cheta Fakera imati razloga za zadovoljstvo. I istraživanje  detalja snimljenoga ‘u prostorima i sredinama koje su se činile najinspirativnijima’.

 

SCHOOLBOY Q – CRASH TALK
label: Interscope – Universal Music
(hip hop, 14 pjesama, trajanje: 39:45 minuta)

 

ScHoolboy-Q_crasHtalk_front-cover_explicit

 

Premda dolazi sa zapadne američke obale – točnije, južnoga Los Angelesa – ScHoolboy Q svojim uzorima proglasio je umjetnike sa suprotne strane kontinenta. Nas, prije svega, a potom JAY Z, 50 Cent i Notorious B.I.G. su stvaratelji pjesama iz njegovih udžbenika. JAY Z je, uz to, učitelj od kojega je preuzeo stil stvaranja rima.

 

 

Album ‘CrasH Talk’ njegov je peti u karijeri i imao je sudbinu dugoga stvaranja i dvostruke odgode izlaska. Jednom zbog odlaska Maca Millera, a drugi puta kada je poginuo Nipsey Hussle. Dosadašnji albumi repera iz umjetničke ergele Top Dawg Entertainment – kojoj, između ostaloga, pripadaju Kendrick Lamar, SZA, Jay Rock i Ab-Soul – bili su iznimno cijenjeni zbog fuzije različitih izričajnih principa poput psihodelije, gangsta rapa, R&B-ja i slojevitih pristupa različitim temama. Razmatranja tema kreću se od pripadništva bandi i nasliju, preko borbe s teretom slave i ovisnostima, pa do obiteljskih vrijednosti i seksualne privlačnosti. Među pjesmama se nalaze one koje analiziraju različite načine na koje ljudi lažu (‘Lies’), svrsishodnosti gomilanja bogastva (‘Water’) ili načina doživljaja svijeta pod utjecajem različitih supstanci (‘Floating’).

Na ploči pronalazimo dugo dogovarani zajednički rad s Kidom Cudijem i gostovanje umjetnika kao što su Travis Scott, 21 Savage, Ty Dolla $ign ili Lil Baby. U šest pjesama se autorski pojavljuje Kendrick Lamar.

 

 

Pregled novih glazbenih izdanja možete poslušati u radijskom chart showu ARC Top 40 koji se ponedjeljkom emitira u programu HR2.

Goran Komerički

 

 

Petak nove glazbe: Lizzo, Jade Bird, Loyle Carner, The Rolling Stones, Cage the Elephant

Naš vodič kroz glazbeni petak upoznaje vas s albumima koje su objavili Lizzo, Cage the Elephant, Loyle Carner, Jade Bird i The Rolling Stones.

 

Lizzo Twitter 2019 April 1

Tri godine su me vodile prema ovome trenutku, istaknula je Lizzo u tweetu koji je napisala na dan objavljivanja albuma ‘Cuz I Love You’. Foto: Twitter profil Lizzo

 

Petak nove glazbe je dan kada zaljubljenici u glazbu, fanovi i znatiželjnici rado posjećuju streaming servise i prodavaonice ploča. Stoga svakoga tjedna pregledavamo nove naslove sa svjetske glazbene scene.

 

LIZZO – CUZ I LOVE YOU
label: Atlantic – Dancing Bear
(pop, funk, hip hop, R&B, soul, 11 pjesama, trajanje: 33:14 minuta)

Lizzo Cuz I Love You

 

Šarm kojom odzvanja album ‘Cuz I Love You’ toliki je da njime možete pokriti kompletnu koncertnu dvoranu. A smiješak koji prati slušanje snimaka izrazito iskrene i otvorene reperice i flautistice iz Minnesote, širok je i nosi sa sobom tren iznenađenja. Pa i radosti. Ipak, ne dajte se zavarati opisom Lizzo iz prethodne rečenice. Prvi album za velikog diskografa donosi najmanje klasičnog hip hopa. Radi se o iznimno izdašnoj kombinaciji popa, hip hopa, R&B-ja s naznakama trapa i neo soula.

 

 

New Musical Express će ovdje pronaći ‘pop u svojoj srži’ sa ‘stalnim referencama na njezine jazz korijene i povijesnu ljubav prema twerkanju’. A kada smo kod twerkanja već, valja podvući kako ploča ‘Cuz I Love You’ nosi sa sobom sve ono što odlikuje novu veliku zvijezdu glazbene scene – optimizam i snagu za ostvarenje svakoga imalo ostvarivog cilja koji si postavite. I tako se – opuštajuće, odlučnije i pozitivnije – osjećate bez obzira slušate li ‘Like a Girl’ ili ‘Juice’, ‘Tempo’ ili ‘Exactly How I Feel’. Je li to dovoljno? Pustite si pjesmu ‘Better in Color’ i kuhinja će se učas pretvoriti u šareno mjesto pozitivne vibre, a svaki obrok koji pripremate dobit će dodatnu dimenziju dobroga ukusa. I iskrene pozitive.

 

 

Jer, podsjetimo, Lizzo je poput motivacijske govornice. A pola sata njezina razigranog albuma čini vas snažnijima i odvažnijima. I posve mainstream. Pa makar u tom mainstreamu pronašli Missy Elliott i Guccija Manea, goste Lizzo na albumu ‘Cuz I Love You’.

 

CAGE THE ELEPHANT – SOCIAL CUES
label: RCA – Menart
(alternativni rock, 13 pjesama, trajanje: 44:35 minuta)

Artwork Album Cage the Elephant Social Cues

 

Album ‘Social Cues’ grupe Cage the Elephant’ je ploča koju ćete voljeti ako vam je blizak alternativni pristup glazbi američkoga senzibiliteta. I to u rasponu od bendova The White Stripes ili The Strokes preko The Black Keys i Kings of Leon do Grizzly Bear ili Portugal. The Man. Pa čak i Santigold.

Dobitnici nagrade Grammy za Najbolji alternativni album za svoj četvrti ‘Tell Me I’m Pretty’ u sklopu vlastitih društvenih gesta introspektivno ili otvoreno raspravljaju o bijegovima, nemirima, pritiscima, muškim zabavama, pijanstvima, slomljenim srcima, ljetu, izlascima, nesporazumima, zamjeranjima, zidovima, skrivanjima, ljetnom dobu, Tokyju, New Yorku i svemu onome što dolazi i prolazi. Zaokružena cjelina izričaja koji je svojom produkcijom oplemenio John Hill – čovjek koji produkcijski i koautorski stoji iza hit-singla ‘Feel It Still’ grupe Portugal the Man – natjerala je britanski Independent da album ‘Social Cues’ okarakterizira najboljim njihovim radom do sada. Ono što je sigurno jest to kako ćete pjesme poput ‘Broken Boy’ ili ‘Night Running’ proglasiti svojim himnama. Ili prepoznati štogod iz vlastite životne povijesti u stvari ‘The War Is Over’.

 

 

Cage the Elephant na svojemu petom albumu ‘Social Cues’ zvuče poput podsjetnika na urbanu prašinu, kontinuiteta glazbene povijesti i melankolične večeri skupljene na jednome mjestu.

 

JADE BIRD – JADE BIRD
label: Glassnote
(rock, americana, indie, folk, 12 pjesama, trajanje: 35:03 minute)

Artwork Album Jade Bird Jade Bird

 

‘Njezin autoritet, poza i osjećaj samopoštovanja odaju novoga, ali iskusnog umjetnika’, napisat će American Songwriter opisujući Jade Bird i dodati kako je pred njom obećavajuća karijera. Ako ste do sada propustili upoznati kantautoricu rodom iz Velike Britanije – a zvukom sasvim uronjenu u američko popularno naslijeđe – vrijeme je da joj se posvetite. Jer, za to postoji niz razloga među kojima se vrlo važnima čine iskrenost u pričanju priča i njihovoj izvedbi.

