Arhive oznaka: Matt Wilkinson

Absolutely Fine: Odabrana elektronika. Plus novi The National.

Izbor aktualnih radova različitih pristupa elektroničkome zvuku donosi posebnost za glazbene sladokusce.

 

The National Facebook 2018 December

Uvijek nekako ostanete zadivljeni sugestivnošću onoga što će nam – glazbeno i stihovima – sa sobom donijeti članovi sastava The National. Foto: Facebook Fan page The National

 

Sigurno je kako Tame Impala, Kaytranada, Toro Y Moi, Hot Chip, Two Door Cinema Club, Friendly Fires, Haelos i The National pripadaju inspirativnom krugu umjetnika.  A pjesme sličnoga senzibiliteta bogate radijske programe namijenjene zaljubljenicima u popularnu glazbu.

TAME IMPALA – BORDERLINE

Postoje li granice u odnosima među ljudima? Ako da, kakve su i kada se uspostavljaju? To je jedna od tema kojom se bavi singl ‘Borderline’ sastava Tame Impala. Kevin Parker se, putem nove pjesme, bavi prirodom ljubavi i turbulentnim odnosom između dvoje ljudi. U ovome slučaju, granica je međuprostor za smještanje nedefinirane situacije kojoj je potreban predah. Sve to zajedno sa sobom donosi konotaciju neizvjesnosti i rizika, ali i raznovrsnost mogućnosti njihovih otvaranja u dogledno vrijeme ili zatvaranja za sva vremena. Matt Wilkinson s radija Beats 1 će zvuk nove pjesme australskoga sastava nazvati najboljim do sada, a Pitchfork će istaknuti kako se pjesma dotiče Los Angelesa i života koji sa sobom donosi kombinaciju slave, seksa, ovisnosti, užitka, boli i krivnje.

 

 

KAYTRANADA FEAT. VANJESS – DYSFUNCTIONAL

Ljubavne igre znaju biti izrazito naporne. A ako odnos ne funckionira, najbolje je ostaviti ga iza sebe. Tako će reći stihovi pjesme izrazito zanimljivoga ritma, stvari koju nam je ovoga tjedna dostavio producent Kaytranada. U razgovoru sa Zaneom Loweom za Beats 1, Kaytranada je istaknuo kako je želio poručiti da nema smisla nanovo zazivati ljubavni odnos koji jednostavno ne funkcionira. U pjesmi za late night clubbing haićansko-kanadskom producentu su se pridružile članice američkog R&B dua VanJess.

 

 

TORO Y MOI – ORDINARY PLEASURE

Okej, ovo je stvar koja pleše na rubu senzualnosti i čistog hedonizma. I zato se singl sa šestoga albuma američkog producenta koji se skriva iza imena Toro Y Moi, čini sjajnom podlogom opuštajuće večeri udvoje ili podloge klupske večeri u kojoj ste upoznali nekoga zanimljivog. Pjesma ‘Ordinary Pleasure’ donosi sa sobom dah devedesetih, a video koji ga prati Rolling Stone će nazvati ‘slijedećom velikom stvari’ za opuštajuća poslijepodneva. I maštanja kojima smo skloni za boravka u uredima. No, pravo pitanje koje – nama i sebi – Kaytranada upućuje je taj hoće li seks u ljubavnom odnosu u jednom trenutku postati ‘uobičajenom stvari’ ili je moguće maksimizirati zadovoljstvo sa svakim danom intimnog druženja.

 

 

HOT CHIP – HUNGRY CHILD

Možda imate jasnu želju koja je kanda neostvariva jer su zvijezde tako rekle. Pa i onda kada se pokušavate domisliti svih mogućih načina koji bi doveli ostvarenju vaših snova. Pjesma sastava s intelektualističkim pristupom glazbenom stvaranju donosi zarazni ritam komibinacije housea i disco glazbe. I pamtljivi refren s mnoštvom detalja koji će Hot Chip uvijek činiti izrazito zanimljivim bendom. Singl ‘Hungry Child’ najava je njihova skorašnjeg albuma ‘A Bath Full of Ecstasy’. Hm, možda bi takva kupka riješila očaj čežnje u kojemu se osjećate poput gladnoga djeteta.

