Melankolija kolekcije američke umjetnice potiče nas na traženja trenutaka u kojima ćemo dozvati pogubljenu sreću, da nas osvijesti koliko su mogućnosti koje nam život svakoga dana nudi velike i, naposlijetku, lijepe.

‘Norman Fucking Rockwell’ je ploča propitivanja, sugestije, svjesnosti i analize narativa američkog načina života. I vlastitih osjećaja, jednako tako. Jer, Lana Del Rey na šestome albumu nudi sebe i nudi misao. Sebe u pričama iz osobne povijesti i misao u pogledu na američko sada. I sve to zaogrnuto u zvuk Kalifornije ranijih desetljeća popularne glazbe.

Složenost diskursa zahtjevna je, a glazbeno se kreće od klasičnog rocka sedamdesetih preko – napisat će Rolling Stone – ‘soft-rock fantazija u stilu zvuka Laurel Canyon’ preko folka i folk rocka do elemenata trip hopa. Kada su u pitanju utjecaji i reference, najčešće se spominju naslijeđa izvođača kao što su Joni Mitchell, Crosby, Stills, Nash & Young, Led Zeppelin, Neil Young i The Eagles. Jednako tako, pogledate li video pjesama ‘Fuck It I Love You & The Greatest’ primijetit ćete jukebox i fokus kadra na imena The National i Bon Iver.

Kompleksna i – na trenutke – distopijska, ploča ‘Norman Fucking Rockwell’ nudi nam mnogo toga što očekujemo od Lane Del Rey. Prije svega, posve žensko pismo i vrstu minimalizma koja će se natjecati sa zahtjevnošću poetike, onoga izričaja koji će AllMusic nazvati ‘riskantnim odabirom stihova i zrelošću pjesama’. Želite li melankoliju zaogrnutu poetikom koja nudi metaforiku i poticaje za različčitost tumačenja, tada je potrebno samo navući slušalice na uši i prepustiti se toplini i bliskosti Lanine izvedbe. I pričama ispričanima na način koji vam se može učiniti ranjivim ili stidljivim, ali koji iza sebe ima jasan stav i izraženu želju.

Većina albuma sastavljena je od pravih malih remek-djela produkcijske i autorske suradnje kantautorice s Jackom Antonoffom. A fluid piano-balada u kombinaciji s umjetničkom opsesijom vezanom uz Ameriku i njezinu zapadnu obalu, jednostavno traži nova i nova uranjanja u kolekciju koji kanda već dobro poznajemo. Jer, intenzivno je najavljivan gotovo godinu dana. I u tom maratonu glazbene pojavnosti donio nam je bisere poput pjesama ‘Venice Bitch’ i ‘Mariners Apartment Complex’. Ili obrade ‘Doin’ Time’ odnosno savršeno zanimljive ‘Hope Is a Dangerous Thing for a Woman Like Me to Have – But I Have It’.

Novo pojavljivanje Lane Del Rey, dakle, donosi dobru količinu tuge, veliku dozu nostalgije i jasnu čežnju za vrijednostima i idealima koji su se zagubili. Stereogum će album ‘Norman Fucking Rockwell’ okarakterizirati ‘lijepim opusom za novo mračno doba’. Dodat će kako na njemu susrećemo ‘simpatičan pogled na svijet koji smo upravo uništili’ i prozvati ga ‘joga glazbom za vrijeme apokalipse’.

U godini koja iz dana u dan sakuplja krhotine nereda u raznim krajevima svijeta, ovakav pristup ploči svjesnosti Lane Del Rey, doima se opravdanim. Jer, kolekcija od 14 pjesama čini se poput novoga doprinosa kulturi tjeskobe. I traženja trenutaka u kojima ćemo dozvati pogubljenu sreću da nas osvijesti koliko su – davno je ispisao Nathaniel Hawthorne – mogućnosti koje nam život svakoga dana nudi, zapravo, velike i, naposlijetku, lijepe.

Goran Komerički