Rolling Stone će napisati kako je njezin glas ‘sirov i robustan’ i to je smjer koji će svakog ljubitelja Americane uputiti na dobar trag. Tome valja pridodati i kako njezina energija odaje odvažnu mladost dok će sama činjenica kako je debitantski EP ‘Something American’ snimala duboko u gorju Appalachi, dovoljno reći o njezinu odnosu prema glazbenom stvaranju. Amerofilka, dakle.

 

 

Album ‘Jade Bird’ donosi dvanaest pjesama koje u sebi imaju dovoljnu razinu djevojačke sugestije i jasnu impresiju američke sjete da ćete ga poželjeti odgledati uživo. I za to biste mogli imati puno razloga. Jer, Tony Visconti će ustvrditi kako Jade ‘pjeva vrlo vješto, vrlo je inteligentna kao pjevačica i ne postoji ništa što ne može učiniti’. A ako tako govori dugogodišnji producent Davida Bowieja, tada je to najbolja moguća preporuka za prošlogodišnju finalisticu izbora ‘BBC Sound of…’ britanskog javnog radijskog servisa.

 

LOYLE CARNER – NOT WAVING, BUT DROWNING
label: AMF
(hip hop, 15 pjesama, trajanje: 48:08 minuta)

Artwork album Loyle Carner Not Waving But Drowning

 

Poput kakve knjige za nedjeljno poslijepodne ili soundtracka večernje šetnje po ussamljenim mjestima, tako zvuči kolekcija priča koje nam je na albumu ‘Not Waving, But Drowning’ donio britanski glazbenik hip hopa i glumac Loyle Carner. Loyle Carner dolazi iz Južnoga Londona, a njegov izričaj najbolje opisuje termin ‘ispovjednog hip hopa’ koji mu je dodijelio The Guardian. A ta ispovjednost kanda se nalazi oko nas. I dodiruje nas u prolazu.

 

 

Jer, Benjamin Gerard Coyle-Larner u svojim pjesmama govori o propuštenim pozivima i dnevnima paranojama, opterećenosti uspjehom, filozofiranjima i ironiji, dobrim i lošim danima, prijateljskim savjetima, propuštanjima i stidu, osvrtanjima i prolascima. I okusima, jednako tako. Na albumu ‘Not Waving, But Drowning’, naime, pronalazimo prvu stvar koja je posvećena izrazito cijenjenom izraelsko-britanskom chefu Yotamu Ottolenghiju, autoru niza superprodavanih kuharica i čovjeku o kojemu će ‘London Evening Standard’ napisati da je ‘radikalno preradio način na koji stanovnici Londona kuhaju i jedu’. Pjesme poput ‘Angel’, ‘You Don’t Know’, ‘Desoleil (Brilliant Corners)’ ili ‘Loose Ends’ zaokupljaju, a Tom Misch, Sampha, Jordan Rakei i Jorja Smith tu svojim gostovanjem će tu zaokupljenost dodatno naglasiti.

 

 

Ploča ‘Not Waving, But Drwoning’ nudi istinsku emociju i priče o ljudskim vezama na, napisat će New Musical Express, ‘osjetljiv i elokventan’ način. Bliskost našem svakodnevnom je ona posebna vrijednost zbog koje ćete se vezati uz album britanskog umjetnika. Clash Music će ispisati kako se na njemu iščitava umjetnička ‘lakoća koja Loyleu omogućuje kretanje različitošću podžanrova hip hopa’. Za momka koji je u djetinjstvu patio od poremećaja pažnje i disleksije, ovakav doseg je izrazito važan. Jednako kao što je važna i njegova empatija zbog koje je organizirao vlastitu školu kuhanja za djecu koja se bore s problemom poremećaja pažnje.

 

 

A u svijetu kakav je danas, često nam se čini da je fokusiranje posebna kvaliteta na kojoj valja raditi. Pa ćemo onda na vrijeme moći prepoznati kako nam dragi prijatelj ne maše s veseljem, već traži pomoć od utapanja u životnim problemima.

 

THE ROLLING STONES – HONK
label: Promotone BV – Universal Music
(rock & roll, 46 pjesama, trajanje: 196 minuta)

Artwork Album The Rolling Stones Honk

 

Okej, kod ploče ‘Honk’ radi se o još jednom kompilacijskom albumu najvećeg rock & roll benda na svijetu i izdanju koje će vam omogućiti dodatno studiranje veličine sastava The Rolling Stones. I poslužiti za snaženje uvjerenja kako svevremenske stvari ostaju svježima i velikima ma koliko vremena prošlo od njihova izlaska. U tom smislu, gotovo 200 minuta stvaralaštva rock djedova nudi klasike poput ‘Start Me Up’, ‘Angie’, ‘Wild Horses’, ‘It’s Only Rock’n’Roll (But I Like It)’ ili ‘Out of Control’. Ali i niz dijelova njihove karijere koji će vam pokazati načine na koji su se The Rolling Stones mijenjali s vremenom ostajući dosljedni samima sebi.

Kompilacija ‘Honk’ obuhvaća period od 1971. godine naovamo i to zato što je bivši menadžer grupe Allen Klein dobio pravo na distribuciju kataloga iz perioda od 1964. do 1971. godine. Na taj način su ovakva izdanja usredotočena ili na ranu fazu karijere ili kasnija razdoblja. Izdanje je trebalo pratiti ovogodišnju koncertnu turneju benda, ali je – nakon zdravstvenih intervencija Micka Jaggera – turneja pomaknuta, pa je u ovom trenutku jedan od dobrodošlih dokumenata za podsjećanje na veličinu i važnost grupe koja u stvarima poput ‘Undercover of the Night’ i danas zvuči kao da je došla s nekog drugog planeta.

Ili, kako bi napisao Rolling Stone, u pitanju je ‘najholističkiji pogled na rad grupe The Rolling Stones u posljednja tri desetljeća, album koji omogućuje novu procjenu njihova profesionalnog rada’.

 

 

Pregled novih glazbenih izdanja možete poslušati u radijskom chart showu ARC Top 40 koji se ponedjeljkom emitira u programu HR2.

(Goran Komerički)

 

 

 

 

 

Petak nove glazbe: LSD, The Chemical Brothers, Anderson .Paak, BTS

Naš vodič kroz glazbeni petak upoznaje vas s albumima koje potpisuju The Chemical Brothers, LSD, BTS, Anderson .Paak, Norah Jones, Sara Storer i Bruce Hornsby.

 

BTS Twitter 2019 March

Članovi južnokorejskog benda BTS objavili su svoj EP ‘Map of the Soul: Persona’ kao prvu od vlastitog serijala novih albuma. Foto: Twitter profil BTS

 

Ususret Danu prodavaonica ploča, pregledavamo nove atraktivne naslove sa svjetske glazbene scene.