 

 

TWO DOOR CINEMA CLUB – TALK

‘Volim pop stvari. Volim istraživati nova područja i činiti nešto što je pomaknuto’, reći će danas Alex Trimble, pjevač i gitarist sjevernoirskog indie rock sastava. I doista, singl ‘Talk’ najavljuje četvrtu ploču u njihovoj karijeri na način udaljen od osnovnoga glazbenog izričaja na koji smo navikli slušajući Two Door Cinema Club. Možda će vas elektronički pristup glazbenu stvaranju podsjetiti na zvukove osamdesetih no svakako je za preporučiti gledanje videospota s elementima humora. Video pjesme ‘Talk’ potpisao je namibijsko-njemački konceptualni umjetnik Max Sidentopf, a produkciju Jacknife Lee.

 

 

FRIENDLY FIRES – LACK OF LOVE

Kada indie rock sastav obradi klasik house glazbe, tada dobivamo poželjan ritam opuštajućeg poslijepodneva. Ili idealno štivo za glazbenu podlogu radijskog drive timea. Original su potpisali Charles B and Adonis i objavili 1988. godine, a Jack Savidge, član britanskog benda Friendly Fires, reći će kako je stvar ‘Lack of Love’ bila važna za nastanak i razvoj grupe čiji radovi često plešu indietronice i dance-punka. Jack će je nazvati komadom sekularne gospel pjesme koja je zagazila na plesne podije.

 

 

HAELOS – KYOTO

Pa premda su u međuvremenu objavili još dva singla, s pjesmom ‘Kyoto’ članovi londonskog benda Haelos su nam podarili besprijekoran komad elektronike s atmosferom trip hopa. Stvar donosi jasan angažman posvećen kritici svjetske elite koja će dati prednost ekonomskome razvoju u odnosu na zaštitu okoliša. Tematiziranje toga problema usredotočuje se na samoizolaciju kojoj smo skloni koristeći modernu tehnologiju za surfanje društvenim mrežama. Stvar najavljuje njihov skorašnji album ‘Any Random Kindness’.

 

 

THE NATIONAL – LIGHT YEARS

Uvijek nekako ostanete zadivljeni sugestivnošću onoga što će nam – glazbeno i stihovima – sa sobom donijeti članovi sastava The National. Ta bliskost koju osjećamo slušajući njihove stvari potvrdit će nam se sa svakim nastupom uživo kojemu imamo prilike prisustvovati. I zato priča o osjećaju udaljenosti između dvoje ljudi koji se vole, ali naprosto ne razumiju jedno drugo, ima posebnu auru. Onu auru prepoznatljivosti u našim svakodnevnim iskustvima. Pjesma ‘Light Years’ zaokružuje skorašnji album ‘I Am Easy to Find’, a video singla donosi kadrove iz kratkoga filma istoga naziva. Film je režirao Mike Mills, a grupu The National ćemo ovoga ljeta moći gledati na Szigetu.

 

 

Tame Impala, Kaytranada, Toro Y Moi, Hot Chip, Two Door Cinema Club, Friendly Fires, Haelos i The National nalaze se na playlisti Absolutely Fine koju možete pronaći na profilu Airplay Radio Charta na Deezeru.

 

 

 

 

Oglasi

Preporuka za slušanje s razumijevanjem: Dave i njegova ‘Psychodrama’

 

Možda je došlo doba da jutrom, umjesto skrolanja po našem mobitelu, uzmemo trideset minuta za našu osobnu ‘Psychodramu’. Pa, mamo li vremena za svakodnevne životne lekcije?

 

Artwork Album Dave Psychodrama

Britanski reper donio nam je terapeutsku glazbenu seansu. Remek-djelo u kojjemu pronalazimo različita pitanja i pomoću kojega istražujemo sebe.

