Hrvatska ima premalo formatiranih radija. Baš kao i različitih formata.


Formatirani radio prijatelj je glazbene industrije i glazbene scene općenito, a Hrvatska ima premalo formatiranih stanica. Može li se to promijeniti?

Hrvatska ima natprosječno velik broj radijskih stanica u odnosu na veličinu tržišta i natproječno velik broj radijskih stanica bez jasne strategije u odnosu na glazbeni program.

Komercijalni radijski sektor u Hrvatskoj vapi za što većim brojem različitih radijskih formmata i poslovnijim pristupom razvoju medija. Možda vam se ova tvrdnja, s pozicije glazbenih komunikacija, može učiniti neobičnom no pravila poslovnog uspjeha govore drugo. Formatirani radio prijatelj je povećanja uspješnosti i dosega glazbenih izdanja, zalog napretka poslovanja s glazbom i siguran put u povećanja prihoda. Kako radijskih, tako i aktera glazbene scene.

Formatirati radijski program ne znači napraviti ga predvidljivim i dosadnim već učiniti ga jasnijim i dohodovnijim. Jasnijim za publiku kojoj se obraća, dohodovnijim za samog vlasnika na medijskom tržištu. Da bismo to razumjeli, valja nam se sjetiti kako je format, zapravo, drugi izraz za poslovni model. A postavljanje poslovnog modela, prije svega, znači poslovnu disciplinu u kreiranju i realizaciji programa i određivanje jasne ciljane publike kojoj se radio obraća. Ona može biti najrazličitijih godišta, navika, obrazovnih statusa i – za ovu bilješku važno – preferencija pri slušanju glazbe. U radiju jasnog poslovnog modela – koji je rađen po svim pravilima struke – u svakom trenutku se zna što ide u program i na koji način se producira. Poznata je hijerarhija radijskih sadržaja i improvizacija je malo ili ih uopće nema. Za to je potrebna velika priprema, iznimno znanje, medijsko iskustvo, jasno utvrđen budžet, odgovarajući tim ljudi i precizno postavljeni poslovni ciljevi. Kada je o glazbi riječ, na sve navedeno dodaje se i poznavanje glazbene scene i načina funkcioniranja glazbene industrije.

Prosječno gledano, radijska platforma u Hrvatskoj vrlo malo koristi resurse koje ima, a oni su radijske minute naimjenjene glazbi. Sva relevantna istraživanja, uključujući i ono kompanije MRC Data za njemačko tržište, uvijek će istaknuti da više od sedamdeset posto ljudi radio sluša upravo zbog – glazbe. No, ta velika prednost radijskog medija koristi se vrlo malo i paušalno. Mali broj radijskih ljudi doista poznaje glazbu, razumije aktualna glazbena kretanja, razmišlja o glazbenom sadržaju poslovno (u odnosu prema ciljanoj publici, a ne, primjerice, vodeći se osobnim ukusom), uvezuje različita medijska znanja i njeguje sustavni pristup komunikacijama s glazbom. Jednako tako, radijski prostor čini se nedovoljno otvorenim za mlade ljude na svim razinama radijskog posla, pa tako i onima povezanim s glazbom. Ovo pitanje je usko vezano i s kompletnom strategijom razvoja radija u Hrvatskoj.

Globalni hit-single Taylor Swift postoji u različitim verzijaama i trajanjima, ali svejedno se u domaćem radijskom eetru može čuti na kapaljku

Hrvatska ima natprosječno velik broj radijskih stanica u odnosu na veličinu tržišta i natproječno velik broj radijskih stanica bez jasne strategije u odnosu na glazbeni program. Istovremeno, svega trideset posto radijskog sektora formatirano je i to formatima koji ciljaju uglavnom uspjeh kod sličnog profila publike. Kada bismo ušli u analizu radijskog emitiranja, vidjeli bismo da postoji nered radijskih odabira (znate li da je nova pjesma Taylor Swift u tjednu kad je bila broj jedan globalnog mjerenja magazina Billboard na listi Global 200, kod nas, prema podacima servisa 1Played, emitirana svega četiri (brojkom: 4) puta na svih 150 radijskih stanica u Hrvatskoj zajedno?). I još! Naše stanice, najčešće, imaju previše pjesama u vlastitom eteru.