THE CHEMICAL BROTHERS – ‘NO GEOGRAPHY’
label: Virgin – Universal Music
(elektonika, 10 pjesama, trajanje: 48:46 minuta)

Kada se The Chemical Brothers pojave u ušima, tada jednostavno zaboravite na sve oko vas. Toliko su inovativni i toliko će zaokupiti sva vaša čula. Rješenja koja nam nude na albumu ‘No Geography’ rasterećena su koliko i njihova glazbena kreativnost. Pa i genijalnost, ako baš želite. Radi se o devetom albumu dua iz Manchestera i prvoj novoj ploči nakon četverogodišnje stanke. Magazin Uncut će kolekciju nazvati dobrodošlom kombinacijom zvukova slavne prošlosti i zvuka novoga stoljeća koji je predodređen za nastupe u arenama. Sa ‘savršenim plesnim pjesmama’, dodat će magazin Clash. Idealno za radijsku selekciju subotnje večeri.

 

 

LSD – ‘LABRINTH, SIA & DIPLO PRESENT… LSD’
label: Columbia – Menart
(pop, elektronika, 10 pjesama, trajanje: 30:41 minuta)

Diplo je supergupi pridružen željom diskografa, a onda je nastalo kretivno ludilo. Jer, Sia i Labrinth imaju ono nešto što vas zaokuplja na prvu.  ‘Njih dvoje zajedno, dvoje su naluđih i najkreativnijih ljudi koje sam upoznao’, istaknuo je Diplo u razgovoru za Complex, ‘Mislim da zajedno imaju najteži poremećaj nedostatka pažnje. Ali njihove su ideje tako lude pa sam im pomogao da udruže svoje ideje i preuzeo posao njihovog producenta.’ Slušajući nastupni album sastava LSD smiješit ćete se, jer količina iznenađenja i dosjetljivosti koje donosi sa sobom – iznimna je. A kombinacija popa, elektronike i power-popa zaogrnuta je natruhom psihodelije. Baš onako kako traži novo doba. I zato će se u radijskom eteru sasvim dobro pristajati uz atmosferu brzih pjesama s albuma Billie Eilish. Provjerite! I osvježite si dan!

 

 

BTS – ‘MAP OF THE SOUL: PERSONA’
label: Big Hit – Menart
(pop, 7 pjesama, trajanje: 26:05 minuta)

Novo izdanje južnokorejskog benda predstavlja, istaknut će članovi grupe, ‘novo poglavlje u radu benda’ i prvi iz serijala novih albuma. U slučaju ‘Map of the Soul: Persona’, radi se o EP izdanju naslonjenom na psihološke teorije Carla Junga. Naslovna stvar kolekcije pokušava odgovoriti na pitanje ‘Tko sam ja?’, a cijela priča sa sobom donosi i zajedničke pjesme s Edom Sheeranom i Halsey. Najpopularniji bend na svijetu prema podacima IFPI-ja ima snažnu bazu svojih fanova i u Hrvatskoj. Album je u prednarudžbi prodan u 3,07 milijuna primjeraka, potvrdila je njihova dskografska kuća.

 

 

ANDERSON .PAAK – ‘VENTURA’
label: Aftermath – Dancing Bear
(R&B-soul-funk-neo soul, 11 pjesama, trajanje: 39:33 minuta)

Novi album skorašnjeg gosta festivala Dimensions pravi je biser ovotjednog Petka nove glazbe. The Guardian i New Musical Express će podvući kako se zvuk izdanja kreće oko soula sedamdesetih, a Meatacritic pobrojati impresivnih 85 od 100 u zbroju pregleda svjetske glazbene kritike. Ploča referira tinejdžerstvo jednog od najvećih kreativaca s kraja desetih i čovjeka kojega će Skratch Bastid opisati kao virtuoza live nastupa. ‘Nakon njegova koncerta, postat ćete deset puta veći Andersonov fan negoli ste bili prije toga’, izjavio je kanadski DJ i producent u razgovoru za HR2. Na albumu ‘Ventura’ nalazimo suradnje koje je Anderson .Paak ostvario s izvođačima kao što su Smokey Robinson, Lalah Hathaway, Andre 3000, Brandy, Sonyae Elise i Jazmine Sullivan. Zaključna pjesma ploče donosi zajedničku stvar s Nateom Doggom, umjetnikom koji nas je napustio prije osam godina.

 

 

NORAH JONES – ‘BEGIN AGAIN’
label: Blue Note – Universal Music
(pop-rock-jazz-folk, 7 pjesama, trajanje: 28:53 minuta)

Čarolija koju Norah Jones donosi svojim pristupom stvaranju onaj je dio posebnosti svjetske glazbene scene koji ćete pozdraviti ma kako se osjećali u danu slušanja njezinih pjesama. Toplina njezina glas donosi terapeutski trenutak i mirnoću koja nam je često potrebna, a pjesme s njezina novoga izdanja tom terapeutskom pristupu donose novo iskustvo. U opisu pjesama koje nalazimo na albumu ‘Begin Again’, diskograska kuća ‘Blue Note’ naglasak će staviti na eklektičnost snimaka koje su nastajale u posljednjih godinu dana, a sada su sakupljene na jednome mjestu. ‘Dobila sam inspiraciju za snimanje različitih stvari’, objašnjava Norah Jones dodajući kako je ideja bila da se suradnje s različitim umjetnicima ostvare ‘brzo, zabavno i bez pritiska’. ‘To je sjajan način za suradnju s drugim ljudima’, istaknula je, ‘boravite u studiju dva do tri dana i to je to.’ Različiti smjerovi u kojima se kreću pjesme s albuma ‘Begin Again’ odvest će vas jedinstvenoj glazbenoj atmosferi večernjeg radijskog showa.

 

 

SARA STORER – ‘RAINDANCE’
label: ABC Music – Universal Music
(country, 12 pjesama, trajanje: 44:20 minuta)

Višestruko nagrađivana australska kantautorica country glazbe snimila je svoj sedmi studijski album. Ploča je nazvana po pjesmi koja govori o nadi . S metaforom plesa kiše koji će naznačiti želju za ostvarenjem htjenja i nadvladavanjem teškoća na koje nailazimo za vlastitih života. Stvar je posvećena farmerima u Australiji i zahtjevima s kojima se susreću. Sara Storer je kantautorica narativnoga izričaja, a album prati i australska koncertna turneja.

 

 

BRUCE HORNSBY – ‘ABSOLUTE ZERO’
label: Zappo
(pop-rock-indie, 10 pjesama, trajanje: 41:55 minuta)

Podosta toga iskušao je američki kantautor i pijanist za svoje karijere – od folka i gospela preko popa, jazza i klasike do jamova i improvizacije. The New York Times će album ‘Absolute Zero’ nazvati ‘još jednim hrabrim zaokretom u njegovu katalogu’. Zahtjevna ploča traži zahtjevnog slušatelja koji će se znati uživjeti u propitivanja i teme koje se bave znanstvenim konceptima, poviješću i ljudskim odnosima. Na zamršen način i s respektabilnim gostima kao što su Justin Vernon, Jack Deyohnette, yMusic, Blake Mills i Rob Moose. Ploču Brucea Hornsbyja, naglasit će magazin American Songwriter, prigrlit će ljudi otvorena duha.

 

 

Pregled novih glazbenih izdanja možete poslušati u radijskom chart showu ARC Top 40 koji se ponedjeljkom emitira u programu HR2.

(Goran Komerički)

 

 

Khalid: Na R&B putu od tjeskobe do optimizma

Valja nam pronaći način da ovih dana ostanemo pozitivni. Bez obzira na to što bismo ponekad najradije iskočili iz vlastite kože.