 

‘Album ‘Psychodrama nije album kojemu ćete prionuti ustajanjem i radošću, to je ploča za koju valja sjesti i onda je pomno slušati’, napisat će Sam Higgins na stranicama magazina The Line of Best Fit i dodati: ‘Na taj način ćete najbolje cijeniti krv, znoj i suze koje su potekli prozom ovoga djela. A radi se o snazi kakva je u 51 minutu ovoga albuma učinila ‘Psychodramu’ posve različitim od bilo čega objavljenoga ove godine.’ I to je upravo tako i nikako drugačije. Jer, britanski reper po imenu Dave napravio je zahtjevno konceptualno djelo koje možete promatrati na različite načine – poput psihoterapeutske seanse, dokumenta jednog nemirnog vremena ili konceptuualnog glazbenog albuma. Tek, činjenica je kako bogatstvo koje nam ono nudi nadilazi prosjek glazbenoga stvaralaštva u okrilju suvremene popularne glazbe. Toliko da je uživanje u njemu iskustvo koje zauzima raspon od čistoga zadovoljstva stilom pisanja stihova pa do platforme koja će vam omogućiti da bolje istražite same sebe, vlastite osjećaje, strahove i stavove prema životu. I prema svemu što vas okružuje, jednako tako. I prema vrijednostima koje su se nametnule. Kako u prijateljskom ili okružju obitelju, tako i na razini cijeloga društva.

 

 

Okej, sve do sada rečeno može vam se učiniti isuviše zahtjevnim za pristupanje ploči s vrhova lista popularnosti. Ali ‘Psychodrama’ je upravo onaj primjer koji će pomiriti zahtjeve glazbenoga kritičara i analitičara popularne umjetnosti s općim aplauzom najšire publike. Možda zato što je vrijeme stasanja generacije Z senzibilno za otvorenije razgovore o mentalnim problemima, obiteljskom nasilju, zahtjevima odrastanja i manjku ravnopravnosti na nizu razina – interesnih, spolnih i međurasnih, recimo. A vjerojatno i stoga što sa svakim danom postajemo sve više svjesni kako popularna glazba sa sobom ne donosi isključivi hedonizam i opuštenost – poput one u rasponu od druge polovice osamdesetih do kraja nultih – već zalazi i u dubine životnih izazova koji sa sobom nose slojeve stvarnih problema. Dave je, kad već govorimo o tome, za svoj psihodramatski koncept zaslužio prvo mjesto britanske liste albuma i frapantno visok rejting koji iznosi 97 od 100 postotnih bodova u mjerenju agregata Metacritic.

 

 

Što, dakle, možete pronaći na novome albumu britanskoga repera nigerijskog porijekla? Ploča ‘Psychodrama’ govori o problemima koji nas okružuju. Poput gubitka osobnosti u nasilnoj ljubavnoj vezi, ravnpravnosti crnih ljudi u svijetu različitosti, odrastanju bez oca, opsesivnim pokušajima da se svidite društvu ili egzistencijalnoj borbi za kunu više. Ona opisuje naše vlastite strahove i tjeskobe, valove sreće i optimizma i romantične trenutke sviđanja koji nas hrane. Ona oslikava ambicije i strasti potrebne za dobre ili pogrešne životne korake. Dave je album kreirao poput koncepta višetjednog odlaska terapeutu koji će vam pomoći pri suočavanju s događajima i rješavati vaše stvarne ili metaforičke depresije. Složen je oko trodjelne strukture – prva se bavi osobnim razvojem, druga odnosima, a treća snalaženjem u društvu. Početak putovanja donosi riječi psihoterapeuta s najavom prve sesije u pjesmi ‘Psycho’, a završava dirljivom porukom upućenom starijem bratu u stvari ‘Drama’. Ta poruka ima izričito značenje, jer je koncept albuma ‘Psychodrama’ nastao u razgovoru s Daveovim starijim bratom Christopherom Omoregijem koji svoje dane provodi u zatvoru. Radi se, zapravo, o tome kako je cijela priča osmišljena na temelju redovnih terapeutskih sesija kroz koje Chris prvodi za boravka izvan slobodna svijeta. I za jednogodišnjeg ciklusa pisanja, pretvorena u skup pjesama različitih tema i naziva poput ‘Lesley’, ‘Streatham’, ‘Screwface Capital’ ili ‘Disaster’.

