Mabel ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’.

 

 

Imate li visoka očekivanja od albuma ‘High Expectations’, tada ih odmah umanjite. I to stoga što nam je Mabel sa sobom donijela neujednačenu pop kolekciju pjesama umjetnice kojoj nedostaje ono što je najpotrebnije kako biste postali uspješnom globalnom zvijezdom na duge staze – snaga osobnosti i posebnost vlastita glazbenog identiteta.

Jer, znate, pop glazba može imati ritam koji će vas potaknuti na ples ili zaraznost koja će zazivati pjevušenje nakon emitiranja na radiju. Ona može biti prezentirana u obliku zanatski korektno skladanih i produciranih pjesama kakve ćemo, bez sumnje, susresti na debi albumu britanske glazbenice. Iza njih može stajati talentirana osoba, što Mabel svakako jest. Ali cijeli taj paket mora imati ‘ono nešto’. Taj dah originalnosti, samosvojnosti i osobnosti koji će joj omogućiti uvjerljivost. A to je ono što super zvijezdu izdvaja od talenta koji kuca na vrata i razmišlja na koji od tisuću ponuđenih ulaza će ući.

 

 

Nije dovoljno reći ‘dobro je ne osjećati se dobro’, zamisliti kako ste napravili himnu tjeskobe i nazvati je ‘OK (Anxiety Anthem)’. Posebno ne tek koji mjesec nakon što su istu stvar puno uspješnije problematizirale Julia Michaels i Selena Gomez putem pjesme ‘Anxiety’. To se čini uvjerljivijim već i zbog toga što je, u slučaju Selene Gomez, iz aviona vidljivo na koje prepreke godinama nailazite po putu. Bez obzira na ono što je, u razgovoru za britanski The Sun, izjavila Mabel.

 

 

‘Morala sam se propitivati i puno puta sastavljati’, istaknula je i dodala: ‘Tijekom odrastanja sam imala puno problema s povjerenjem. No, to je sada iza mene. Počela sam vjerovati u sebe i baviti se vlastitom negativnošću.’ Ipak, kada jednom ugledate Lizzo i njezinu prodornost – kako na pozornici, tako i u rukopisu vlastitih albuma – tada će vas istup Mabel umjetnički dotaknuti na puno manjoj razini. Ma koliko bila zahtjevna njezina borba s neizvjesnošću psihološkog sutra.

I još! Pronositi snagu i odvažnost putem slogana ‘fuck my life’ i nazvati stvar ‘FML’ u trenucima kad već postoji ‘IDGAF’ snažnije predstavnice žanra, čini se pomalo bezidejnim. Uostalom, da ne znate tko izvodi smash ‘Don’t Call Me Up’, svakako biste se okladili kako se radi o još jednom singlu koji Dua Lipa dovodi na svjestku glazbenu scenu. Jer najuspješnija stvar u karijeri Mabel – bavili su se time mnogi – iznimno podsjeća na atmosferu i izričaj singla ‘New Rules’. A da biste bili Dua Lipa nije dovoljno samo napraviti stvar koja će imati slične zvučne identitete ili asocijativne slike. Potrebno je puno više.

 

 

Pa i taj ‘Selfish Love’ s albuma ‘High Expectations’ kanda smo negdje već čuli. U novijem opusu grupe Clean Bandit? Možda. Ili, recimo, ‘I Belong to Me’. Stvar koja doziva R&B zvuk devedesetih čini se tek nezavršenom skicom, usporedimo li je s rukopisom novoga singla Teyane Taylor koji će nam se smiješiti s playliste streaming servisa.

Dakle? Nešto manje od trideset producenata potpisalo se pod šesnaest pjesama, dva interludea, intro i outro debi albuma ‘High Expectations’ britanske glazbenice Mabel. I sve to zajedno donijelo nam je rezultat sličan onome kakav je tijekom osamdesetih stvarao producentski trio Stock-Aitken-Waterman. Pjesme prepoznatljiva pop rukopisa su dolazile na vrhove lista popularnosti i treštale s radijskih aparata, ali se u njima često gubio osnovni identitet junaka pred mikrofonom. Uostalom, nazivi kompilacijskih albuma tih velikana pop spisateljstva govore nam dovoljno. Primjerice, ‘The Hit Factory: The Best of Stock Aitken Waterman’.

 

 

Kod Mabel je drugačije mnogo toga. Ona sama supotpisuje pjesme koje izvodi. I to čini od rane mladosti, kada je svoje misli uglazbljivala svirajući klavir. Ona je odrastala u okrilju ljudi koji su navikli živjeti javne živote – Mabel Alabama Pearl McVey je kći Neneh Cherry i Camerona McVeyja – i posjeduje tu mogućnost da, izjavit će, ‘svoje negativno uspije pretvoriti u pozitivno’. I to je svakako zalog za budućnost. Jednako kao i pjesme poput ‘Bad Behaviour’ ili ‘We Don’t Say…’ – stvari s albuma ‘High Expectations’ koje bi mogle opravdati naša visoka očekivanja od Mabel.

Mabel, naime, ima predispoziciju napraviti puno više od nekolicine pop pjesama za poslovne modele radijskih programa koji ‘najmanje smetaju’. No, za to je potrebno pronaći jedan od onih tisuću ulaza na koja je moguće ući. I posložiti vlastitu jedinstvenost na glazbenoj sceni. Bilo bi uistinu sjajno da se to dogodi.

Goran Komerički