 

Album Artwork

 

‘Bio sam tako naivan i tako mlad kada sam stvarao ‘American Teen’. Mislio sam da znam sve, ali zapravo ništa nisam znao’, reći će Khalid u razgovoru za Billboard i objasniti kako je situacija nakon izlaska albuma ‘Free Spirit’ slična: ‘Na točki sam razumijevanja da još uvijek ne znam ništa. Imam osjećaj kako je glazba koju pišem izrazito samorefleksivna.’ To ‘samorefleksivna’, rekli bismo, prije svega znači introspektivna i ponirajuća u vlastita iskustva, teme i brige koje dvadesetjednogodišnjaka iz američke savezne države Texas i mogu zanimati. Recimo, kako se nositi s neočekivanom slavom, što to znači imati lošu sreću ili kako se odnositi prema prijateljstvu i samozvanim frendovima koji će vas okružiti nakon što ostvarite statusni ili financijski uspjeh. I to su, svakako, teme o kojima smo mogli šlušati svih desetljeća dominacije popularne glazbe u javnom prostoru. Kod Khalida je slučaj ponešto drugačiji, jer se radi o umjetniku koji se smatra jednim od najtalentiranijih spisatelja i glazbenika nove generacije R&B-ja. I momku koji ima posebno sugestivan način na koji koristi svoj glas i sposobnosti izražavanja pred mikrofonom.

 

 

Dodatni razlog opće prihvaćenosti Khalida u tom istom javnom prostoru bila je njegova ozbiljnost kojom je – u nizu razgovora za američke i svjetske medije – problematizirao vlastite mentalne probleme poput stresa, napadaja panike, depresije i društvene tjeskobe. Variety ističe kako su ti istupi odavali dojam sedamnaestogodišnjaka koji zna što je ono što njegovu generaciju ponajviše brine i kako ljudi tih godina žele da im netko o tome govori u svojim pjesmama. Nastavak albuma ‘American Teen’ također polazi od sličnih lirskih teza zaogrnutih glazbenom kombinacijom soula i pop glazbe. Ali, čini i maleni odmak. ‘U tom smislu, ‘Free Spirit’ se čini poput borbe između loših osjećaja i dobrih namjera’, ističe magazin. I to je osnova od koje je važno krenuti kada slušate sedamnaest pjesma druge ploče u Khalidovoj karijeri. Jer, u njima nalazimo i priču o nesporazumima u ljubavnoj vezi, osjećamo strast prema curi koja mu se sviđa i svjedočimo Khalidovoj borbi s nastojanjem da ostane pozitivan ma što da ga je u životu snašlo. A to nam se čini nekako familijarno, ma gdje se u svijetu nalazili. I kojim god putem krenuli.

 

 

‘Imate cijeli svoj život da napravite debi album, ali jako malo vremena da složite drugi’, ističe Khalid dodajući kako ploča ‘Free Spirit’ predstavlja novu fazu njegove zrelosti: ‘Volim tu mogućnost da mogu govoriti o svojim obožavateljima i pisati za njih pjesme o tome kroz što sve prolaze. Ali je, jednako tako, dobro ponekad imati vremena za svoje terapijske sesije i pisati pjesme ovisno o vlastitu raspoloženju, Mislim da sam pišući naučio jako puno o sebi.’ A s tim procesom dolaze i različita propitivanja, nesigurnosti i strahovi. Pa i sumnje u vlastito ‘ja’ i osobne sposobnosti nošenja s izazovima vlastita samoodržanja. Rolling Stone će istaknuti kako je za maldog umjetnika takvo introspektivno poniranje odveć smiono i ‘malko ga je previše’. No, može li nas to iznenaditi ako smo već ranije shvatili kako se Khalid čini ozbiljnijim no što bi to bilo za očekivati? Jednostavno, postoje ljudi – poput Taylor Swift – koji u tijelu dvadesetogodišnjaka kriju um dvadeset godina starije osobe. Uz to, dodaje Variety, ‘popularnost je brutalni izazov’: ‘Ako se ne osjećate sjajno prilikom ulaska u ring, lako se možete naći pokošeni stvarima koje vas u noramlnoj situaciji ne bi dotaknule.’

 

 

 

Album ‘Free Spirit’ jest, dakle, poput slobodna duha koji razmatra široko i zaključuje iskustveno. I uči po putu. On donosi i pitkost radiofoničnoga zvuka i melankoliju koja će nam dobro doći u našoj osami. The New York Times će na njemu osjetiti glazbeni povratak produkciji osamdesetih i devedesetih, a The Guardian, s druge strane, izraziti mišljenje kako se čini da se ‘dio Khalidove originalnosti zagubio negde po putu’. Ipak, mi ćemo rado odslušati nepretencioznu ‘Don’t Pretend’ i radovati se proljetnom zaljubljivanju u temi ‘Outta My Head’. I pronaći način da ovih dana ostanemo pozitivni. Bez obzira na ito što bismo ponekad najradije iskočili iz vlastite kože. Jer, taj trenutak optimizma u očaju, to je ono što valja ugrabiti. Ta smionost nas čini ljudima slobodna duha.

(Goran Komerički)

 

 

Preporuka za slušanje s razumijevanjem: Dave i njegova ‘Psychodrama’

 

Možda je došlo doba da jutrom, umjesto skrolanja po našem mobitelu, uzmemo trideset minuta za našu osobnu ‘Psychodramu’. Pa, mamo li vremena za svakodnevne životne lekcije?

 

Artwork Album Dave Psychodrama

Britanski reper donio nam je terapeutsku glazbenu seansu. Remek-djelo u kojjemu pronalazimo različita pitanja i pomoću kojega istražujemo sebe.

 

‘Album ‘Psychodrama nije album kojemu ćete prionuti ustajanjem i radošću, to je ploča za koju valja sjesti i onda je pomno slušati’, napisat će Sam Higgins na stranicama magazina The Line of Best Fit i dodati: ‘Na taj način ćete najbolje cijeniti krv, znoj i suze koje su potekli prozom ovoga djela. A radi se o snazi kakva je u 51 minutu ovoga albuma učinila ‘Psychodramu’ posve različitim od bilo čega objavljenoga ove godine.’ I to je upravo tako i nikako drugačije. Jer, britanski reper po imenu Dave napravio je zahtjevno konceptualno djelo koje možete promatrati na različite načine – poput psihoterapeutske seanse, dokumenta jednog nemirnog vremena ili konceptuualnog glazbenog albuma. Tek, činjenica je kako bogatstvo koje nam ono nudi nadilazi prosjek glazbenoga stvaralaštva u okrilju suvremene popularne glazbe. Toliko da je uživanje u njemu iskustvo koje zauzima raspon od čistoga zadovoljstva stilom pisanja stihova pa do platforme koja će vam omogućiti da bolje istražite same sebe, vlastite osjećaje, strahove i stavove prema životu. I prema svemu što vas okružuje, jednako tako. I prema vrijednostima koje su se nametnule. Kako u prijateljskom ili okružju obitelju, tako i na razini cijeloga društva.

 

 

Okej, sve do sada rečeno može vam se učiniti isuviše zahtjevnim za pristupanje ploči s vrhova lista popularnosti. Ali ‘Psychodrama’ je upravo onaj primjer koji će pomiriti zahtjeve glazbenoga kritičara i analitičara popularne umjetnosti s općim aplauzom najšire publike. Možda zato što je vrijeme stasanja generacije Z senzibilno za otvorenije razgovore o mentalnim problemima, obiteljskom nasilju, zahtjevima odrastanja i manjku ravnopravnosti na nizu razina – interesnih, spolnih i međurasnih, recimo. A vjerojatno i stoga što sa svakim danom postajemo sve više svjesni kako popularna glazba sa sobom ne donosi isključivi hedonizam i opuštenost – poput one u rasponu od druge polovice osamdesetih do kraja nultih – već zalazi i u dubine životnih izazova koji sa sobom nose slojeve stvarnih problema. Dave je, kad već govorimo o tome, za svoj psihodramatski koncept zaslužio prvo mjesto britanske liste albuma i frapantno visok rejting koji iznosi 97 od 100 postotnih bodova u mjerenju agregata Metacritic.