 

 

Dave je dvadesetogodišnji reper, spisatelj pjesama i glazbeni producent iz Londona. Njegovo pravo ime je David Orobosa Omoregie, a odrastao je sa samohranom majkom i dvojicom starije braće od koji su obojica završila u zatvoru. Otac ih je ostavio zarana i prepustio snalaženju u kojemu je majka Theresa radila najrazličitije poslove da bi obitelji osigurala opstanak. Kako bi zaštitila Davea od negativnog utjecaja društva, majka je sinu zabranila izlaske kada mu je bilo jedanaest. I to stoga što su upravo tada njezini stariji sinovi završili iza rešetaka. Autor albuma ‘Psychodrama’ danas se smatra predvodnik novoga naraštaja britanske hip hop scene i respektabilnim spissateljem koji je, napisat će Guardian, ‘snimio najupečatljiviji i najbolji rep album svoje generacije’. Album ‘Psychodrama’ donosi i – istaknut će Matt Wilkinson u porgamu radija Beats 1 – tematski najvažniju hip hop stvar novijega doba, pjesmu ‘Black’ u kojoj se razmatra zahtjevnost života crnih ljudi u suvremenom društvu.

 

 

‘Radi se o mojemu osobnom iskustvu’, istaknut će Dave, opisujući pjesmu ‘Black’, ‘ali ono je, sasvim suigurno, različito od drugih iskustava kakva imaju, primjerice, Jamajčani u New Yorku ili ljudi porijeklom iz Sengala, koji odrastaju u Francuskoj.’ Međutim, to iskustvo čini se univerzalnim na jednak način na koji se općeljudskim – pa, ako želite, i bliskim – čine rečnice o svim zahtjevima, neprilikama i radostima koje opisuje Dave na epohalnom albumu i dokumentu opisa ljudske psihe u aktualnoj godini. Ta ploča nas opisuje bolje od nas samih i daje nam mogućnost da vlastite psiholoterapeutske seanse odradimo u samoći vlastita dona, sa slušalicama hip hop albuma na ušima. I omogućuje eksperimente u kojima ćemo otkrivati same sebe, poput Donne-Claire Chesman s magazina DJ Booth, provodeći dane isključivo s temama ‘Psychodrame’. Ili, kako bi napisao Independent, Daveove ‘pjesme su istodobno pronicljive i duboko osobne u načinu na opisuju slike svakodnevnog života i pretvaraju ih u važne lekcije.’

Pa, dobro, imamo li vremena za svakodnevne životne lekcije? Možda je došlo doba da jutrom – umjesto skrolanja interesima na našemu mobitelu – uzmemo trideset minuta za našu osobnu ‘Psychodramu’. I potom posložimo ponešto.

(Goran Komerički)

 

 

 

 

Keith Flint, The Prodigy i buntovništvo koje postaje mainstream

Odlazak Keitha Flinta dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena.

 

Keith Flint na pozornici Twitter.jpg-large

Iznenadni odlazak Keitha Flinta, plesača i pjevača grupe The Prodigy podsjetio nas je na posebnost trenutka u kojemu su se pojavili. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy 

 

‘The Prodigy su oduvijek bili inovatori, jedni od onih koji mijenjaju percepciju, mijenjaju pogled i mijenjaju glazbu’, dopiralo je iz etera globalnog radija Beats 1 kada je Matt Wilkinson objavio kako će se njegova predviđena playlista u drugome satu showa promijeniti. Glas britanskoga radijskog DJ-ja bio je slomljen: ‘Keith Flint je bio sto posto u tome što je radio i sto posto će nedostajati.’