Kako, molim?

Ovo posljednje može se činiti čudno, jer – kako to sad mislite: previše pjesama u eteru? Pa svako toliko slušamo uvijek iste stvari iz kataloga (kanda je David Bowie snimio samo ‘Let’s Dance’, a osamdesete su bile jučer i tako već trideset godina), a nove-tako-fine-i-različite glazbe je na svakom uglu, reći ćete. I jedno i drugo ima veze s pristupom kreaciji programa, ali i poznavanjem glazbenog štiva. Ipak, računica je jednostavna. Kada biste u eteru jedne radijske stanice emitirali svaki puta drugu pjesmu, mogli biste emitirati ukupno 2500 pjesama tjedno. Ako računate da imate preko devdeset milijuna pjesama na streaming servisu, pokušajte izračunati o kolikom promilu izbora iz dostupne glazbe je tu riječ. Jeste? E sad, razmilsite koliki bi utjecaj pjesme ‘Život nije siv’ Mije Dimšić ili singla ‘Sunce’ grupe Pavel bio da su se one emitirale samo jednom tjedno na svakom od tih 150 radija? Tko bi ih primijetio da postoje? Da bi one bile prepoznate i, s druge strane, da bi slušatelj na svom omiljenom radiju dobio tu pjesmu koju je zavolio (a radio je živi organizam koji živi od broja slušatelja, onih ljudi koji voljene pjesme žele slušati upravo na svom omiljenom radiju), ona nužno mora biti emitirana više puta dnevno. A to znači i da bi se brojka od 2500 pjesama tjedno nužno smanjila prema njih 700 ili 800 da bi sve funkcioniralo kako treba. Za radio i njegovu ciljanu publiku, ali i za glazbenike i glazbenu scenu koju taj radio njeguje. Jer, koja je razlika odabrati 2500 od 90 milijuna ili 700 u odnosu na 90 milijuna? Radi se o promilima.

Dakle, što? Suprotno uvriježenom mišljenju, valja podvući da je formatirani radio prijatelj glazbene industrije i glazbene scene par excellence. Jer omogućuje prepoznavanje koje dolazi s učestalošću. A poslovni i umjetnički napredak dolaze s napredovanjem uspješnosti. Problem je, međutim, što hrvatsko radijsko tržište ima vrlo malo formatiranih stanica i još manje različitih formata koje formatirane radijske stanice njeguju. S druge strane, domaća glazbena scena nam je izrazito bogata i kvalitetom značajna. Sjajnih pjesama ima, ali se nemaju gdje prepoznati. I to bez obzira što je formatiranih stanica, vidjeli smo, svega trideset posto. Taj problem tiče se jednako i pop žanra i alternativnog glazbenog pristupa. Kada bi postojao, primjerice, formatirani radio za alterantivne glazbene pravce, Bad Daughter, Fran Vasilić ili The Gentleman bili bi šire prepoznati, jer bi ih publika tog radija čula četiri do šest puta dnevno i odmah bi znala o kome se radi. A kada bi znala, više bi ih streamala, posjećivala njihove društvene mreže i tražila još i još njihovih nastupa.

Postoji li u Hrvatskoj radio koji će intenzivno emitirati Bad Daughter?

Uz formiranje formatiranih radija za različite publike, nedostaju nam i jasne radijske frekvencije za music lovere. Dakle, zahtjevniju glazbenu publiku, onu koja će uživati u tome da svaki puta sluša nešto drugo i neotkriveno. Nešto poput BBC-jeva Radija 6, recimo. Ili radija Apple Music 1. To su mjesta na kojima rade ljudi koji žive glazbu i znaju kako to što žive atraktivno prenijeti zahtjevnom slušatelju.

I s ovime smo samo zagrebali o površinu strategije razvoja radija u Hrvatskoj i strategije odnosa radija prema glazbi koja se stvara i koja se objavljuje.

Goran Komerički

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s