 

 

Što, dakle, možete pronaći na novome albumu britanskoga repera nigerijskog porijekla? Ploča ‘Psychodrama’ govori o problemima koji nas okružuju. Poput gubitka osobnosti u nasilnoj ljubavnoj vezi, ravnpravnosti crnih ljudi u svijetu različitosti, odrastanju bez oca, opsesivnim pokušajima da se svidite društvu ili egzistencijalnoj borbi za kunu više. Ona opisuje naše vlastite strahove i tjeskobe, valove sreće i optimizma i romantične trenutke sviđanja koji nas hrane. Ona oslikava ambicije i strasti potrebne za dobre ili pogrešne životne korake. Dave je album kreirao poput koncepta višetjednog odlaska terapeutu koji će vam pomoći pri suočavanju s događajima i rješavati vaše stvarne ili metaforičke depresije. Složen je oko trodjelne strukture – prva se bavi osobnim razvojem, druga odnosima, a treća snalaženjem u društvu. Početak putovanja donosi riječi psihoterapeuta s najavom prve sesije u pjesmi ‘Psycho’, a završava dirljivom porukom upućenom starijem bratu u stvari ‘Drama’. Ta poruka ima izričito značenje, jer je koncept albuma ‘Psychodrama’ nastao u razgovoru s Daveovim starijim bratom Christopherom Omoregijem koji svoje dane provodi u zatvoru. Radi se, zapravo, o tome kako je cijela priča osmišljena na temelju redovnih terapeutskih sesija kroz koje Chris prvodi za boravka izvan slobodna svijeta. I za jednogodišnjeg ciklusa pisanja, pretvorena u skup pjesama različitih tema i naziva poput ‘Lesley’, ‘Streatham’, ‘Screwface Capital’ ili ‘Disaster’.

 

 

Dave je dvadesetogodišnji reper, spisatelj pjesama i glazbeni producent iz Londona. Njegovo pravo ime je David Orobosa Omoregie, a odrastao je sa samohranom majkom i dvojicom starije braće od koji su obojica završila u zatvoru. Otac ih je ostavio zarana i prepustio snalaženju u kojemu je majka Theresa radila najrazličitije poslove da bi obitelji osigurala opstanak. Kako bi zaštitila Davea od negativnog utjecaja društva, majka je sinu zabranila izlaske kada mu je bilo jedanaest. I to stoga što su upravo tada njezini stariji sinovi završili iza rešetaka. Autor albuma ‘Psychodrama’ danas se smatra predvodnik novoga naraštaja britanske hip hop scene i respektabilnim spissateljem koji je, napisat će Guardian, ‘snimio najupečatljiviji i najbolji rep album svoje generacije’. Album ‘Psychodrama’ donosi i – istaknut će Matt Wilkinson u porgamu radija Beats 1 – tematski najvažniju hip hop stvar novijega doba, pjesmu ‘Black’ u kojoj se razmatra zahtjevnost života crnih ljudi u suvremenom društvu.

 

 

‘Radi se o mojemu osobnom iskustvu’, istaknut će Dave, opisujući pjesmu ‘Black’, ‘ali ono je, sasvim suigurno, različito od drugih iskustava kakva imaju, primjerice, Jamajčani u New Yorku ili ljudi porijeklom iz Sengala, koji odrastaju u Francuskoj.’ Međutim, to iskustvo čini se univerzalnim na jednak način na koji se općeljudskim – pa, ako želite, i bliskim – čine rečnice o svim zahtjevima, neprilikama i radostima koje opisuje Dave na epohalnom albumu i dokumentu opisa ljudske psihe u aktualnoj godini. Ta ploča nas opisuje bolje od nas samih i daje nam mogućnost da vlastite psiholoterapeutske seanse odradimo u samoći vlastita dona, sa slušalicama hip hop albuma na ušima. I omogućuje eksperimente u kojima ćemo otkrivati same sebe, poput Donne-Claire Chesman s magazina DJ Booth, provodeći dane isključivo s temama ‘Psychodrame’. Ili, kako bi napisao Independent, Daveove ‘pjesme su istodobno pronicljive i duboko osobne u načinu na opisuju slike svakodnevnog života i pretvaraju ih u važne lekcije.’

Pa, dobro, imamo li vremena za svakodnevne životne lekcije? Možda je došlo doba da jutrom – umjesto skrolanja interesima na našemu mobitelu – uzmemo trideset minuta za našu osobnu ‘Psychodramu’. I potom posložimo ponešto.

(Goran Komerički)

 

 

 

 

‘Leaving Neverland’: Sociološke, psihološke i poslovne konotacije vezane uz ostavštinu Michaela Jacksona

‘U eri pokreta #MeToo, pokušaj pobijanja optužbi protiv Michaela Jacksona  može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime’, izjavio je Matthew Hiltzik, stručnjak za krizno komuniciranje.

 

Leaving Neverland Rolling Stone

Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. Foto: Plakat dokuentarnog filma ‘Leaving Neverland’

 

‘Ovo je film nakon kojeg naslijeđe Michaela Jacksona više neće biti isto’, piše britanski The Guardian. ‘Šokantno, uznemirujuće, jezivo’, izvještavaju novinari svjetskih medija koji su pratili pretpremijeru dokumentarca ‘Leaving Neverland’. Obitelj govori o kaljanju uspomene na glazbenu legendu i pokušaju zarade na ovim pričama, a obožavatelji prosvjeduju i prijete smrću redatelju Danu Reedu.

Premda optužbe sličnoga kalibra ni izbliza nisu novost, one su došle na valu pokreta #metoo koji je razotkrio mnoge zlostavljače u industriji zabave – nedavno i R. Kellyja, starosjeditelja na listi sumnjivih – pa time donose jedno posve novo značenje eko sustavu devijacija u svijetu industrije zabave. Na taj način problematika stupa na novu razinu i pospješuje daljnju mašto. Do kuda to može ići? Što se sve zbivalo kada je popularna glazba bila u nevinoj fazi razvoja industrije? I kako je to izgledalo u vrmenu s minornim brojem paparazza, bez društvenih mreža i tehnologije koja je škljocaj foto aprata dovela na svaki telefon. Pa time i u svačiji džep.

A to su sfere koje se ne tiču samo MIcahela Jacksona. Ali je, dakako, vrlo važno usmjeriti se na najveće. Konteksta radi, kako bi se slične nakane u budućnosti samnjivale na što manju mjeru.

A gdje ćete većega od Kralja popa? Em je kruna, em je popularan. Opis njegova glazbenog žanra to – uostalom – definira.

Najavnica dokumentarnog filma ‘Leaving Neverland’.

 

‘S ovim dokumentarnim filmom kojega su vidjeli milijuni ljudi i sa svime onime što je sada poznato, mislim da će imati štetan učinak na naslijeđe i imovinu Michaela Jacksona’, izjavio je njegov bivši financijski savjetnik i glazbeni producent Charles Koppelman. Dodao je kako je nad životom Kralja popa uvijek lebdio crni oblak.