 

Objava članova grupe The Prodigy na Twitteru o odlasku Keitha Flinta 

 

Keith Flint je danas otišao i nedostajat će svima onima koji vole glazbenu energiju, koji cijene originalnost i koji su se činili neshvaćenima u vlastitoj okolini. Jer, The Prodigy su bili i jesu bend koji se činio toliko drugačijim od srednje struje. Ali i toliko snažan da tu struju prilagodi sebi i natjera je da prihvati kako kombinacija elektronike, hip hopa i punka može biti dijelom playlista radijskih stanica najvećih hitova. A ako buntovnici s piercingom mogu postati privlačni društvu u uredno skockanim odijelima, tada i svaki član kvartovske ekipe koju će okolina smatrati čudakom, može postići uspjeh. Zato su Prodigy nešto poput Harryja Pottera britanske glazbene scene devedesetih – dovedeni da raspiruju maštu i podrže stotine tisuća mladih ljudi u njihovim malim svjetovima. Da potaknu sigurnost i ispune srca svih onih koji su se ikada osjećali drugačijima, izoliranima i gledanima s podsmijehom.

 

 

Jer, sjetimo se u koje doba su The Prodigy počeli i kada je njihova pojavnost učinila čuda. Bile su devedesete, vrijeme vladavine brit-popa i manchesterskog zvuka, zlatnog doba hip hopa (onoga prije Eminema), rave partyja i prozaičnih pop hitova. One godine kada je objavljen ‘Firestarter’, Jarvis Cooker iz grupe Pulp omeo je Michaela Jacksona za izvedbe hit-singla ‘Earth Song’ na pozornici BRITsa. Annie Lennox je tih mjeseci dobila Grammyja, Oasisi i Blur su se svađali po novinama, a Spice Girls su ‘girl power’ doveli u centar pop zbivanja pomno dizajniranom pojavnošću i hit-singlom ‘Wannabe’. Hrvatskom su vladale teenagerske senzacije koje su, uz Spice Girls, predstavljali Backstreet Boys i The Kelly Family. To je bilo vrijeme u kojemu nismo znali tko su Crowded House, ali smo slušali njihove pjesme. Na listama najtraženijih albuma vladali su Alanis Morissette, George Michael, Take That i R.E.M., Fugees su objavili veličanstvenu obradu ‘Killing Me Softly’, a The Chemical Brothers svoj ‘Setting Sun’. I baš taj ‘Setting Sun’ bio je pokazatelj kako je misija trojice momaka iz Essexa donosila plodove. Jer, The Prodigy, The Chemical Brothers i Fatboy Slim postali su predvodnicima big beata, zvuka koji je pohodio klubove i ostavio ih u potpunom neredu nove kreativnosti.

 

Keith Flint gard Twitter.jpg-large

Keith Flint je znao istaknuti kako je posebnost grupe bila u tome što su bili buntovni i opasni. Foto: Facebook Fan page grupe The Prodigy

 

The Prodigy su tada na svjetlo dana doveli ‘The Fat of the Land’, album koji je, prisjeća se Matt Wilkinson, ‘stvorio dojam kao da su se Stooges ponovno rodili’. A potom su postali jedan od najznajčajnijih britanskih bendova u posljednja tri desetljeća i jedna od velikih priča glazbene scene. ‘Igra u britanskoj glazbi se promijenila’, dodat će. Image punkera s dušom ravera i energijom rockera, onog rockera iz dana kada su gitare ležale polomljenima na pozornici kao simbol neustrašivosti i uvjerljivosti koncertnog nastupa. Keith Flint  je stoga i imao puno pravo požaliti se prije četiri godine Guardianu kako je stanje u modernoj popularnoj glazbi danas drugačije. ‘Ali sada ovdje nije nitko tko želi biti opasan’, istaknuo je, ‘i zato ljudi dobivaju komercijalne, generičke snimke koje igraju na sigurno.’ Kod benda punk estetike bilo je drugačije od samoga početka. Uostalom, crno-bijeli videospot za pjesmu ‘Firestarter’ – tijekom kojega je u prvome planu ples Keitha Flinta – bio je zabranjen na BBC-ju, a nakon što je prikazan u televizijskom showu ‘Top of the Pops’ roditelji su se žalili da je uplašio djecu. ‘Stihovi samoporicanja pojavili su se na pozornicama i rekli: to sam ja. To je nešto što je puno slojevitije negoli se na prvu čini’, objasnio je Flint u razgovoru za magazin Q i citirao tekst pjesme koji je pokazao koliko je moguće biti buntovan: ‘Evo me, ja sam kuja koju ste mrzili.’

 

 

Keith Flint bio je istinski glazbeni pionir i legenda, ističu glazbeni mediji. A tweetovi odaslani nakon vijesti o njegovu odlasku govore još više. The Chemical Brothers nazvali su ga ‘nevjerojatnim frontmanom i istinskim originalom’, a Beverly Knight je napisala da su The Prodigy ”jedan od najinovativnijih, neustrašivih bendova’ i kako smo s pjevačem grupe ‘izgubili titana’. Richard Russell, vlasnik diskografske kuće XL Recordings i čovjek koji je prvi potpisao bend, rekao je kako je bio privilegiran što je poznavao Keitha i podvukao: ‘Imao je potpuni integritet i nevjerojatan smisao za humor. Bio je jedan od najslađih ljudi s kojima sam ikada radio.’

 

Tweet grupe The Chemical Brothers povodom odlaska Keitha Flinta

 

Da. I zato će Keith Flint nedostajati. Njegov odlazak u vlastitome stanu u Essexu dotaknut će mnoge od nas koji smo širom živjeli te trenutke u kojima su se The Prodigy pojavili i to vrijeme u kojemu su nam podarili puno uspomena. Glazbenih, klupskih, poslovnih, umjetničkih, ljubavnih i onih svakodnevnih. Pjesme poput ‘Breathe’, ‘Smack My Bitch Up’, ‘Baby’s Got a Temper’ i ‘Spitfire’ tome će svjedočiti u našim mislima. Možda je vrijeme da ih malo dozovemo i organiziramo ‘Prodigy Party’ na kojemu ćemo biti svoji, onakvi kakvi doista jesmo. I da se, bez potrebe za maskiranjem u vrijeme karnevala, odmaknemo od zahtjeva i očekivanja kakve okolina postavlja pred nas.

 

(Goran Komerički)

 

 

BRIT Awards: 5 trenutaka koje ćemo pamtiti

Mnogobrojni scenaristički detalji su nastup P!nk pretvorili u ono što se obično naziva glazbenim i umjetničkim trijumfom na pozornici.

 

BRITsi su, dakle, prošli. Rezultati su ovdje. Ali i poruke, odaslane s pozornice Arene O2, jednako tako. Izdvajamo trenutke koje ćemo pamtiti.

1.  The 1975: važnost ravnopravnosti i generacijska priča s gradskih ulica

‘Mislim kako bismo svi stvarno, stvarno trebali razmisliti o tome što je rekla Laura Snapes’, oglasio se Matty Healy s pozornice Arene 02 u Londonu, navodeći rečenice urednice u dnevniku Guardian, ‘rekla je kako se u glazbi radnje koja pripadaju mizoginiji  muškaraca promatraju kao osobine vrlih umjetnika, dok se žene i oni koji ukazuju na njih tretiraju kao histerija ljudi koji ne razumiju umjetnost.’

Članovi grupe The 1975 na taj su način upozorili na manjak spolne ravnopravnosti u glazbenoj industriji i na britanskoj dodjeli nagrada nastavili priču na koju se upozorava posljednjih godina – od pokreta #MeToo preko događaja na svečanostima poput dodjele Grammyja. Vruća tema glazbene industrije ovih dana osnažena je i otkrićem kako je Ryan Adams seksualno proganjao žene kojima je ponudio pomoć u stvaranju njihovih glazbenih karijera. Frontmen sastava The 1975 je dan kasnije – razgovarajući s Mattom Wilkinsonom u programu globalnog radija Beats 1 – podvukao kako je ‘važno da čujemo glas žena pored glasa muškaraca’ i dodao: ‘Profesionalizam se treba cijeniti i to je kraj priče.’

Nastup na BRITs-ima koreografijom gradskih ulica podsjetio nas je  na komentare kako je album ‘A Brief Inquiry Into Online Relationships’ najbolja generacijska ploča prošle godine.