Pazite, crni. Ne sivi ili bijeli. To je oblak čija kiša vas učini mokrima do iznemoglosti i nakon koje je dovesti se u red – zahtjevan zadatak.

Glavni protagonisti četverosatnog filma ‘Napuštajući Neverland’ su – podsjetimo – danas 36-godišnji Wade Robson i 41-godišnji Jimmy Safechuck. Obojica su kao dječaci bili veliki obožavatelji Michaela Jacksona. Wade Robson ga je, kao petogodišnjak, upoznao na turneji po Australiji, a dvije godine nakon toga preselio se u Ameriku kako bi bio bliže svom idolu. Jimmy je, pak, kao osmogodišnjak angažiran pri snimanju reklame za Pepsi u kojoj je Jacko bio glavna zvijezda. ‘Jackson je obmanuo i naše roditelje’, govore uglas Wade i Jimmy. I pojašnjavaju: ‘Naši roditelji nisu ništa znali. On im je osigurao turističke obilaske kako bi bio sam s nama. A nama je govorio da ćemo završiti u zatvoru do kraja života ako ikome išta kažemo.’

Ipak, ono što je jedno od prvih – dobronamjernici i fanovi će reći: važnih – pitanja kada govorimo o ovome svjedočenju jest: zašto Wade i Jimmy tek sada pričaju priču javnosti i mijenjaju iskaz. Jer,  sjetimo se, Wade Robson je već svjedočio u korist Michaela Jacksona prije četrnaest gdina. Tada je tvrdio da zlostavljanja nije bilo. ‘Glavni razlog zašto sada istupamo javno jest taj što je činjenica kako smo postali očevi promjenila sve i otvorila nam oči’, ističu. Obojica su još 2009. godine podigli tužbu, ali je ona bila odbačena zbog zastare.

S druge strane, kritike na račun filma ‘Leaving Neverland’ ponajviše su išle na račun redatelja koji nije intervjuirao suprotnu stranu. Ovaj je, pak, jasnoga stajališta. ‘Ne mislim da su izjave obitelji kako je Michael bio dobra osoba relevantne u ovom slučaju’, podvlači Dan Reed.

 

Dan Reed morao je objašnjavati zašto je, za potrebe filma, kontaktirao samo jednu stranu.

 

Michael Jackson je prvi puta bio optužen za seksualno zlostavljanje još 1993. godine i tada se nagodio civilnim putem. Taj luksuz stajao ga je 23 milijuna dolara. Sumu je uplatio roditeljima dječaka koji ga je optužio. I s tom uplatom je, zapravo, njegova karijera krenula nizbrdo. Nikada se više nije vratio na tron. Izuzetak je bio uspjeh singla ‘You Are Not Alone’ kojega je, ironije li, napisao R Kelly. Još jedan od nestašne gospode sa svjetske scene.

Optužbe na račun Kralja popa ponovile su se desetljeće kasnije kada ga se teretilo za upotrebu alkohola i pornografije e ne bi li zlostavljao dječaka. Sud ga je ipak oslobodio 2005. godine i tada je – pogođen lošom reputacijom – pobjegao u Bahrein. Planirao se veliki povratak na scenu s koncertnom turnejom i svime što s time ide, ali onda nas je iznenadila njegova smrt. Michael Jackson otišao je 2009. godine.

Zanimljivo je kako se ovih dana na Broadwayu priprema i mjuzikl ‘Don’t Stop ’Til You Get Enough’ koji bi trebao imati premijeru sljedeće godine. No, sudbina toga projekta sada je u potpunosti neizvjesna. Posebice stoga što počinje rečenicom: ‘Michael Jackson je nevin.’ A, priznat ćete, to u nezavidnu poziciju stavlja dvojicu glavnih junaka filma ‘Leaving Neverland’. Jer sugerira kako je njihovo izlaganje netočno.

U tome, međutim, ima jedna vrlo važna kvaka. A ona se zove ‘kontekst izlaženja priče na vidjelo’. ‘U eri pokreta #MeToo, negativne izjave protiv optužitelja možda neće biti učinkovite’, izjavio je Matthew Hiltzik, čija se tvrtka bavi upravljanjem krizom za slavne osobe i korporacije. ‘Razumljivo je da bi obitelj i kompanija ‘Neverland’ željeli uzvratiti na bilo koji mogući način. Već i zbog jedinstvenih izazova pokušaja da se pobiju optužbe protiv nekoga tko je mrtav već 10 godina’, rekao je Hiltzik, ‘ali pokušaj može propasti na temelju sadržaja dokumentarnog filma i trenutne klime.’

A klima je takva da je ovdje najbolje staviti citat stručnoga spisatelja.

‘Djelo ‘Napuštajući Neverland’ je horor film – intimna, uvjerljiva i seksualno eksplicitna priča o dvojici dječaka koji su postali prijatelji i ljubavnici Michaela Jacksona dok su njihovi roditelji sve to prešutno odobravali’, napisao je jedan od kritičara i, s potpunim uvjerenjem, nastavio: ‘Jackson je perfidna zvijer, predator i monstrum, a svi koji su se nadali da je riječ o lažnim optužbama više nemaju argumenata.’

Dakle? Vjerujete li gledatelju-kritičaru ili članu kraljevske obitelji? Ili ljudima koji nas – putem društvenih mreža – podsjećaju na sve lijepe stvari koje je Micahel Jackson činio tijekom svoje karijere? Za razliku od medija koji, globalno, imaju malo sumnji u istinitost iskaza iz filma ‘Leaving Neverland’, vojska obožavatelja iz minute u minutu iznosi argumente koji govore u prilog nevinosti najveće pop zvijezde svih vremena. Argumenti se objavljuju uz hashtag ##MJInnocent i možete ih konzultirati putem Twittera.

 

Velik broj ljudi se, putem Twittera, angažiralo u obrani nevinosti Michaela Jacksona.

 

No, nas zanima pitanje koje zalazi u sociološke analize. Kako se to, za ime svijeta, potencijalno dogodilo? I zašto se o svemu – ako je doista tako – predugo šutjelo?

Owen Gleiberman iz Varietyja piše kako su dječaci bili onakvi kakva djeca jesu. Voljeli su Michaela Jacksona i ništa nisu razumjeli, a samo su ga željeli usrećiti. Često postavljana pitanja uglavnom idu u smjeru zašto su roditelji to dozvolili ili zašto su njih dvojica čekali ovako dugo. The New York Times podvlači kako su psiholozi objasnili da postoji niz razloga zašto se takve stvari događaju. Proces je, piše na stranicama dnevnika, slijedeći: ‘Manipulacija roditeljima koja je dugotrajna, zadobivanje nihovog povjerenja kako ne bi ni pomislili na takvo što i, prvenstveno, stvaranje pozitivnog i prijateljskog okruženja toj djeci.’ U tom slijedu razumijevanja ljudske psihe nije ništa neobično da žrtva prijavi nasilje nakon deset pa i 20 godina. Puno je razloga za to – neki su sebe smatrali krivima, neki su se sramili, neki to nisu ni osvijestili. I zakoni u mnogim zemljama produžuju vrijeme trajanja u kojemu možete prijaviti zlostavljanje.

Na sva ta pitanja odgovor je pokušala doznati i Oprah Winfrey koja je napravila poseban talk show ‘After Neverland’ uz objašnjenje kako je o seksualnom zlostavljanju za dosadašnje karijere snimila 217 emisija. Australski news.com ističe kako je taj jednosatni razgovor prvi slijedeći medijski ‘must-see’ proizvod za sve ljude koje zanima cijela ova priča. U seriji javnih istupa, Dan Reed i Oprah Winfrey ističu kako film nije namijenjen optužnici protiv Michaela Jacksona već da ‘otvara raspravu’ o seksualnom zlostavljanju djece i srodnim pitanjima. S druge strane, cijela priča otvara i dodatnu raspravu o životnoj sudbini Kralja popa za kojega se tvrdi kako je jedna od najvećih žrtava suvremene industrije zabave u cjelini.

 

Kompletna snimka talk showa ‘After Neverland’ koji je snimila Oprah Winfrey sa svojim gostima, nalazi se na mreži YouTube.

 

A industrija i popularnost? Prisjetimo se brojaka koje život znače. Prodaja i streamanje  pjesama i albuma Michaela Jacksona u Sjedinjenim Državama porasli su nakon emitranja dokumentarca ‘Leving Neverland’ na televizijskoj mreži HBO, objavio je Billboard. Maleni pad osjetio se u radijskoj rotaciji, a on se nalazi na razini od tri posto. Kod nas je situacija malčice obrnuta. Radijske stanice u Hrvatskoj nisu smanjile emitiranje pjesama Michaela Jacksona u vlastitim programima, govore rezultati analize tjednog emitiranja koje je proveo servis 1Played. U tjednu emitiranja filma ‘Leaving Neverland’ došlo je do laganog povećanja rotacije pjesama Kralja popa što se može objasniti ilustriranjem emitiranih vijesti o ko kontroverznog filma.

Društvene mreže pokazuju kako postoji puno skeptika po pitanju istinitosti ovoga filma. Je li fake news u pitanju, pokušaj zarade na njegovu imenu ili će, zbog činjenica koje su u filmu iznesene, sve ipak završiti sudskim putem? Kako bismo to saznali, valja nam pričekati.

(Monika Lelas Halambek/Goran Komerički)

 

 

Dido: mjera za eleganciju u popularnoj glazbi. I život u trenutku.

Vlasnica albuma ‘Still on My Mind’ možda će donijeti recept za naše životno danas. I pri susretu s preprekama. I pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih.

 

image

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama.

 

Kada bi postojala mjera za eleganciju u popularnoj glazbi, tada bi ona trebala imati oznaku Dido. Jer, Dido će godinama sa sobom u svijet glazbe dovlačiti otmjenost u svojemu zvuku i skladnost u vlastitoj pojavnosti. Ovo ‘svojemu’ valja pomalo uzeti i uvjetno, jer će britanska glazbenica u svakom istupu rado naznačiti kako svoje pjesme naviše voli pisati s Rollom Armstrongom – bratom, producentom i osnivačem sastava Faithless.

‘Za mene je glazba oduvijek bila obiteljska stvar’, istaknula je u razgovoru za NPR, ‘i postalo mi je jasno da će ovaj album biti snimljen samo ako ćemo zajedno raditi. Imala sam stvarnu potrebu vratiti se osnovama, gdje se samo družim s bratom i snimamo glazbu.’ Vlasnica hit-singlova ‘White Flag’, ‘Thank You’ i ‘Life for Rent’  će istaknuti kako je ovakav pristup pjesmama na ploči bio najjednostavniji do sada. S najmanje stresa i s puno užitka.

 

 

‘Bilo je tako malo pritisaka vezanih uz ovaj album’, govori Dido, ‘nisam imala diskografski ugovor i nitko ga nije čekao. Nitko ga čak nije ni očekivao.’ A to jest posebnost u današnjem svijetu glazbene industrije, globalne prepoznatljivosti, dokazivanja na Instagramu i tagiranja na Fejsu. Posebice kada ste osoba poput umjetnice koja je, reći će za The Guardian, prvi album ‘No Angel’ pisala za jednogodišnjeg napadaja panike. U tom razdoblju, ističe, bila je zaglavljena u podrumskom stanu i jedva uspijevala malo izaći van.

Ovakvo iskustvo malo je poželjno i ako tim putem pokušate empatično dohvatiti Dido, razumjet ćete zašto joj je uobičajilo imati razmake od pola desetljeća između dvaju albuma. Za cijele njezine karijere bijaše tako – od kraja devedesetih naovamo. A, kad smo već kod toga, znate za onu ofucanu sintagmu u mnoštvu tekstova koji se ponavljaju iz dana u dan. Kada ne znate, naime, kako biste više počeli članak ili mu dali naslov tekstu, tada ćete nonšalantno ispisati ‘vratili su se’ ili ‘opet jašu’. E, vidite, kod Dido se takva priča mogla ponoviti nakon objavljivanja svakoga od njezinih albuma. Od ‘Girl Who Get Away’ do ‘Still on My MInd’ prošlo je, primjerice, punih šest godina. I koji dan više.

 

 

Album ‘Still on My Mind’, istaknut će se u prvim recentnim prikazima, donosi laganu evoluciju svijeta i zvuka koje Dido njeguje godinama. Ovoga puta taj je svijet – na razmeđi ljubavi, gubitka i čežnje – omeđen majčinstvom. Jer, ističe kantautorica, ‘rođenje dječačića najvažnija je stvar koja mi se dogodila u ovih šest godina’. No, nije mislila da bi pisanje o tome iskustvu bilo zanimljivo: ‘Zašto bi to bilo zanimljivo? Ja ga jednostavno volim.’ Pa ipak je jednog dana ispisala ‘Have to Stay’, priču o bezuvjetnoj ljubavi kojom će završiti svoje novo glazbeno putovanje. Ono putovanje koje odiše iskustvom i prozračnošću – kombinacijom akustike i elektronike. S introspektivnim uvidima u osjećaje koje donose različiti životni trenuci. I protok vremena, jednako tako.

 

 

‘Približavanje pedesetoj ne osjećam kako sam mislila da će biti’, govori u novinarski mikrofon. I dodaje: ‘Zapravo, volim stariti. I vjerujem da ću još više uživati u životu.’ Dašak tog uživanja možemo pronaći u disco sentimentu pjesme ‘Take You Home’, onome dijelu njezina stvaralaštva koji će vas lakoćom obujmiti i natjerati da ga ponavljate za večernje vožnje gradskim ulicama. Tome ćete lako pridodati dnevne slike pjesme ‘Chances’ i propitivanja o izborima i propuštenim prilikama koje smo možda ostavili za sobom. Ili vremenima kada smo izgubljene sate pretvarali u dane.

‘Jednostavno ne žalim za propuštenim, nisam od te vrste ljudi’, istaknut će Dido u programu američkog javnog radijskog servisa i dodati: ‘Ne pokušavam gledati unatrag, ali također ne gledam niti unaprijed. Od one sam vrste koja živi u trenutku. Užasna sam u planiranju i strašno se osjećam kada se osvrnem. No, ako bih imala pokoji žal, to bi bio taj da se osjećam kako bih trebala biti bolja u ovome čime se bavim.’

Možda to i jest recept za naše danas. I pri susretu s preprekama i pri odlukama o otpuštanju nekoga ili nečega iz nas samih. Važno je imati svoj korijen i svoje uzemljenje, isticat će nam stihovi pjesama poput ‘Hurricanes’ ili ‘Give You Up’. I dati nam rješenja u našim propitivanjima o situacijama u kojima smo se našli. Ili o kojima mislimo za jutarnjih rutina.