 

2. Veličanstveni nastup dobitnice priznanja ‘Outstanding Contribution’: P!nk u najboljem izdanju

Fantastičan medley s pričom koja kreće od same garderobe do vrhunaca nastupa na pozornici – sa sjajnom režijom i pamtljivom izvedbom – poptuno je uvjerljivo podvukao zaslugu nagrade koja je na BRITsima dodijeljena P!nk.

Umjetnica je u govoru zahvale za nagradu ‘Outstanding Contribution’ naglasila kako je posebna čast dobiti priznanje koje su prije nje dobili glazbeni velikani kao što su David Bowie, The Beatles, Sir Elton John, Sir Paul McCartney, Eurythmics ili Fleetwood Mac. Zahvalila se obožavateljima i radijskim stanicama koji su je u Velikoj Britaniji uvijek podržavali.

Medley je sadržavao najveće hitove iz njezine karijere, a donio je iznimnu energiju kakvu P!nk godinama donosi na glazbenu scenu. Tijekom izvedbe pjesme ‘Just Give Me a Reason’ – hit-singla koji je bio brojem jedan godišnjeg izvještaja Airplay Radio Charta za 2013. godine – na pozornici se američkoj glazbenici pridružio Dan Caplen, frontmen sastava Bastille. Izvedba je sadržavala i pjesme ‘Walk Me Home’, ‘Just Like Fire’, ‘Try’ i ‘What About Us’.

Gospel zbor, scenografija i mnogobrojni scenaristički detalji ovaj su nastup pretvorili u ono što se obično naziva glazbenim i umjetničkim trijumfom na pozornici.

 

3. Medley Calvina Harrisa začinjen chit-chatom s obitelji Due Lipe

Medley kakav smo željeli, plejada hitova po kojima ćemo pamtiti prošlu i početak ove godine. To nam je ponudio Calvin Harris, britanski producent godine i autor hitova koji se emitiraju toliko da je škotski DJ srušio i mnoge rekorde Službene radijske liste u Hrvatskoj. Sjajni scenski efekti, ples Rag’N’Bone Mana, mig Sama Smitha i izazovna izvedba koju nam je, s mnoštvom plesača, pripremila Dua Lipa obogatili su kombinaciju pjesama ‘Giant’, ‘Promises’ i ‘One Kiss’.

Začin je stigao kasnije, pri razgovoru voditelja BRITsa Jacka Whitehalla za stolom koji je u dvorani zauzimala Dua Lipa. Dua  je na dodjelu nagrada dovela cjelokupnu obitelj – sjetimo se kako su brat i sestra glazbenice prije godinu dana šarmantno završili na pozornici – i omogućila Jacku da ustvrdi kako je za stolom ‘nazgodniji i najbolje odjeveni tata u glazbenoj industriji’. Dua Lipa se zacrvenila potvrdivši time ljudsku toplinu i privrženost vlastitoj obitelji.

 

 

4. Jess Glynne i H.E.R. u izvedbi sa skidanjem šminke

Potrebno nam je da budemo svoji u ovo doba kada nam društvene mreže omogućuju da gradimo vlastite profile u izmišljenoj ljepoti. Jedna od poruka pjesme ‘Thursday’ podržana je vrsnom koreografijom skidanja šminke na pozornici BRITsa. Jess Glynne i H.E.R. zajednički su izvele singl na način da vas prođu trnci i pomislite koliko fasada nam je potrebno kako bi se osjećali sigurnima u vlastitoj koži.

 

 

5. Show Hugha Jackmana i dosjetljivost dua The Carters

Show dodjele nagrada britanske glazbene industrije počeo je veličanstvenim anstupom Hugha Jackmana koji je na vidjelo izvukao sve rekvizite kojima ćemo otkriti koliko nas popularna glazbena umjetnost ispunjava. I zašto je ‘The Greatest Showman’ poseban mjuzikl čija je glazba osvajala liste popularnosti u 2018. godini.

Kontekst aktualnog britanskog trenutka podvukli su Beyonce i JAY Z sjajnim gegom i govorom zahvale tijekom kojega su se poklonili Meghan Markle, vojvotkinji od Sussexa.

(Goran Komerički)