 

 

U slučaju Dido, stvari su jasne: ‘Moj odnos s bratom Rollom bio je temelj mojega života. Ne znam kako bih se bez njega snalazila u industriji. Biti samostalnim umjetnikom, teško je. Bez obzira boravite li u ludim visinama ili ste u smiraju. No, nikada se nisam osjećala usamljeno s njim pored sebe. Zajedno smo dvije polovice jednog mozga.’ A te dvije polovice mozga donijele su nam na ogled ‘Still on My Mind’, album koji će musicOHM.com opisati jednom riječju. Ljepota.

I elegancija, dodali bismo.

(Goran Komerički)

 

 

Keith Flint, The Prodigy i buntovništvo koje postaje mainstream

Odlazak Keitha Flinta dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena.

 

Keith Flint na pozornici Twitter.jpg-large

Iznenadni odlazak Keitha Flinta, plesača i pjevača grupe The Prodigy podsjetio nas je na posebnost trenutka u kojemu su se pojavili. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy 

 

‘The Prodigy su oduvijek bili inovatori, jedni od onih koji mijenjaju percepciju, mijenjaju pogled i mijenjaju glazbu’, dopiralo je iz etera globalnog radija Beats 1 kada je Matt Wilkinson objavio kako će se njegova predviđena playlista u drugome satu showa promijeniti. Glas britanskoga radijskog DJ-ja bio je slomljen: ‘Keith Flint je bio sto posto u tome što je radio i sto posto će nedostajati.’

 

Objava članova grupe The Prodigy na Twitteru o odlasku Keitha Flinta 

 

Keith Flint je danas otišao i nedostajat će svima onima koji vole glazbenu energiju, koji cijene originalnost i koji su se činili neshvaćenima u vlastitoj okolini. Jer, The Prodigy su bili i jesu bend koji se činio toliko drugačijim od srednje struje. Ali i toliko snažan da tu struju prilagodi sebi i natjera je da prihvati kako kombinacija elektronike, hip hopa i punka može biti dijelom playlista radijskih stanica najvećih hitova. A ako buntovnici s piercingom mogu postati privlačni društvu u uredno skockanim odijelima, tada i svaki član kvartovske ekipe koju će okolina smatrati čudakom, može postići uspjeh. Zato su Prodigy nešto poput Harryja Pottera britanske glazbene scene devedesetih – dovedeni da raspiruju maštu i podrže stotine tisuća mladih ljudi u njihovim malim svjetovima. Da potaknu sigurnost i ispune srca svih onih koji su se ikada osjećali drugačijima, izoliranima i gledanima s podsmijehom.

 

 

Jer, sjetimo se u koje doba su The Prodigy počeli i kada je njihova pojavnost učinila čuda. Bile su devedesete, vrijeme vladavine brit-popa i manchesterskog zvuka, zlatnog doba hip hopa (onoga prije Eminema), rave partyja i prozaičnih pop hitova. One godine kada je objavljen ‘Firestarter’, Jarvis Cooker iz grupe Pulp omeo je Michaela Jacksona za izvedbe hit-singla ‘Earth Song’ na pozornici BRITsa. Annie Lennox je tih mjeseci dobila Grammyja, Oasisi i Blur su se svađali po novinama, a Spice Girls su ‘girl power’ doveli u centar pop zbivanja pomno dizajniranom pojavnošću i hit-singlom ‘Wannabe’. Hrvatskom su vladale teenagerske senzacije koje su, uz Spice Girls, predstavljali Backstreet Boys i The Kelly Family. To je bilo vrijeme u kojemu nismo znali tko su Crowded House, ali smo slušali njihove pjesme. Na listama najtraženijih albuma vladali su Alanis Morissette, George Michael, Take That i R.E.M., Fugees su objavili veličanstvenu obradu ‘Killing Me Softly’, a The Chemical Brothers svoj ‘Setting Sun’. I baš taj ‘Setting Sun’ bio je pokazatelj kako je misija trojice momaka iz Essexa donosila plodove. Jer, The Prodigy, The Chemical Brothers i Fatboy Slim postali su predvodnicima big beata, zvuka koji je pohodio klubove i ostavio ih u potpunom neredu nove kreativnosti.

 

Keith Flint gard Twitter.jpg-large

Keith Flint je znao istaknuti kako je posebnost grupe bila u tome što su bili buntovni i opasni. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy

 

The Prodigy su tada na svjetlo dana doveli ‘The Fat of the Land’, album koji je, prisjeća se Matt Wilkinson, ‘stvorio dojam kao da su se Stooges ponovno rodili’. A potom su postali jedan od najznajčajnijih britanskih bendova u posljednja tri desetljeća i jedna od velikih priča glazbene scene. ‘Igra u britanskoj glazbi se promijenila’, dodat će. Image punkera s dušom ravera i energijom rockera, onog rockera iz dana kada su gitare ležale polomljenima na pozornici kao simbol neustrašivosti i uvjerljivosti koncertnog nastupa. Keith Flint  je stoga i imao puno pravo požaliti se prije četiri godine Guardianu kako je stanje u modernoj popularnoj glazbi danas drugačije. ‘Ali sada ovdje nije nitko tko želi biti opasan’, istaknuo je, ‘i zato ljudi dobivaju komercijalne, generičke snimke koje igraju na sigurno.’ Kod benda punk estetike bilo je drugačije od samoga početka. Uostalom, crno-bijeli videospot za pjesmu ‘Firestarter’ – tijekom kojega je u prvome planu ples Keitha Flinta – bio je zabranjen na BBC-ju, a nakon što je prikazan u televizijskom showu ‘Top of the Pops’ roditelji su se žalili da je uplašio djecu. ‘Stihovi samoporicanja pojavili su se na pozornicama i rekli: to sam ja. To je nešto što je puno slojevitije negoli se na prvu čini’, objasnio je Flint u razgovoru za magazin Q i citirao tekst pjesme koji je pokazao koliko je moguće biti buntovan: ‘Evo me, ja sam kuja koju ste mrzili.’

 

 

Keith Flint bio je istinski glazbeni pionir i legenda, ističu glazbeni mediji. A tweetovi odaslani nakon vijesti o njegovu odlasku govore još više. The Chemical Brothers nazvali su ga ‘nevjerojatnim frontmanom i istinskim originalom’, a Beverly Knight je napisala da su The Prodigy ”jedan od najinovativnijih, neustrašivih bendova’ i kako smo s pjevačem grupe ‘izgubili titana’. Richard Russell, vlasnik diskografske kuće XL Recordings i čovjek koji je prvi potpisao bend, rekao je kako je bio privilegiran što je poznavao Keitha i podvukao: ‘Imao je potpuni integritet i nevjerojatan smisao za humor. Bio je jedan od najslađih ljudi s kojima sam ikada radio.’

 

Tweet grupe The Chemical Brothers povodom odlaska Keitha Flinta

 

Da. I zato će Keith Flint nedostajati. Njegov odlazak u vlastitome stanu u Essexu dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena. Glazbenih, klupskih, poslovnih, umjetničkih, ljubavnih i onih svakodnevnih. Pjesme poput ‘Breathe’, ‘Smack My Bitch Up’, ‘Baby’s Got a Temper’ i ‘Spitfire’ tome će svjedočiti u našim mislima. Možda je vrijeme da ih malo dozovemo i organiziramo ‘Prodigy Party’ na kojemu ćemo biti svoji, onakvi kakvi doista jesmo. I da se, bez potrebe za maskiranjem u vrijeme karnevala, odmaknemo od zahtjeva i očekivanja kakve okolina postavlja pred nas.

 

(Goran Komerički)